Dostupni linkovi

Milutinović oslobođen, ostalima zatvor


Nebojša Pavković, Milan Milutinović, Dragoljub Ojdanić, Sreten Lukić, Nikola Šainović i Vladimir Lazarević

Haški tribunal oslobodio je u četvrtak bivšeg predsednika Srbije Milana Milutinovića krivice za zločine nad kosovskim Albancima 1999. godine, a petorici saoptuženih, bivšim političkim, vojnim i policijskim zvaničnicima, izrekao je kazne od 15 do 22 godine zatvora. Oni su kažnjeni za učešće u "zajedničkom zločinačkom poduhvatu".

Autor: Nebojša Grabež

Veće sudije Iaina Bonomya osudilo je na po 22 godine zatvora nekadašnjeg potpredsednika Vlade SR Jugoslavije Nikolu Šainovića, komandanta Treće armije Vojske Jugoslavije Nebojšu Pavkovića i načelnika štaba MUP-a na Kosovu Sretena Lukića.

Presudom veća, Šainović, Pavković i Lukić označeni su kao ključni učesnici u, kako je navedeno, "zajedničkom zločinačkom poduhvatu" nasilnog proterivanja stotina hiljada albanskih civila sa Kosova, od marta do juna 1999., čiji je cilj bila, kako je tvrdila i optužba, "promena etničke ravnoteže radi zadržavanja srpske kontrole" nad pokrajinom:

"Molim optuženog Šainovića da ustane. Pretresno veće vas, Nikola Šainoviću, proglašava krivim na osnovu počinjenja kao učesnika udruženog zločinačkog poduhvata. Pretresno veće vam izriče jedinstvenu zatvorsku kaznu u trajanju od 22 godine."

"Nebojša Pavkoviću, pretresno veće vam izriče jedinstvenu zatvorsku kaznu u trajanju od 22 godine."

"Molimo optuženog Lukića da ustane. Pretresno veće vam izriče jedinstvenu zatvorsku kaznu u trajanju od 22 godine."

Šainović, Pavković i Lukić proglašeni su krivim po svih pet tačaka optužnice - za prisilno premeštanje, deportacije, ubistva i progon albanskog stanovništva sa Kosova.

Kako je obrazložio sudija Iain Bonomy, pretresno veće se uverilo da je Nikola Šainović bio politički koordinator vojnih i policijskih snaga na Kosovu:

"Veće je uvereno da je on značajno doprineo udruženom zločinačkom poduhvatu i da je zaista bio jedan od ključnih učesnika tog zajedničkog poduhvata. Veće konstatuje da je na osnovu ukupnih dokaza jedini razuman zaključak koji se može izvesti taj da je Šainović imao nameru da prisilno raseli deo albanskog kosovskog stanovništva, bilo unutar Kosova ili van njega,i da tako promeni etničku ravnotežu pokrajine i obezbedi da državne vlasti i dalje drže kontrolu."

Vojne generale Dragoljuba Ojdanića i Vladimira Lazarevića Tribunal je osudio na po 15 godina zatvora zato što su "pomagali i podržavali" počinjenje zločina u okviru sprovođenja tog poduhvata, ali nisu imali nameru da Albance masovno rasele.

Ojdanić i Lazarević proglašeni su krivim za pomaganje i podržavanje prisilnog premeštanja i deportacije, a oslobođeni su krivice po ostale tri tačke:

"Dragoljube Ojdaniću, pretresno veće vam izriče jedinstvenu zatvorsku kaznu u trajanju od 15 godina."

"Vladimire Lazareviću, pretresno veće vam izriče jedinstvenu zatvorsku kaznu u trajanju od 15 godina."

Oslobađajuću presudu Milanu Milutinoviću, po svih pet tačaka optužnice, veće je obrazložilo nalazom da nije dokazano da je on "značajno doprineo zajedničkom zločinačkom poduhvatu" budući da nije imao direktnu kontrolu nad snagama Vojske Jugoslavije i Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije koji su ga sprovodili:

"Pretresno veće ne prihvata da je Milutinović imao zakonsku obavezu proisteklu samo iz službene zakletve, a bez značajne de jure i de fakto vlasti, da deluje da bi sprečio događaje do kojih je došlo na Kosovu. Pored toga, pretresno veće nije spremno da prihvati da je njegov doprinos putem propusta bio značajan, s obzirom na to da Milutinović nije imao ovlašćenja nad snagama koje su počinile date zločine."

Sudije su presudom ustanovile da je dokazano da su snage Srbije i SRJ 1999. proterivale hiljade Albanaca sa Kosova raširenom i organizovanom kampanjom terora, uključujući masovna ubistva.

Prihvatajući kao dokazan navod iz optužnice da su ta zlodela sprovedena u okviru "zajedničkog zločinačkog poduhvata" u kojem su učestvovali optuženi, sudsko veće je naznačilo da je dokaz za to organizovanost i masovnost kampanje, "uz upotrebu značajnih državnih resursa", te prikrivanje tela stotina albanskih žrtava u masovnim grobnicama u Srbiji.

Optuženi Šainović i Ojdanić su u pritvoru Tribunala od proleća 2002., a Milutinović od januara 2003., kada su se dobrovoljno predali. Generali Pavković, Lazarević i Lukić dobrovoljno su se predali sudu 2005.

Vreme provedeno u pritvoru optuženima će biti uračunato u kaznu. A Milutinović će, posle izricanja presude, biti pušten iz pritvora u Scheveningenu čim to bude praktično moguće.

Pravni zastupnik generala u penziji Vladimira Lazarevića, Milan Petrović, rekao je povodom presude petorici bivših srpskih zvaničnika da je Haški tribunal "još jedanput dokazao da se radi o potpuno političkom sudu" i najavio da će se odbrana žaliti:

"Smatram da su kazne prevelike, s obzirom na sve ono što je pružila odbrana. Konkretno, ako bih mogao da komentarišem presudu generalu Lazareviću, smatram da je on oslobođen za ostale tačke optužnice, a osuđen za prve dve, da je izrečena zaista prevelika kazna."

Predsednik Nacionalnog saveta za saradnju s tim sudom Rasim Ljajić smatra da će presuda bivšim državnim funkcionerima za zločine na Kosovu uticati na porast antihaškog raspoloženja u Srbiji. On je ocenio da je za državu otežavajuća okolnost ta što je konstatovano postojanje "zajedničkog zločinačkog poduhvata", dok je olakšavajuća okolnost to što je bivši predsednik Srbije Milan Milutinović oslobođen optužbi.

Potjernica još nije stigla u Sarajevo

Autori: Žana Kovačević, Miloš Teodorović

Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije raspisalo je ove sedmice potjernicu za 19 lica osumnjičenih za ratni zločin u BiH, među kojima je i ratni članovi Predsjedništva BiH. U srbijanskom Tužiteljtvu za ratne zločine navode kako su dokazi protiv ovih osoba jaki, dok analitičari u Beogradu sugeriraju kako ovakav potez ima i moguću političku pozadinu. No većina ih je saglasna da je zločin u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu 1992. godine počinjen i da bi izvršitelji morali odgovarati. Istodobno, član aktualnog Predsjedništva BiH Željko Komšić raspisivanje ove potjernice prokomentirao je tvrdnjom da ona potvrđuje umiješanost Srbije u rat u BiH.

U izvodu iz krivične prijave, kako prenose neki mediji, stoji da su Ganić i Kljujić “organizovali i naredili oficirima Armije BiH Mustafi Hajrulahoviću i Jusufu Pušini napad na kolonu vojnih vozila u Dobrovoljačkoj ulici”. Nedležni u Srbiji očigledno imaju nameru da gone ne samo izvršioce već i nalogodavce zločina. Poternice su raspisane na zahtev istražnog sudije Veća za ratne zločine Milana Dilparića od 29. decembra prošle godine, potvrdila je, u razgovoru sa koleginicom Brankom Trivić, portparolka Okružnog suda u Beogradu Ivana Ramić:

“Istražni sudija Veća za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu doneo je rešenje o sprovođenju istrage protiv više lica kojima se stavlja na teret izvršenje krivičnog dela ratni zločin protiv ratnih zarobljenika i upotreba nedozvoljenih sredstava borbe.”

RSE: Kakav utisak imate, kakva će biti saradnja sa pravosudnim organima Bosne i Hercegovine?

RAMIĆ: Kao i u svim drugim predmetima, regionalna saradnja sa pravosudnim organima u susedstvu je na zadovoljavajućem nivou.

RSE: Imaju li pravosudni organi u BiH informaciju o tome?

RAMIĆ: O konkretnom predmetu u ovom trenutku ne mogu vam više nikakve detalje iznositi - u cilju, naravno, vođenja krivičnog postupka.

Podaci uzeti iz haške arhive?

Neki od podataka o “Sarajevskoj koloni” preuzeti su iz arhiva Haškog suda gde su ih svojevremeno predali nedležni Republike Srpske, potvrdio nam je portparol Tužilaštva za ratne zločine Bruno Vekarić. Portparolka Haškog tužilaštva Olga Kavran tako nešto nije mogla da precizira:

Olga Kavran
“Ne mogu da vam dam nikakv komentar budući da ne mogu da dajem informacije o istragama, trebate se obratiti lokalnim vlastima.”

Bruno Vekarić navodi i da je Tužilaštvo za ratne zločine preuzelo slučaj od ukinutog vojnog tužilaštva još 2006. godine, te da je optužnica vrlo potkovana:

“S aspekta tužilačke procene dokazi su veoma jaki. Recimo da su dokazi dovoljno jaki da može da se formira jasan optužni predmet.”

General Ninoslav Krstić, koji je danas i predsednik Foruma za demokratiju i bezbednost, takođe je uveren da odgovornost za masakr u Dobrovoljačkoj ulici neće biti teško dokazati:

“Ja se živo sećam tih događaja iako nisam bio tamo, jer je u toj koloni u Dobrovoljačkoj ulici bio jedan moj kolega genral Taso Enes. Kasnije sam pričao i sa generalom Kukanjcem, posle svih tih događaja. Oni su imali garancije i uopšte nisu bili u borbenom položaju. Napravljen je dogovor da oni mirno izađu iz grada.”

Vojni analitičar Aleksandar Radić založio se za to da istraga masakra iz maja 1992. godine mora biti koncentrisana ne samo na izvršioce već i na političke nalogodavce:

Najzanimljivije bi bilo ustanoviti političku odgovornost. Znači ko su ti ljudi koji su tada prekršili dogovor koji su imali sa predstavnicima Beograda? Ko su ti ljudi koji su izdali naređenja? Tu su imena veoma jasna...
“Najzanimljivije bi bilo ustanoviti političku odgovornost. Znači ko su ti ljudi koji su tada prekršili dogovor koji su imali sa predstavnicima Beograda? Ko su ti ljudi koji su izdali naređenja? Tu su imena veoma jasna. Znači, članovi vrhovne komande. I zbog toga se pominju Ejup Ganić, zatim Kljuić. Najmanje su važni ljudi koji su bili neposredni izvršioci. Njih je uglavnom pojela istorija, pojeo ih je mrak, većina su već umrli.”

Bruno Vekarić, iz Tužilaštva za ratne zločine, objašnjava i razloge zbog kojih je slučaj postao aktuelan za organe u Srbiji 17 godina nakon što se dogodio, odnosno 14 godina posle okončanja rata u Bosni i Hercegovini:

Bruno Vekarić

“Ovo je strahovito veliki predmet. To vidite i po broju osumnjičenih. Drugo, postoji način rada po kome je nekada delovalo vojno tužilaštvo. Mi smo faktički taj predmet iz jedne faze vratili u drugu, vratili u fazu pretkrivičnog postupka da bismo mogli da napravimo procesno validan predmet.”

Nema sumnje da se istina i krivci za događaje u Dobrovoljačkoj ulici moraju pronaći, rekla nam je direktorka Fonda za humanitarno pravo i počasna građanka Sarajeva Nataša Kandić. Međutim, ona napominje da se Tužilaštvo za ratne zločine Srbije ponaša kao da pokušava javnosti u Srbiji da pokaže da je nadležno za sve zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji:

“Ako se pominje Ejup Ganć, on je političar i državljanin Bosne i Hercegovine. To znači da nikada Srbija i srpsko Tužilaštvo za ratne zločine neće biti u prilici da dobije Ejupa Ganića zato što, kao i Ustav Srbije, i Ustav BiH zabranjuje ekstradiciju."

Politička situacija u Srbiji, bliskost koju Beograd neguje sa premijerom Republike Srpske Miloradom Dodikom, to što se i protiv njega od nedavno sprovode istrage zbog sumnje za dela korupcije, sve to može biti razlog što je slučaj Dobrovoljačke ulice ponovo aktuelizovan. Ninoslav Krstić ne sumnja da postoji politička motivacija, ali podvlači da to ni na koji način ne dovodi u pitanje istinu o zločinu:

“Postoje određene nesuglasice u BiH vezano za Republiku Srpsku, gde se negira njeno postojanje. Tako da u tom smislu ja vidim da su sazrele političke okolnosti. Ali i da nisu sazrel, zločin je učinjen – to je sigurno.”

Politička pozadina je očigledna, uverena je Nataša Kandić, a može se pravazići samo ukoliko se gonjenje počinilaca i naredbodavaca prepusti onima koji tako nešto mogu i sprovesti:

“Treba tim državama uputiti dokaze i pomoći da se i tamo stvori situacija u kojem bi i tamo društvo bilo suočeno s onim što su njihove vojske, policije počinile.”

Zločini mogu otići u istoriju samo onda kada se utvrdi istina. Politika za taj proces može stvoriti uslove, ali ga ne može sprovesti.

Politika izjednačavanja

Kako je saopšteno, istražni sudija Vijeća za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu donio je rješenje o sprovođenju istrage i određivanju pritvora prema više lica zbog krivičnog djela ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, te pripadnicima JNA na početku rata u Sarajevu. Na osnovu ovoga donesena je i naredba za rspisivanje potjernica.

U Interpol BiH nikakva potjernica još uvijek nije stigla u Sarajevo, kaže zamjenik direktora Mirela Znaor.

U Tužilaštvu BiH također još uvijek nisu službeno obaviješteni da je protiv grupe bh. građana raspisana potjernica, kaže portparol Boris Grubešić. Tužilaštvo BiH ima slučaj Dobrovaljačka ulica i radi na tom predmetu, dodaje Grubešić:

„Možemo reći da u Tužiteljstvu BiH postoji predmet koji se odnosi na ratne zločine u Dobrovoljačkoj ulici, ali ne možemo u ovom trenutku licitirati sa imenima, niti davati neke detalje.“

Jedan od osumnjičenih iz ove grupe, ratni član Predsjedništva BiH Ejup Ganić izjavio je da istragu Vijeća za ratne zločine Suda u Beogradu smatra smiješnom jer je 2. maja 1992. godine, kada se sumnjiči da je počinio ratni zločin, kako ističe, samo branio BiH.

Komentarišući informaciju da su pravosudni organi Srbije raspisali potjernicu za 19 osoba, a u vezi sa događanjima u Dobrovoljačkoj ulici, član Predsjedništva BiH Željko Komšić izjavio je da od Vijeća ministara BiH očekuje da održi hitnu sjednicu, a na kojoj će se raspravljati o mjerama koje BiH treba poduzeti u ovom i drugim sličnim slučajevima prema državama koje se miješaju u njene unutrašnje stvari.

Član Predsjedništva BiH Haris Silajdžić:

Haris Silajdžić
„Ono što je jasno to je da je ovdje prekršen Rimski sporazum koji je 1996. godine sklopljen između BiH, Hrvatske i Srbije, a taj sporazum nalaže prethodno očitovanje o takvim optužnicama od strane Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju i odobrenje tog tribunala za hapšenje na osnovu istog.“

Penzionisani general Armije BiH Jovan Divjak:

„Hoće da se izjednači i onaj koji se brani i ko je bio agresor. Sledeće: hoće da se odvuče pažnja od onoga što se radi sa Karadžićem da bi imali još jedan momenat koji neće biti u korist mira na prostorima Balkana. I jačaće animozitet građana jedne države prema drugoj, odnosno prema Vladi Srbije.“

Predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamenta BiH Beriz Belkić kaže da nije iznenađen ovakvim vijestima iz Srbije "jer je i ranije bilo takvih najava":

Meni se čini, imajući na umu odakle to dolazi i u kojem kontekstu, da se radi o jednom pokušaju legalizacije cijele stvari, naime da se u istu ravan dovode oni koji su napadnuti sa onima koji su napadali...
„Meni se čini, imajući na umu odakle to dolazi i u kojem kontekstu, da se radi o jednom pokušaju legalizacije cijele stvari, naime da se u istu ravan dovode oni koji su napadnuti sa onima koji su napadali. Naravno, ja razumijem da i oni koji se brane od zla moraju se uzdržavati od toga da ne čine zlo. Međutim, ovdje se radi o ljudima koji su branili svoju državu i oni nisu bili u Srbiji nego su se branili u svojoj vlastitoj zemlji. Držim se principa da smo pred sudovima i tužilaštvima svi isti, bez obzira o kome se radi, i mislim da je Tužilaštvo, odnosno pravosuđe naše trebalo reagirati, kao što reagira na svaku prijavu i za svaku proceduru koju je obavezno da uradi.“

Ratni predsjednik Skupštine RBiH Miro Lazović kaže da bi istrage koje Srbija vodi protiv građana BiH bile ozbiljnije da je kao država pokazala odgovornost za rat u BiH:

„Bez tog priznanja i bez prihvatanja odgovornosti za zločine koji su napravljeni u ime velike Srbije i koji su napravljeni u ime stvaranja nekih etnički čistih teritorija, podizanje bilo kakvih optužnica i insistiranje na procesuiranju za Dobrovoljačku ulicu čini mi se da ima samo jedan cilj, a to je da se stvori slika izjednačavanja za događanja unutar BiH.“

S druge strane, u Savezu logoraša RS ističu da je Ejup Ganić direktno odgovoran za napad na kolonu JNA 2. maja 1992. godine. Predsjednik Saveza Branislav Dukić kaže kako je iz ovog udruženja poslata dokumentacija u Haški tribunal, koji ju je vratio u Tužilaštvo BiH:

„Tužilaštvo BiH dan-danas nije bilo šta učinilo, pa smo onda otišli u Specijalno tužilaštvo Suda Srbije gdje Srbija ima pravo i ingerenciju nad čitavim prostorom bivše Jugoslavije. I evo upravo oni su to učinili.“

ICTY: Novi svjedok Tužiteljstva u slučaju «Gotovina i drugi»

Autor: Goran Jungvirth

Na haškom suđenju trojici hrvatskih generala Markaču, Čermaku i Gotovini, optuženim za protjerivanje srpskih civila za vrijeme i nakon akcije Oluja 1995. godine, svjedočio je bivši časnik hrvatske vojske po čijem je mišljenju general Gotovina bio upoznat s lošim ponašanjem njegovih vojnika.

Ante Gotovina
Marko Rajčić, bivši zapovjednik topništva splitskoga Zbornog područja, kao podređen generalu Anti Gotovini bio je uključen u neke od glavnih operacija akcije Oluja kojom je Hrvatska vojska prekinula četverogodišnju pobunu takozvane Krajine. Iako je Rajčić ispričao kako sam nije znao za veliki broj paljenja i pljačku srpske imovine za vrijeme i nakon akcije, ustvrdio je kako je general Ante Gotovina to morao znati jer je već 5. kolovoza 1995. u Knin poslao svog pomoćnika za sigurnost i načelnika stožera Rahima Ademija. Iako sam svjedok to osobno nije mogao potvrditi, tužitelj je pretpostavio i kako je Gotovina morao biti svjestan kriminalnog ponašanja svojih vojnika zbog obavještajnih podataka tajnih službi, koji su također predočeni kao dokaz.

Tužitelj je svjedoka Rajčića pitao i što bi general Gotovina trebao učiniti kada bi vidio da se vojnici ponašaju protivno pravilima o vojnoj stezi:

„Trebao je učiniti da u okvirima svojih ovlasti, koje je imao kao zapovjednik, izreče kaznene ili prekršajne mjere. On je imao prekršajne, čini mi se, ne bih htio u pravne detalje ulaziti, preko vojne policije, ako je bilo takvih radnji, zahtijevati da se vojnici različitih razina pritvore.“

Svjedok insajder je, s druge strane, potvrdio neke od prijašnjih navoda obrane kako se kriminalno ponašanje hrvatskih vojnika kažnjavalo i kako je to učinio upravo Ante Gotovina:

„A i jeste preko svoje pravne službe učinio, izrekao mnoge mjere prekršajne, primjerice i demobilizaciju, udaljavanje iz postrojbi, degradiranja - i da sad sve ne nabrajam, i svih brojeva prekršajnih, stegovnih i ostalih kojih je bilo preko tisuće u vrijeme trajanja rata.“

Tijekom unakrsnog ispitivanja branitelj Gregory Kiho prezentirao je niz izvješća i naredbi o planiranju i izvršenju operacije Oluja kako bi pokušao dokazati da nije bilo riječi o prekomjernom granatiranju područja i napadu na civile što tvrti optužba. Kao glavni topnik operacije Oluja Rajčić mu je to i potvrdio, odnosno rekao kako se prilikom napada na kninsko područje radilo o jasno utvrđenim ciljevima:

„Ja nikad nisam čuo, niti zapovijedi dobio da izvršim nasumičnu paljbu. Meni je uvijek bilo podrazumijevajuće, što znači obvezatno da je isključivo i samo cilj sa preciznim koordinatama. Uvijek držim da je to podrazumijevajuće pa ne objašnjavam stalno.“

U dodatnom ispitivanju tužitelj Edward Russo pokušao je prikazati kako se ipak radilo o neselektivnom granatiranju područja jer je trebalo nagnati civile srpske nacionalnosti na bijeg iz Hrvatske. Prema prezentiranom transkriptu brijunskog sastanka, za koji obrana tvrdi da je lažan, hrvatski vrh navodno govori kako je važno da civili odu iz Krajine kako bi za njima pobjegli i neprijateljski vojnici.

Svjedok Rajčić, iako nije porekao da se sastanak dogodio, odbacio je navode transkripta ustvrdivši kako mu ne odgovaraju ni sadržajem ni navodima. Prema svjedoku, general Gotovina je na Brijunskom sastanku, neposredno pred Oluju, naglasio da je cilj operacije isključivo poraz neprijateljske vojske. Suđenje se nastavlja novim svjedokom optužbe.

Novi dokazi u istrazi o nezakonitoj trgovini ljudskim organima

Autor: Zoran Glavonjić

Tužilaštvo Srbije za ratne zločine do sada je identifikovalo osam osoba s fotografija koje predstavljaju nove dokaze u istrazi o trgovini ljudskim organima nestalih nealbanaca sa Kosova, izjavio je znaš program portparol Tužilaštva Bruno Vekarić. Tužilaštvo je objavilo fotografije na kojima se vide osumnjičeni pripadnici Oslobodilačke vojske Kosova, od kojih su se neki slikali sa žrtvama ovog zločina.

Tužilaštvo Srbije za ratne zločine došlo je do fotografija na kojima se vide neki od počinilaca ratnih zločina nad nealbancima koji su, kako se sumnja, otimani na Kosovu i odvođeni u logore na sever Albanije gde su likvidirani nakon što su im radi prodaje vađeni vitalni organi. Na pozadinama tih slika iscrtane su mape i ispisani datumi i mesto fostografisanja, a na jednoj od njih vidi se žrtva u vojnoj uniformi iznad koje su naoružani pripadnici Oslobodilačke vojske Kosova, pa se sumnja da je ubijeni pripadnik jugoslovenske vojske. Ove snimke objavili su mediji u Srbiji, od kojih neki nezvanično navode da su fotografije na severu Albanije, u mestu Padeši u maju 1999. napravili sami pripadnici OVK-a.

Bruno Vekarić, portparol Tužilaštva za ratne zločine, rekao je da ove slike potvrđuju da su postojali logori OVK-a na severu Albanije, da je tamo bilo srpskih žrtava i da su postojali i bolnički centri u kojima su se potencijalni odvijale hirurške intervencije. Istraga u ovom predmetu se nastavlja, rekao je za naš program Vekarić:

„Radimo identifikacije. Već osam lica smo identifikovali i izvršioca, a javljaju nam se razna udruženja, a mislim da ćemo sa njima činiti nešto više da ove dve žrtve koje imamo na slikama isto tako identufikujemo.“

Tužilaštvo je, kako navode neki mediji, došlo i do kosovskih Albanaca koji su imali pristup privatnim zatvorima na severu Albanije i koji su u svedočenjima potvrdili da su nealbanci ubijani i skicirali tačne lokacije nekadašnjih logora. Tvrdi se da se jedan od logora nalazio nedaleko od Dureša, dok je drugi, sa kućom sa prostorijama za lekare i pacijente, bio na putu od Kukješa ka Tirani.

Verica Tomanović, predsednica Udruženja porodica kidnapovanih i nestalih na Kosovu i Metohiji, izjavila je za naš radio da je ta organizacija nadležnima prosledila sve podatke koje ima i dodala da se traga za još više od 550 osoba:

„Ovo je broj ljudi za koje i dalje nemamo nikakvih informacija. Tužilaštvo ima naše izjave koje smo dali u cilju traganja. Pretpostavljam da postoje i spiskovi tih logoraša koji su bili na prostoru Kosova i Metohije, koji su bili zapravo prebačeni u Albaniju.“

Naslovna stranica italijanskog izdanja knjige Carle del Ponte u kojoj je otvorena priča o trgovini ljudskim organima Srba sa Kosova
Priču o trgovini ljudskim organima Srba sa Kosova otvorila je u svojoj knjizi Carla del Ponte, bivša tužiteljka Haškog tribunala, a kao glavno mesto gde se to odigravalo navodi se „žuta kuća“ u mestu Burelj na severu Albanije.

Sonja Biserko, predsednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, kaže da prikazane fotografije same po sebi ne mogu biti ključni dokaz i da je neuobičajeno da se tokom istrage sa informacijama izlazi u javnost:

„Znači radi se o još uvek nepotvrđenim dokazima, ali ipak sa nekim indicijama. Mislim da je vrlo važno da se taj slučaj ispita do kraja bez obzira koliko je broj u pitanju, makar bili jedan ili dva čoveka. Vrlo je važno da se ta stvar ili cela ta priča do kraja dovede da se ne bi od toga stvarali mitovi i o brojevima, što je inače slučaj na našim prostorima.“

Dick Marty, specijalni izvestilac Saveta Evrope, trebalo bi do kraja marta da poseti Beograd, Prištinu i Tiranu u okviru istrage o trgovini organima otetih nealbanaca. Bruno Vekarić kaže da izuzetno poštuje stručni kredibiltet Dicka Martya:

„Očekujemo da će iz ovog materijala on faktički imati mogućnost da započne jednu ozbiljnu istragu, a isto tako da će moći da iskoristi svoj politički uticaj da određene stvari prezentira albanskom Tužilaštvu, odnosno Tužilaštvu u Tirani i ljudima iz Prištine da započnu procesuiranje ovakvih zločina. Ne mogu se iz političkih razloga određeni zločini prikrivati.“

Predstavnici srpskog Tužilaštva posetili su svojevremeno Albaniju i razgovarali sa tamošnjim kolegama o pokretanju istrage na albanskoj teritoriji, ali Tužilaštvo u Tirani to nije učinilo.

Sonja Biserko ocenjuje da čitavu priču zbog potpune istine treba dovesti do kraja. Verica Tomanović, iz Udruženja porodica kidnapovanih i nestalih, poručuje da rodbina ostaje u nadi da će se ubrzo rasvetliti sudbina stradalih:

„Tragamo za istinom i želimo da više ne živimo u ovakvoj neizvesnosti.“

Austrija i dalje štiti Aschnera

Autor: Enis Zebić

Postupak izručenja Milivoja Aschnera, osumnjičenog za ratne zločine u Požegi za vrijeme Nezavisne države Hrvatske, nikako da se pomakne s mrtve točke. Austrijske vlasti otežu sa ekspertizom osumnjičenika, koja bi omogućila njegovo izručenje Hrvatskoj i početak suđenja.

Milivoj Aschner
Zahvaljujući inerciji austrijskih vlasti, postupak koji je pokrenut inicijativom jednog mladog istraživača-amatera već je nekoliko godina zamrznut. Mladi student Alen Budaj pred nekoliko godina uključio se u akciju jeruzalemskog Centra Simon Wiesenthal «Posljednja šansa» - potrage za preostalim ratnim zločincima iz Drugog svjetskog rata koji su uspjeli izmaći ruci pravde, i u Daruvaru pronašao Milivoja Aschnera, za vrijeme Drugog svjetskog rata šefa policije u Požegi, u Slavoniji. Za naš radio govori Alen Budaj, sada direktor nevladine organizacije Margel Institut:

«On je od uspostave Nezavisne države Hrvatske u travnju 1941. godine do rujna 1942. godine kao šef policije, odnosno kasnije kao šef ispostave župskog redarstva u Požegi počinio zločine hapšenja, maltretiranja, odvođenja u logore, dakle deportacije, mučenja - zločine protiv civilnog stanovništva.»

Također, njega se tereti za smrt preko 400 logoraša iz Bosne, većinom Srba, koncem 1941. godine. Aschner 1945. bježi, jugoslavenske vlasti stavljaju ga na popis ratnih zločinaca, a nakon 1990. vraća se u Hrvatsku i povučeno živi sve dok ga 2004. godine Budaj nije pronašao i preko jeruzalemskog Centra Simon Wiesenthal alarmirao hrvatske vlasti. Međutim, novinari su bili brži od policije, i Aschner je pobjegao u Austriju, u Klagenfurt, gdje i dan-danas živi.

Hrvatske vlasti su za njim izdale policijsku tjeralicu sa nalogom za uhićenje. I Interpol je izdao tjeralicu. Hrvatska je i službeno zatražila od Austrije njegovo izručenje, ali – ne dešava se ništa. Zašto? Sve do sada Aschner je imao snažnu zaštitu austrijske desnice, pogotovo nedavno poginulog narodnjaka Joerga Heidera, kaže Budaj:

«Prema tome, on – što se tiče same Austrije i samog austrijskog društva – tamo uživa jednu jako dobru zaštitu. On se tamo osjeća sigurno, njemu se ništa tamo neće i ne može dogoditi, on je praktički tamo zaštićen u toj kući kao u jednoj rezidenciji do koje nitko ne može doći. On se normalno, dakle, šeće gradom.»

Navodno je sada problem u liječničkom vještačenju Aschnera, da se vidi je li priseban i sposoban podnijeti eventualno izručenje i suđenje:

«Njega su pregledavali austrijski eksperti, međutim pošto je poznato da Austrija nije osudila već 30 godina nijednog nacističkog zločinca, pa čak ni svoje državljane nije išla istraživati, a vjeruje se i zna se da ih ima, mi ne možemo nikako vjerovati austrijskim liječnicima. Tim više zato što Austrija nije hrvatskom Državnom odvjetništvu proslijedila niti jedan medicinski dokument. Ja sam osobno bio u Državnom odvjetništvu – mi nismo vidjeli niti jedan medicinski dokument da je hrvatskoj strani proslijeđen.»

Međutim, Aschner nije jedini kojeg štiti tuđe državljanstvo i inercija druge države. Kako hrvatsko pravosuđe ima problema s Austrijom, tako srbijansko ima problema sa Mađarskom. Nekadašnji oficir mađarske vojske Sandor Kepiro sudjelovao je 23. siječnja 1942. u takozvanoj velikoj raciji tijekom koje je u Novom Sadu stradalo 1200 Židova, Srba i Roma, podsjeća u izjavi za naš radio glavni tajnik Margel Instituta Solomon Jazbec:

“Živi nekažnjeno u Budimpešti. Ekstradicija također nije moguća zato što je mađarski državljanin. Beogradsko Državno odvjetništvo ga traži, ali ništa od toga. Centar Simon Wiesenthal je urgirao preko mađarskih židovskih organizacija - Saveza mađarskih židovskih općina - da se taj slučaj riješi zato što su tada i mađarski Židovi stradali od njegove ruke, ali ništa se od toga nije postiglo.»

* * * * *

Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje
(IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.

XS
SM
MD
LG