Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Omarska samo u sjećanjima preživjelih


Bivši logoraši na obilježavanju 18 godina od zatvaranja Omarske, 6. avgust 2010, foto: Erduan Katana
Na današnji dan prije 18 godina zatvoren je zloglasni logor Omarska. Kroz ovaj logor prošlo je više od 3.000 zatočenika nesrpske nacionalnosti, a oko 900 ih je ubijeno u samo nekoliko mjeseci njegovog postojanja.

Za logore i strahote u njima saznalo se od stranih novinara, čiji su izvještaji doveli do zatvaranja Omarske i drugih prijedorskih logora smrti. Strahote koje su obišle svijet bile su i jedan od razloga formiranja Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju.

Fotografija iz logora Omarska koja je obišla svijet, ljeto 1992 za vrijeme posjete stranih novinara
Danas, 18 godina nakon zatvaranja, žrtve su i dalje suočene sa negiranjem postojanja logora, u kome danas nema ni spomen obilježja. Jedini spomenik stradanja su preživjeli.

Načelnik policije u Prijedoru Simo Drljača 31. maja 1992. naređuje osnivanje logora u industrijskom kompleksu površinskog kopa rudnika Ljubija, u blizini sela Omarska.

Zatočenike dovode najprije na ispitivanja, koja su obično propraćena teškim tjelesnim i duševnim patnjama. Tokom tri mjeseca 3.334 zatočenika nesrpske nacionalnosti dovedena su u Omarsku. Među njima i 36 žena.

Na hrpi leševa


Zlostavljanje zatočenika započinjalo bi odmah po njihovom dolasku u Omarsku. Premlaćivanja su bila svakodnevna i do te mjere česta da više nisu bila nešto posebno, izjavio je pred Haškim tribunalom bivši logoraš Omarske Ante Tomić.
Logor je funkcionisao sa strašnom efikasnošću, uz bezakonje i anarhiju.


„Svakodnevne tuče nisu bile nešto posebno. Mene su jednu noć pretukli tako da sam četiri dana bio u komi. Bio sam izbačen na hrpu leševa i tu me je našao jedan od kolega i vratio me nazad među žive“,
svjedočio je Tomić.

Logor je funkcionisao sa strašnom efikasnošću. Bezakonje i anarhija bili su sastavni dio funkcionisanja logora. Ti elementi su omogućavali stražarima da maltretiraju zatočenike kad im se prohtije, ali to ne znači da su oni djelovali kao neorganizovana rulja van udruženog zločinačkog poduhvata, zaključio je Haški tribunal.

Zatočenici nisu imali dovoljno hrane, a higijenski uslovi su bili grozni. Fuad Dizdarević, zajdno s bratom, je prošao sve strahote Omarske.

„Ovdje je bilo nepodnošljivo, ali što se kaže - Boga nas je mogao samo spasiti svojom moći. Ovo sve drugo bilo je nemoguće izdržati. I od hrane, pića, tuče, maltertiranja, higijene - sedam mjeseci se nisam okupao. Neshvatljivo je da se čovjek nije raspao od te nehigijene, kamoli od tih batina, ponižavanja. Sve su to bili školske kolege, komšije Srbi“, priča Dizdarević.



Muhamed Čehajić
, predsjednik Opštine Prijedor, u logor je odveden maja 1992. godine, a odatle u nepoznatom pravcu. Posljednji kontakt sa suprugom Minkom bilo je pismo s datumom od 9. juna 1992. u kojem je napisao:

Mirsad Duratović na obilježavanju 18. godišnjice zatvaranja Omarske, 6. avgust, foto: Erduan Katana
„Nepojmljivo mi je šta se sve ovo događa sa svima nama. Zar je život tako nepredvidiv i tako surov? Sjećam se kako smo se prošle godine u ovo vrijeme radovali građenju kuće, a vidiš sada. Osjećam se tako prazan, kao da nikada nisam ni bio živ. Pokušavam se tome oduprijeti sjećanjem na ono što je bilo lijepo s tobom, djecom i onima koje volim. Ovog puta toliko jer nemam više ni snage. Pozdravi sve koji pitaju za mene, a tebe i djecu mnogo, mnogo volim."

Negiranje


Minka Čehajić Haškom je tribunalu posvjedočila i o poricanju postojanja logora Omarska o kome je na radiju govorio tadašnji predsjednik Opštine Milomir Stakić, kasnije osuđen na 40 godina zatvora:

“Ja sam u tom momentu bila jako uvrijeđena. Kako može reći da nema logora Omarske, kad ga ima? I onda sam čak prodiskutirala sa nekim poslije - kako može svom narodu reći da nema Omarske, kad Omarsku svi vide da je ima? Ali poslije sam vidjela da je to u tom momentu za mene nešto značilo, a ne znači ništa više za mene. Kamo sreće da te Omarske nije bilo - vjerovatno bi moj muž bio živ, moj zet, nećak i svi sljedeći.”
"Na užasan način to je i sveta zemlja. I pripada mrtvima, ljudima koji su se borili ovdje za život i protiv fašizma - u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju", smatra novinar Ed Vuliami, koji je zaslužan što je svijet saznao za Omarsku.


Za teror u prijedorskim logorima smrti, uključujući Omarsku, Keraterm i Trnopolje, svijet je saznao tek dva mjeseca nakon njihovog formiranja, i to od stranih novinara. Stravične slike koje su obišle svijet bile su i jedan od razloga formiranja Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju.

Nakon 900 ubijenih, logor je zatvoren 6. avgusta 1992. godine. 18 godina kasnije porodice žrtava i preživjeli, baš kao i Minka Čehajić 1992., suočeni su sa negiranjem postojanja logora.

„Postoji negiranje zločina kako u Prijedoru, tako i u čitavoj BiH. Mislimo da je ljudski i moralno priznati istinu - istinu dokazanu van svake sumnje“, kaže Mirsad Duratović iz udruženja Prijedor 1992.

Ed Vulliamy na obilježavanju 18. godišnjice zatvaranja Omarske, 6. avgust, foto: Erduan Katana
Omarskoj je vraćena je prijeratna namjena i danas se nalazi u sklopu rudnika Ljubija. Novinar lista Guardian, koji je i jedan od najzaslužnijih za otkrivanje prijedorskih logora, Ed Vuliami zgrožen je ovom činjenicom.

„Ako odete u Birkenau danas, vidjećete da je kao da je jučer zatvoren. Možete da razgovarate sa dušama. Izgleda isto kao što je izgledalo onda. I Omarska je izgledala isto kad smo došli prvi put vidjeti 2004. godine. I to je kako Omarska treba da izgleda. Ovo mjesto na kojem stojimo je ukleto, a isto tako i sveto. Na užasan način to je i sveta zemlja. I pripada mrtvima. Ja znam da je ime gospodina Mitala na komadu papira, ali ono pripada ljudima koji su se borili ovdje za život i protiv fašizma - u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju. Ja mislim da je došlo vrijeme da kažemo danas kao što smo rekli - mi želimo da ovo mjesto ponovo pripada mrtvima, kao Birkenau“, kaže Vuliami.

Iako prijedorske vlasti ne dozvoljavaju gradnju spomenika u Omarskoj, činjenice i presude Haškog tribunala i Suda BiH svjedoče o tome da su se na tom području dešavali najstrašniji zločini za koje je izrečeno najviše presuda, na kojem je nađeno najviše masovnih grobnica i o zločinačkom poduhvatu u kome je učestvovalo najviše domicilnog stanovništva.

*****
Ukoliko vas zanima možete pročitati i ostale tekstove iz programa Pred licem pravde
:
Ćosić je ostao uticajan i nakon 2000. godine
Na obalama Perućca potraga za posmrtnim ostacima Bošnjaka i Albanaca
Snimci Mladićevih razgovora (ne)će koristiti Karadžiću
  • 16x9 Image

    Dženana Halimović

    U novinarstvu je od 1998. godine, a prve novinarske korake počinje u listu Oslobođenje. Bavi se istraživačkim novinarstvom, temama ratnog zločina, organizovanog kriminala i korupcije. Dobitnica nagrada "Global Human Rights Award" i Unije novinara BiH 2003.

  • 16x9 Image

    Erduan Katana

    Novinarstvom se bavi od 1996. godine, kada radi u magazinu "Novi prelom" u Banjaluci koji je u to vrijeme bio jedna od rijetkih opozicionih novina u Republici Srpskoj. Od 2000. dopisnik Radija Slobodna Evropa iz Banjaluke. Obrađuje političke i društvene teme.

XS
SM
MD
LG