Dostupni linkovi

Brammertz traži političku podršku suradnji tužitelja za ratne zločine


Serge Brammertz

Tužitelji za ratne zločine iz zemalja nastalih na prostoru bivše Jugoslavije sastali su se prošle sedmice u Bruxellesu kako bi razmotrili mogućnost dodatnog unapređenja suradnje. Njihov domaćin, glavni tužitelj Haškog tribunala Serge Brammertz, od političara u regiji zatražio je da pomognu ove napore.

Autori: Marija Arnautović i Simon Jennings

Kako se mandat Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju privodi kraju, od velike je važnosti da međunarodna zajednica nastavi da pruža podršku i resurse potrebne za procesuiranje ratnih zločina. Takođe je važno da se obezbijedi pristupačnost arhivi Tužilaštva u Hagu, navodi se, između ostalog, u zajedničkoj izjavi regionalnih tužilaca za ratne zločine nakon konferencije održane nedavno u Bruxellesu.

Dalje jačanje saradnje između nacionalnih tužilaštava i Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju biće omogućeno i direktnim učešćem Evropske unije. Glavni tužilac Haškog tribunala Serge Brammertz pozvao je političare iz bivše Jugoslavije da podrže napore regionalnih tužilaca za ratne zločine u privođenju pravdi onih koji se sumnjiče za zločine počinjene u ratovima devedesetih godina:

„Moje lično mišljenje da neće nastupiti vrijeme nekažnjavanja. Tu smo mi, kolege, da to spriječimo. Osobito nakon godina rada na tranziciji, vjerujem da ćemo biti profesionalni, da će ljudi biti nezavisni, nepristrani i da će sudski proces funkcionisati korektno.“


Glavni tužilac bosanskohercegovačkog Tužilaštva Milorad Barašanin podsjetio je da je najveći broj ratnih zločina počinjen upravo na teritoriji BiH:

„Jedan ogroman problem u BiH, pa i u regionu, je problem paralelnih istraga, pa će i taj problem, pošto je on nama poznat već duže vrijeme, biti jedan od budućih razgovora na ovakvim konferencijama jer iako postoje međunarodne konvencije, zatim Evropska konvencija, ipak riječi kolega mogu bolje dovesti do rješavanja paralelnog problema koji se pojavljuje.“


Direktor Evropske komisije za Zapadni Balkan Pierre Miler, obraćajući se regionalnim tužiocima, podsjetio je na riječi Oli Rehna, komesara za proširenje EU:

„Citiraću riječi Oli Rehna:’Izvođenje ratnih zločinaca pred sud je dug svim žrtvama u regionu i time ćemo postići da se zatvore ova tamna stranica i tamno poglavlje naše istorije i da krenemo prema integraciji u jedinstveno i zajedničko društvo.’ Kao što znate, evropska integracija je jedan proces koji uključuje nekoliko elemenata i ovi elementi su fundamentalni za pridruživanje EU, u kojoj ćete vi jednog dana moguće biti član.“

Državni tužilac za ratne zločine Srbije Vladimir Vukčević:
Potpunom saradnjom sa Tribunalom u Hagu, poštovanjem evropskih standarda i evropskih vrednosti poslaćemo jasnu poruku svima. Sučavajući se sa prošlošću, koja je naravno iza nas, spremni smo da zajednički zakoračimo u evropsku budućnost.

„Potpunom saradnjom sa Tribunalom u Hagu, poštovanjem evropskih standarda i evropskih vrednosti poslaćemo jasnu poruku svima. Sučavajući se sa prošlošću, koja je naravno iza nas, spremni smo da zajednički zakoračimo u evropsku budućnost.“


Mandatom koji mu je povjerilo Vijeće sigurnosti UN-a predviđeno je da Tribunal u Hagu bude zatvoren do 2010. godine. Međutim, zvaničnici Suda su nedvosmisleno nagovijestili da posao neće privesti kraju prije početka 2012. godine. Na konferenciji regionalnih tužilaca za ratne zločine u Bruxellesu pokrenut je program koji će poboljšati saradnju između regionalnih kancelarija tužilaštava i Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju.

Crnogorsko tužiteljstvo istražuje moguću odgovornost Vladimira Šeksa za dio ratnih zločina u Hrvatskoj
Autori: Petar Komnenić i Ankica Barbir Mladinović

U crnogorskoj i hrvatskoj javnosti protekle su se sedmice provukle naznake moguće istrage do sada neprocesuiranih ratnih zločina u Hrvatskoj tokom 1991. i 1992. , odnosno mogućeg utvrđivanja odgovornosti tadašnjeg državnog odvjetnika, visokog dužnosnika HDZ-a i kasnijeg predsjednika hrvatskog Sabora Vladimira Šeksa.
Jovan Pejović

Crnogorsko Vrhovno državno tužilaštvo, kako je za naš radio potvrdio jedan od svjedoka u toj istrazi - advokat Jovan Pejović iz Herceg Novog, prikuplja dokaze oko nezakonitog hapšenja i zlostavljanja civila Srba i Crnogoraca na dubrovačkom ratištu tokom 1992. godine:

"Tačna je informacija da sam po pozivu Vrhovnog državnog tužioca dao izjavu prije dva dan. To je predmet Vladimir Šeks, dobio je određeni broj i ja se nadam da će predmet biti nastavljen sa slanjem svjedoka i izvođenjem dokaza. Ja sam Tužilaštvu dao i veći broj dokaza, uključujući i pitanje dopisnika Slobodne Evrope iz Osjeka Draga Hedla koji je pisao o istoj stvari, hvatanju talaca za razmjenu '92. godine, ali u Slavoniji. Ja teretim Šeksa što je kao državni tužilac odgovoran za hapšenje 250 ljudi u Hrvatskoj, 250 civila koji su istovremeno uhapšeni da bi bili mijenjani i očigledno, bez obzira da li se može dokazati subjektivna odgovornost, da je on kao vrhovni državni tužilac Hrvatske u tom vremenu objektivno odgovoran za to što se desilo. Mi znamo da je tužilaštvo i tada i danas bilo i ostalo hijerarhijska organizacija i u Hrvatskoj i u Crnoj Gori. Dakle, ne može se desiti da se uhapsi bilo koji građanin Crne Gore ili Hrvatske bez saglasnosti državnog tužioca."

Pejović tvrdi da je skupa sa drugim civilima nezakonito lišen slobode, da su im obučene uniforme JNA i da su razmijenjeni sa hrvatskim zarobljenicima početkom ratnih devedestih. On vjeruje da je naredbu za hapšenje izdao potpredsjednik hrvatskog Sabora i i istaknuti HDZ-ovac Vladimir Šeks.

Pejović tvrdi da je nakon hapšenje vezanih ruku i nogu odveden u zatvor Kerestinec kod Zagreba i da je vjerovao da ide na strijeljanje. Prema njegovoj ispovijesti, i u dubrovačkom zatvoru je proveo 45 dana da bi kasnije u Nemetinu bio razmijenjen. Hrvatska je Pejovića nakon hapšenja optužila da je nakon sastanka sa predsjednikom Republike Crne Gore Momirom Bulatovićem pripremao oružanu pubunu još 1990., a pojedini mediji i nezvanični izvori navode i da je bio uključen u ratni plan pravljenja takozvane Dubrovačke republike, velikosrpskog projekta, koji je u to vrijeme razrađivala crnogorska Narodna stranka sa vojnim vlastima. Pejović tvrdi da su te optužbe "nebulozne":

"Ne može se napisati optužnica da je neko dvije godine prije rata imao razgovor nepoznate sadržine, recimo kao što ste o meni napisali u Crnoj Gori i da sam samim tim izvršio oružanu pobunu bez ikakvih jasnih aktivnosti. To piše u mojoj optužnici, iako hrvatski novinari sada nagađaju da li sam učestvovao u još nekim sastancima, da sam bio navodno član SDS-a, što je meni ispod nivoa da komentarišem. Ja kategorički tvrdim da ja nijesam poznavao ni Apolonija, da ja nikada nijesam bio član SDS-a, nikada nijesam prisustvovao ni na jednom sastanku SDS-a. Oni sada pokušavaju moju priču da relativizuju i skrenu u drugom pravcu. Nije u pitanju moja priča, u pitanju je 250 civila koji su uhapšeni u hrvatskim gradovima radi razmjene u Nemetinu 14. avgusta '92. godine."

U Vrhovnom državnom tužilaštvu danas nijesmo uspjeli dobiti komentar na ovu temu, niti odgovor na pitanje da li je Jovan Pejović jedini ispitani svjedok u ovoj istrazi. Hrvatski helsinški odbor nedavno je optužio Vladimira Šeksa da je na suđenju ratnom komandantu Branimiru Glavašu dao lažni iskaz, i to baš u onom dijelu koji se odnosi na Kerestinec i ratna zbivanja oko Osijeka gdje su ubijani srpski civili.

* * *

Nekadašnji vojni pilot JNA, Tomislav Božović iz Pule, Srbin po nacionalnosti, odrastao i školovao se u Hrvatskoj, 1990. godine se demobilizirao i odlučio živjeti kao civil, no početkom 1992. godine je uhićen, optužen za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, prošao pulski zatvor, a onda i teško psihičko i fizičko mučenje u logoru Kerestinec kraj Zagreba, odakle je silom natjeran u razmjenu:

"To je bilo sve namješteno, izmišljeno, tako da u dokaznom postupku koji je trajao četiri mjeseca nisu našli ni jednoga argumenta. Onda su me proglasili za ratnog zarobljenika i bez mog pristanka su me uputili iz zatvora u Puli u logor Kerestinec na razmjenu. Otišao sam u razmjenu pod batinama, tamo negde u Spačvanskoj šumi na granici između Srbije i Hrvatske."

...najveću odgovornost po meni snosi i tadašnji general Antun Tus, koji je bio u to vrijeme zapovijednik Zbora Narodne garde...
Uz pomoć međunarodnog Crvenog križa, iz Srbije je preko Budimpešte stigao u Milano, ali hrvatska putovnica mu je uskraćivana sve do početka 2000. godine, kad se nakon devet godina progonstva ponovo vratio obitelji. Upravo je u ponedjeljak u pulskoj policiji dao još jedan iskaz o tome što je prošao. Ne zna ništa o takozvanim "Šeksovim kvotama" i "skupljanju srpskih civila" za prisilne razmjene, ali netko je, kaže, morao to narediti:

"Ne znam ko je bio onda odgovoran, da li Šeks ili neko drugi, ali znam da snosi odgovornost, pošto je to bila vojna policija, državna struktura, a ne paravojna formacija. U suštini, najveću odgovornost po meni snosi i tadašnji general Antun Tus, koji je bio u to vrijeme zapovijednik Zbora Narodne garde."


Nekadašnji logor Kerestinec u kojem su tijekom 1992. mučeni zarobljenici danas je dio Državnog arhiva, Foto: Nacional
Još iz Italije 1994. godine Božović je podnio krivičnu prijavu protiv nepoznatih osoba ondašnjem Hrvatskom vojnom tužilaštvu za zvjerstva u Kerestincu, ali mu je odbijena kao neutemeljena. No kada se 2000. godine konačno uspio vratiti u zemlju, pokrenuo je postupak protiv Republike Hrvatske, i taj je još u toku:

"Nema državnog dužnosnika ranga ministra, predsjednika Sabora i raznih tih odbora kome se u međuvremenu iz Italije dopisom nisam obratio, ali nikada od nikoga nikakav odgovor nisam dobio."


Glasnogovornik Županijskog suda u Zagrebu Krešimir Devčić nije nam mogao puno reći o pokrenutoj istrazi:

"Ako se nešto radi, onda je to još uvijek u fazi kriminalističke obrade. Državno odvjetništvo s policijom utvrđuje sad činjenice."

Sudac Županijskog suda u Dubrovniku Pero Miloglav poriče navode odvjetnika Jovana Pejovića iz Crne Gore, prema kojima mu je Miloglav rekao da je baš današnji potpredsjednik hrvatskog Sabora Vladimir Šeks odgovoran za ondašnja nezakonita uhićenja srpskih civila i odvođenje u prisilnu razmjenu:

"To su čiste gluposti. On je mene vjerojatno spomenuo u kontekstu što se mi znamo iz osnovne škole,, blizu smo živjeli, skupa znate.. Razmjena nema veze sa sudom. Razmjena je bila na političkoj razini, na državnoj razini, i ja nemam nikakvih saznanja daljnjih."

Nekadašnji feralovac, danas novinar Novog lista, Ivica Đikić više je puta dosad pisao o logoru Kerestinec i prisilnim razmjena:

"Nisam uspio doći do Šeksovog imena u toj priči. Prema istrazi koja se već više od godinu dana vodi u Istražnom centru Županijskog suda u Zagrebu, među ljudima koji su osumnjičeni za ratne zločine ili maltretiranje civila u Kerestincu, su isključivo ljudi koji su bili čuvari i zapovjednici tog logora. Spominje se satnik Stjepan Klarić, čija je zapovjedna linija vrlo nejasna. Nije jasno tko je njemu bio nadređen. To je nekakva ’narodna zaštita Zagreba’ čiju je liniju zapovijedanja vrlo teško rekonstruirati."

Zamjenik predsjednika Hrvatskog helsinškog odbora Ivan Zvonimir Čičak kaže da u toj nevladinoj udruzi postoji i dokumentacija o Kerestincu, gdje se, kaže, i osobno išao založiti za jednog uhićenog suca:

"Oni su ih tjerali u pseće kućice i tjerali su ih da laju. Onda su morali pjevati Vilu Velebita i Ustani Bane. Priča je točna i ja je potvrđujem. Osobno sam tamo išao, nisu me pustili, ali znam za slučajeve koji su tamo završavali."

Voditeljica Dokumente, Centra za suočavanje s prošlosti, Vesna Teršelič:

"To je nešto što zaslužuje pomnu istragu i mislim da će istraga dugo trajati. Moguće je da će voditi do nalaza sličnih onima u Lori."


ICTY: Nastavljeno sudjenje za zločine u Višegradu

Autor: Goran Jungvirth

Na suđenju za ratne zločine nad višegradskim Bošnjacima Haško tužiteljstvo je tijekom tjedna izvelo dodatne svjedoke čijim iskazima pokušava oboriti alibi Milana Lukića, odnosno tvrdnju njegovih branitelja da u vrijeme masovnih likvidacija bošnjačkih civila u Višegradu u junu 92., za što ga tereti optužnica, on nije bio u tom gradu.

Milan Lukić u sudnici Haškog tribunala
Deseti lipanj 1992. zaštićena svjedokinja VG-141 nikada neće zaboraviti jer su joj tog dana ubijeni najmiliji - otac i brat s kojima je živjela u zajedničkom stanu. Do tada je mislila da je srijeda sretan dan, no sve se promijenilo kada joj je u stan upao muškarac, za kojeg je kasnije saznala da je Milan Lukić, te odveo njezinog brata i oca. Sa dva susjeda, također izvedena iz zgrade, utrpani su u crveni ’pasat’ kojeg je, prema mnogim svjedočenjima, Lukić ukrao nakon što je ubio bošnjačku vlasnicu. Svjedokinja VG 141 gledala je s majkom s balkona udaljenog oko 100 metara kako su joj brat i otac dovedeni do sredine starog mosta na Drini:

„Mogla sam da primijetim moga brata, moga oca i dva susjeda koja sam pomenula. Moj brat je imao bijeli džemper, sivu trenerku, svijetlu, i vidjela sam da u znak protesta da diže ruke. Nisam mogla čuti da li nešto govori, ali sam vidjela da protestuje. Držao je ruke ispred sebe i nešto žučno raspravljao. Očekujući šta će se desiti jer sam čula da su masovna ubijanja bila na mostu, okrenula sam glavu, samo sam okrenula glavu prema zidu i zatvorila oči, prekrila oči rukama - i onda sam čula pucnjeve.“

Kada se ponovno okrenula nakon nepune minute prema mostu, nije više vidjela članove porodice nego samo nekog čovjeka koji se naginje s mosta i gleda u vodu:

„Majka i ja smo bile u grču, plakale smo, i samo smo rekle:’ Šta se ovo desi?’ A u tom momentu vozilo ’pasat’ je i dalje bio na mostu, ali njih više nije bilo - moga brata, moga oca i mojih susjeda. Oni se više nisu nalazili na mostu.“


Iako zaštićena svjedokinja VG 141 nije isprva znala tko joj je odveo oca, to je ubrzo doznala od susjeda:

„Možda nakon pola sata, kada smo sišli u stan našeg susjeda, svekra svjedokinje VG 133, taj susjed je rekao da se radi o Milanu Lukiću.“

Makar se Milan Lukić ne tereti za opisana ubojstva višegradskih Bošnjaka na mostu, optužen je za strijeljanje sedam radnika izvedenih istog dana iz višegradske tvornice Varda. Lukićeva obrana, u pokušaju da mu osigura alibi, izvela je svjedoke koji su tvrdili da optuženi nije bio tog dana, 1992. godine u Višegradu, već u Novom Pazaru. Upravo zato tijekom unakrsnog ispitivanja obrana je željela umanjiti vjerodostojnost svjedočenja zaštićene svjedokinje konstatirajući da nije poznavala Milana Lukića osobno, te da je možda netko drugi toga dana umjesto njega koristio crveni „pasat“. Uz to, obrana je pokušala objasniti kako ni susjedi možda nisu znali o kome se radi. No svjedokinja je ostala pri svojoj tvrdnji kako je apsolutno sigurna tko je odveo na stratište njezinog brata i oca:

„Kada sam davala izjave u Visokom pokazana mi je slika Milana Lukića iz mlađih dana, onakva kakav je meni bio na vratima stana. Po toj slici, ako nije dovoljno to što mi je moj susjed rekao da se radi o Milanu Lukiću, ja sam na slici mogla prepoznati da je to ta osoba.“

Druga svedokinja, zaštićena pseudonimom VG-136, čije se svjedočenje uglavnom odvijalo na sjednicama zatvorenim za javnost, pobijala je pak Lukićev alibi o tome da je bio van Višegrada u vrijeme spaljivanja sedamdesetak Bošnjaka u živoj lomači, 14. lipnja 1992. Zaštićena svjedokinja je opisala kako je upravo toga dana Milan Lukić ušao u autobus prognanika koji su napuštali Višegrad, među kojima je bila i ona. Makar Lukića do tada nije poznavala osobno, prognanici su u autobusu počeli šaputati kako se radi o Milanu Lukiću o čijim je zlodjelima slušala već prije.

Pobijanjima dokaza obrane proces protiv rođaka Milana i Sredoja Lukića ulazi u završnu fazu.

Srbija i opsada Sarajeva: Između proicanja i neznanja
Autor: Branka Mihajlović

Početkom ove sedmice navršilo se 17 godina od početka opsade glavnog grada Bosne i Hercegovine. Tim povodom pitali smo naše sagovornike koliko se u Srbiji zna šta se događalo u Sarajevu, ko je zatvorio obruč oko glavnog grada i držao ga u najdužoj opsadi u povijesti modernog ratovanja.

Svetlana Logar iz Strategic marketinga kaže da tek polovina ljudi u Srbiji zna nešto o trogodišnjoj opsadi Sarajeva. Istraživanja pokazuju da se, kako godine prolaze, sve manje zna i o Sarajevu i o drugim mestima zločina iz devedestih:

„Te 2001. godine, kada smo prvi put radili to istraživanje, 70 posto građana je reklo da je čulo za taj događaj, zatim 2004. je na 45 posto.“

Opsada Sarajeva
RSE: A kad je reč o mladoj generaciji?

LOGAR: O tome se svemu sve manje govori. Sve manje i manje ljudi je u suštini o tome informisano. Pošto je uhapšen Karadžić prošlog leta mi smo pitali ljude da navedu šta znaju o tome za šta je Karadžić optužen. Mi smo imali preko 60 posto populacije koji su rekli da ustvari ne znaju baš tačno za šta je Karadžić optužen.

Slavenka Drakulić, hrvatska književnica, nedavno je izazvala žestoku polemiku u listu Politika koji je preneo jedan njen tekst iz stranih novina o ćutnji u Srbiji o onome što se događalo u devedestim, a teza je da Srbi žive u poricanju svoje prošlosti. Povod je bila jedna rasprava u Beču u kojoj su mladi iz Srbije pitali zašto oni ne mogu da dobiju vize, a nisu krivi za ono što se događalo. Slavenka Drakulić je na to reagovala:

„Naravno da nije da mlade ljude ili da Srbe ili da bilo koga mrze pa ima zato ne daju vize, nego je naprosto stvar u tome da je generacija njihovih roditelja napravila nešto što je zapravo tabu tema i da su zbog toga ti mladi kaženjeni - što je žalosno, jer oni ne bi trebali biti zbog toga kaženjeni. Trebali bi dobiti vize. Međutim, njihova je dužnost, njihova je odgovornost - ne za ono što je prošlo jer oni tu ne mogu napraviti, nisu oni bili rođeni, ne mogu biti odgovorni, to je točno - mogu pitati, mogu saznati šta je to, u čemu je bio vic, koji je problem. Dakle, to zataškavanje, ta jedna tišina koja prekriva ta neka ključna pitanja, kao zaboravit ćemo to, zaboravimo i gledajmo u budućnost. To je politička parola jer vam ti kosturi ispadnu iz ormara kad-tad.“

„Raduje me ako sam izazvala polemiku“, kaže hrvatska književnica:

„Meni je jedino bilo žao u time reakcijama, ali i to razumijem, a to je da su ljudi rekli: ’Pa neka ona prvo počisti pred svojim pragom, nek se ona prvo pita šta je bilo u Hrvatskoj.’ Dakle da pišem o Hrvatskoj.“

RSE: Pogotovo što ste čistili pred svojim pragom.

DRAKULIĆ: Ali ljudi to ne mogu ni znati. Kako bi oni to znali?

Tvrdim da mi živimo u poricanju svoje prošlosti jer istina je obavezujuća. Ona remeti san. Ona ruši iluzije. Poricanjem istine brišu se tragovi. Odbijanjem da se ona sazna, čuva se lagodno osećanje nevinosti, pravo na pogrešne zaključke, na pogrešne odgovore na postavljena pitanja.
Mirjana Miočinović
, teatrolog i prevodilac, napisala je ovim povodom:„Tvrdim da mi živimo u poricanju svoje prošlosti jer istina je obavezujuća. Ona remeti san. Ona ruši iluzije. Poricanjem istine brišu se tragovi. Odbijanjem da se ona sazna, čuva se lagodno osećanje nevinosti, pravo na pogrešne zaključke, na pogrešne odgovore na postavljena pitanja.“

Mirjana Miočinović je zatim nabrojala šta je sve učinjeno u devedesetim: „Mi smo, braćo i sestre, prvi zasipali cvećem tenkove kada su krenuli da ograđuju i čiste prostor samo za nas. Mi smo prvi posle Drugog svetskog rata podigli koncentracione logore Omarska, keraterm. Naša je soldateska držala pod opsadom tri i po godine Sarajevo. Naši su sveštenici blagosiljali ubice pred njihove pohode na druge. Mi smo ubili u srcu Evrope za samo tri dana 8.000 ljudi i potom premeštali iz jame u jamu njihova tela. I mi bismo da sve to poreknemo i da našu decu poštedimo istine da bi ona, živeći u svetu ogrezlom u lažima, završavala u okrilju Obraza, Narodnog stroja, Dveri, da bi nosila na svojim majicama likove ratnih zločinaca.“

Šta od svega toga što nabraja Mirjana Miočinović znaju mladi koji su u vreme tih zločina tek rođeni? Srednjoškolce u Kuršumliji pitao je kolega Miloš Ivanović o opsadi Sarajeva:

„Mi u školama nismo nešto preterano učili o tome. Samo je spomenuto da je tada bilo rata, da su žrtve bile sa svih strana.“

„U školi uopšte nije bilo priče o tome. Zna se kad je bilo i šta je bilo, međutim ništa konkretno o tome niti smo mi učili, niti je nama o tome neko pričao.“

„Dešavalo se to da su zaratile muslimanska i srpska strana, i sa jedne i sa druge strane stajali su snajperisti i gađali i civile.“

„Ne znam, mislim da je greška u tome da o tome se slabo i priča u Srbiji. Iskreno da ti kažem, samo po internetu o tome što sam video, inače da se priča u školi o tome - skroz slabo, čak ne uopšte.“


Danica Vučinić, novinarka Radija B92, razmišlja javno o tome kako će vaspitavati svoje dete i od čega će sve zavisti šta će znati njeno dete i kakav će odnos prema prošlosti imati. Za naš program kaže da su pred savremenicima za zbivanja iz devedestih, pa i pred njom samom sledeća pitanja:

„Da li ću ja svoje dete vaspitati da hrabro postavlja pitanja: ’Gde si ti bila? Šta si ti radila? Koliko si ti postavljala pitanja?’ Ja mislim da lideri ove zemlje ne smeju kukavički da se odnose prema onome što se dešavalo zato što kalkulišu sa sopstevnim rejtingom.“

RSE: Danas je godišnjica početka opsade Sarajeva. Jeste li se sreli sa tom informacijom negde od jutros?

VUČINIĆ: Ne, nigde se nisam srela - i to me ne čudi.

FHP traži od Srbije da prizna odgovornost za zločin u Sjeverinu
Autor: Nebojsa Grabež

Fond za humanitarno pravo uložiće žalbu na odluku Prvog opštinskog suda u Beogradu kojom je odbijen zahtev za naknadu štete 25 članova porodica otetih iz Sjeverina.

"Srbija mora priznati žrtve iz Sjeverina i one moraju dobiti pravičnu naknadu za pričinjenu nepravdu",
poručili su predstavnici ove beogradske nevladine organizacije.

Nataša Kandić
Otmica 16 civila iz Sjeverina, u mestu Mioče u Bosni i Hercegovini, 22. oktobra 1992. godine, prvi je slučaj teškog kršenja ljudskih prava Bošnjaka, državljana Srbije i, po uverenju Nataše Kandić, predsednice Fonda za humanitarno pravo, to je ozbiljan test za državu Srbiju. “Vlada i država imaju priliku da donesu odluku kojom će žrtvama priznati prava i vratiti im dostojanstvo”, poručila je Nataša Kandić:

„Institucije Srbije moraju priznati žrtve iz Sjeverina koje moraju dobiti pravičnu naknadu za pričinjenu neopravdu, za decu žrtava koja još uvek danas pate i nisu uspeli ne samo da dođu do pravde nego još uvek ne znaju gde su kosti, posmrtni ostaci njihovih roditelja, rođaka, rodbine koji su viđeni u Višegradu, u tom hotelu, viđeni na obali reke i posle toga im se gubi svaki trag, s tim što postoje ozbiljne indicije da su odmah posle pogubljenja baćeni preko mosta u reku.“

Pripadnici srpske paravojne formacije "Osvetnici" izveli iz autobusa na liniji Pljevlja -Priboj, tokom prelaska preko teritorije Republike Srpske u mestu Mioče, 15 muškaraca i jednu ženu, koje su odveli u Višegrad, gde su ih u motelu "Vilina vlas" brutalno psihički i fizički zlostavljali, a potom i ubili.

Za ovaj zločin, na po 20 godina zatvora osuđeni su Dragutin Dragićević, i u odsustvu Milan Lukić i Oliver Krsmanović, dok je Đorđe Šević dobio 15 godina zatvora.

Za Behudina Hodžića, sina otetog Mede Hodžića, odbijanje tužbe je, kako kaže:

„Njihovo četvrto pogubljenje - prvi put kad su odvedeni i ubijeni, drugi put kad je bilo prvo suđenje, treći put kad je ponovljeno suđenje i ovo je po četvrti put da se izvršava njihovo pogubljenje.“

Jedini krivac i nalogodavac otmice i pogubljenja 16 Sjeverinaca je, po mišljenju Hodžića, država Srbija:

„Oni su stajali iza svega. Svi znamo da su oni aktivno pomagali Vojsku Republike Srpske. Ovi zločinci koji su osuđeni su bili redovni pripadnici Vojske RS, višegradske brigade. Osjećaj je mučan, ja ne znam šta da kažem.“

“Ni posle 17 godina od ovog zločina, rodbina otetih nije mogla da ostvari bilo kakvu pomoc od države”, koju su, po utisku Dževada Koldžića, bili u prilici da realizuju mnogi drugi, pa čak kada su u pitanju i kriminalci:

„Kada smo se obratili nekim institucijama, recimo opštini Priboj gdje mi živimo, da ostvarimo bilo kakvu pomoć, ja sam tada bio maloljetan, za dječiji dodatak ili bilo za šta, oni su prvo tražili da mi proglasimo naše umrlom osobom prirodnim putem, što naravno mi nismo htjeli. Sud njih može da proglasi umrlim, ali oni za mene nikad neće umrijeti.“

Po rečima Marka Karadžića, sekretara Ministarstva za ljudska i manjinska prava, ovo ministarstvo, u sradnji sa drugim državnim institucijama, radi na poboljšanju zakonske regulative kako bi se otklonile postojeće zakonske nelogičnosti:

„Kako bi se svim žrtvama u ovoj zemlji, bez obrzira na nacionalnu, versku ili bilo koju drugu pripadnost, pomoglo, odnosno priznalo pravo da su žrtve i omogućilo da nastave život dostojan čoveku u ovoj zemlji, odnosno da se pokaže da bez obzira ko smo i šta smo imamo jednaka prava i jednak tretman pred državnim organima.“
Nećemo prestati da se borimo za kakvo-takvo obeštećenje ovih porodica. Ono što je mene najviše porazilo nakon donošenja ove presude je to kada smo počeli da obaveštavamo ove porodice kakva je presuda da je svako od njih rekao: ’Pa dobro, to i nije neko iznenađenje za nas!’

Nakon odbijanja zahteva za nadoknadu štete, biće podneta žalba i prikupljeni novi dokazi. Sandra Orlović, iz Fonda za humanitarno pravo, kaže da je od Srbije zatražena naknada štete jer su dešavanja u Priboju i okolnim selima bila dovoljna da policija preduzme mere i zaštiti bošnjačko stanovništvo, ali da to nikada nije bilo učinjeno:

„Nećemo prestati da se borimo za kakvo-takvo obeštećenje ovih porodica. Ono što je mene najviše porazilo nakon donošenja ove presude je to kada smo počeli da obaveštavamo ove porodice kakva je presuda da je svako od njih rekao: ’Pa dobro, to i nije neko iznenađenje za nas!’“

* * * * *

Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i
Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje(IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG