Razgovarao James Kirchick, priredila Biljana Jovićević
Peter Weir je jedan od najcjenjenijih australijskih reditelja s filmovima kao što su "Gallipoli", "Piknik u Hanging Rocku", "Trumanov Show" i "Društvo mrtvih pjesnika" . U njegovom najnovijem filmu "The Way Back" (Povratak) glume Ed Harris i prati navodno pravi put zatvorenika koji je pobjegao iz sibirskog gulaga te peko Indije, preko pustinje Gobi, Himalaja, i Tibeta.
Weir je nedavno posjetio Prag tokom festivala Febiofest, gdje je dobio nagradu Kristian. Govorio je za RSE u razgovoru sa James Kirchickom o istraživanju gulaga, političkom buđenju, i tome kako publika reguje na "The Way Back" .
Weir: Ja generalno imam tendenciju da kažem "ne" na sve , tako sam rekao "ne" i tome na početku, iako sam uživao u knjizi veoma, tako da je postala moja primarna inspiracija, riječ je o "Long Walk" (Duga šetnja) Slawomira Rawicza. Ali, osjećao sam da je nijesam mogao skinuti s uma. Osjećao sam da će mi se vratiti. I ja bih pokupio knjige s polica za čitanje o tom periodu, iz doba Sovjetskog Saveza, iako je to uglavnom o Drugom svjetskom ratu. Neko vrijeme sam se zabavio čitajući malo oko toga , i tako pročitao i knjigu Anne Applebaum “Gulag". Bio sam uvučen u to, to mi je bio neodoljivo, i konačno, prihvatio sam to i prošao jedno veliko iskustvo istraživanja i intervjue s preživjelima i tome slično.
(The The Way Back Official Movie Trailer)
Weir: Da. Budući da je moja generacija odrastala kroz 60-te, kada ste bili dio, posebno, anti-ratnog pokreta u Australiji - kao što je bio u Americi – sa nepovjerenjem ste gledali na našu stranu verzije onoga što se tamo događa. I na neki način došli ste do toga da shvatite da je to bio rezulat pametnog djelovanja od strane komunista ili simpatizera komunizma ili zagovornika, a dijelimično zbog neprofesionalnosti tokom McCarthyevih saslušanja u komitetu Predstavničkog doma. Čak i da je postojala komunistička organizacija, ovo sve je okrenulo ljudi protiv njih, tako da smo odrasli misleći da to u stvari i nije tako loše kao što je predstavljeno s ove strane.
Weir: Bilo je nekih 8.000 Amerikanaca koji su se preselili u Sovjetski Savez, od kojih je većina nestala u Gulagu, i nikada se više nijesu varatili kući. Nisu svi oni bili komunistički simpatizeri. Mnogi su bili ekonomske izbjeglice iz velike depresije i dobili su značajan novac za to Staljinovo vrijeme, a paranoja ga je izazvala da se okrene protiv stranaca generalno. Tako je on zapravo amalgam vrsta iz tog perioda, a zatim je i Ed Harris napravio svoje istraživanje o tome da bi izgradio prošlost za sebe, koja nije nužno referirana na to. Ali postoji priča, jedan izvrstan izvor. Ja sam preko knjige došao do toga kako je autor otišao u KGB datoteke tokom tog kratkog perioda kad su bile otvorene za vrijeme Jeljcina. Putin je sve zatvorio ponovo. No, on je uspio intervjuisati KGB ljude i dobiti pregled KGB datoteke i naći jedan od incidenata o Amerikanki i njenom sinu, a sin je bio doušnik o majci. I tako sam na izvjestan način to iskoristio kao bazu, uz promjenu pola, tako da je zapravo gospodin Smith davao informacije o sinu.
Weir: Mislim da u svijetu kreativnosti, tu čak mislim i na dio akademskog svijeta u određenoj mjeri, da oni koji su imali simpatije za ljevičare kao mladi, ili bili komunistički simpatizeri, i ta romantika oko toga uopšte, mislim da im je vrlo teško da se toga odreknu. Oni još uvijek prodaju majice sa likom Che Guevare kao da je John Lennon ili tako nešto. Niko stvarno ne želi kritikovati Castra. Gotovo je nemoguće za puno ljudi da priznaju da se eksperiment komunizma pokazao kao katastrofalno loš i suočiti s činjenicama. Bilo da je Staljin ili Lenjin u pitanju, ja na to ne mogu pristati, sve je bilo teror, od Pol Pota, do Sjeverne Koreje. Što možete reći? To je samo strašno, zastrašujuće.
Peter Weir je jedan od najcjenjenijih australijskih reditelja s filmovima kao što su "Gallipoli", "Piknik u Hanging Rocku", "Trumanov Show" i "Društvo mrtvih pjesnika" . U njegovom najnovijem filmu "The Way Back" (Povratak) glume Ed Harris i prati navodno pravi put zatvorenika koji je pobjegao iz sibirskog gulaga te peko Indije, preko pustinje Gobi, Himalaja, i Tibeta.
Weir je nedavno posjetio Prag tokom festivala Febiofest, gdje je dobio nagradu Kristian. Govorio je za RSE u razgovoru sa James Kirchickom o istraživanju gulaga, političkom buđenju, i tome kako publika reguje na "The Way Back" .
RSE: Što vas je inspirisalo da napravite ovaj film?
Weir: Ja generalno imam tendenciju da kažem "ne" na sve , tako sam rekao "ne" i tome na početku, iako sam uživao u knjizi veoma, tako da je postala moja primarna inspiracija, riječ je o "Long Walk" (Duga šetnja) Slawomira Rawicza. Ali, osjećao sam da je nijesam mogao skinuti s uma. Osjećao sam da će mi se vratiti. I ja bih pokupio knjige s polica za čitanje o tom periodu, iz doba Sovjetskog Saveza, iako je to uglavnom o Drugom svjetskom ratu. Neko vrijeme sam se zabavio čitajući malo oko toga , i tako pročitao i knjigu Anne Applebaum “Gulag". Bio sam uvučen u to, to mi je bio neodoljivo, i konačno, prihvatio sam to i prošao jedno veliko iskustvo istraživanja i intervjue s preživjelima i tome slično.
(The The Way Back Official Movie Trailer)
RSE: Napomenuli ste da ste dosta čitali i straživali komunizam prije nego što ste uradili film.
Weir: Da. Budući da je moja generacija odrastala kroz 60-te, kada ste bili dio, posebno, anti-ratnog pokreta u Australiji - kao što je bio u Americi – sa nepovjerenjem ste gledali na našu stranu verzije onoga što se tamo događa. I na neki način došli ste do toga da shvatite da je to bio rezulat pametnog djelovanja od strane komunista ili simpatizera komunizma ili zagovornika, a dijelimično zbog neprofesionalnosti tokom McCarthyevih saslušanja u komitetu Predstavničkog doma. Čak i da je postojala komunistička organizacija, ovo sve je okrenulo ljudi protiv njih, tako da smo odrasli misleći da to u stvari i nije tako loše kao što je predstavljeno s ove strane.
RSE: Kao najzanimiljiviji lik meni se čini gospodin Smith, glumi ga Ed Harris, Amerikanac koji se seli u Rusiju. On je jedan od onih ljudi koji se našao u ovom novom eksperimentu. A bilo je puno ljudi poput njega, stvarnih Amerikanaca koji su se preselili u Sovjetski Savez. Da li ovaj lik temeljitite na nekom posebno, ili je on izmišljen?
Weir: Bilo je nekih 8.000 Amerikanaca koji su se preselili u Sovjetski Savez, od kojih je većina nestala u Gulagu, i nikada se više nijesu varatili kući. Nisu svi oni bili komunistički simpatizeri. Mnogi su bili ekonomske izbjeglice iz
Bilo je nekih 8.000 Amerikanaca koji su se preselili u Sovjetski Savez, od kojih je većina nestala u Gulagu, i nikada se više nijesu varatili kući. Nisu svi oni su bili komunistički simpatizeri.
RSE: Filmovi poput ovog nisu pravljeni u Hollywoodu. Postoji toliko mnogo filmova o nacizmu i fašizma. Postoji vrlo malo filmova o komunizmu, i toliko priča koje bi mogle biti ispričana. Zašto mislite da je to tako?
Weir: Mislim da u svijetu kreativnosti, tu čak mislim i na dio akademskog svijeta u određenoj mjeri, da oni koji su imali simpatije za ljevičare kao mladi, ili bili komunistički simpatizeri, i ta romantika oko toga uopšte, mislim da im je vrlo teško da se toga odreknu. Oni još uvijek prodaju majice sa likom Che Guevare kao da je John Lennon ili tako nešto. Niko stvarno ne želi kritikovati Castra. Gotovo je nemoguće za puno ljudi da priznaju da se eksperiment komunizma pokazao kao katastrofalno loš i suočiti s činjenicama. Bilo da je Staljin ili Lenjin u pitanju, ja na to ne mogu pristati, sve je bilo teror, od Pol Pota, do Sjeverne Koreje. Što možete reći? To je samo strašno, zastrašujuće.
