Dostupni linkovi

Ako general odgovara za zločin koji je počinila njegova jedinica zašto ne bi odgovarao, recimo, glavni urednik za mržnju koju proilijeva njegov novinar?

Bio je rat i Sarajlije su čekale da počne granatiranje. Čekajući, gledali su TV dnevnik BiH TV kao i dnevnika sa paljanske televiyije. Poznati sarajevski novinar sa nekadašnjeg radio Sarajeva, nije više medju živima, rafalima je bljuvao mržnju prema svojim bivšim sugradjanima. Ejub Ganić jer postao "Govnić", Bošnjaci su "smrdili na loj", tonski tehničar je miješao tonove svinjskog groktanja i učenja ezana, slijevale su se priče o srpskoj muževnosti i genetskom promiskuitetu "bula", dok je u Sarajevu vladala glad on je pred sobom na ekranu imao pečeno prase. Ova odvratna (i to je blaga riječ) uredjivačka politika paljanske televizije postala je simbol mržnje na balkanskim prostorima.

Čitam jučer da su se tužioci za ratne zločine iz bivše Jugoslavije suglasili da je moguće procesuiranje "medijskih radnika" kao suizvršilaca u ratnim zločinima, ali da je za pokretanje postupaka nužno dokazati udruživanje i podsticanje drugih na izvršenje krivičnih djela što nije lako dokazati. Sve je to rečeno na Regionalnoj konferenciji o odgovornosti medija za ratne zločine na teritoriji bivše Jugoslavije koja je održana u Dubrovniku. Čitam takodjer da su u tužilaštvu za ratne zločine Srbije u toku predistražne radnje u dva predmeta koji se odnose na odgovornost novinara za koje se sumnja da su u svojim izvještajima pozivali na vršenje ratnih zločina tokom devedesetih.

Osobno mislim da je rat u bivšoj Jugoslaviji počeo odmah nakon što su nacionalne vladajuće strukture preuzele vlast - što je počelo sa Miloševićem. Najprije je to bio medijski rat izmedju komunističkih rukovodstava republika, zatim se medijski rat popeo stepenicu više i postao rat izmedju republika. Kako su lideri u republikama ubrzo kreirali jednonacionalne interese i udružili se sa nacionalistima, tako se rat u medijima popeo na još jednu stepenicu više i postao - etnički rat. Jedan ideološki konflikt je uz pomoću medija projiciran kao etnički konflikt. Što su nekad bile razlike postao je nepremostiv problem, što su bila neslaganja postalo je mržnja, argumenti više nisu bili važni, bilo je važnije ko ih izgovara.

Taj proces identifikacije geladalaca jedne nacije sa svojom TV stanicom se povećavao iz tjedna u tjedan pa je ta "ljubav" završila tako da je etnička televizija proizvodila programe za svoje etničke podanike. Gledao sam u Beogradu 1991-e godine TV dnevnik sa svojim prijateljima. Sa ekrana je stigla slijedeća rečenica: "Ovo su tijela Srba koji su ubiijeni od strane hrvatskih snaga. Komisija za identifikaciju počinje sa radom sutra!" Prijatelj me tada upitao: "Zar ne vidiš šta nam rade?" Ovako sam mu odgovorio: "Kako novinar zna da su ubijeni Srbi ako identifikacija tijela počinje sutra?" Bio je šokiran mojim pitanjem jer jednostavno je sa TV primao zdravo za gotovo sve što mu se serviralo. Rat nas je ipak razdvojio.

Jedan od najboljih novinara Hrvatske, Slavenka Drakulić, koja je u medjuvremenu postala poznata kao jedna od najboljih pisaca, napisala je negdje rečenicu koju ću uvijek pamtiti: "To je ono što je rat uradio od nas - svodeći nas na jednu dimenziju. Ranije, mislila sam da me ljudi procjenjuju po tome koliko sam obrazovana, po načinu na koji obavljam svoj posao, po idejama, osobinama i, naravno, i po nacionalnosti. Ali, sada sam postala niko, ja više nisam osoba, ja sam samo jedan od 4,5 milijuna Hrvata!" Gurnuti najprije u mržnju pa zatim u rat, gradjani nisu ni mogli ostati - gradjani. Onaj ko je ostao gradjanin bio je neprijatelj svima.

Identifikacija je završena, gledaocima su oprane glave, oni su vjerovali samo "svojim" TV dnevnicima - istim onima koji su ih lagali. Kako je vrijeme prolazilo oni su sve više oslanjali na te iste TV dnevnike i nisu više ni mogli prepoznati istinu. Komunizam je u bivšoj Jugoslaviji umirao na lovorikama šovinizma i mržnje. Danas već svi znaju da se radilo o teritorijama i ostanku na vlasti.

Pravi rat, onaj sa oružjem je mogao početi. Uostalom - posljedice su vidljive i dan danas. Rat je davno završio, a mržnja je ostala. Moja je profesija toliko dobro pripremila pravi rat stvarajući mržnju da je način na koji je vodjen rat bio najgori od II svjetskog rata.

Tužioci, oni iz Dubrovnika, svakako bolje od mene znaju da li je nešto lako ili teško dokazati. Ali, ako neko sa ekrana proliva onakvu mržnju kao što pokazuje primjer sa početka ovog teksta, tada, meni se čini, nije baš teško dokazati. Tada je u Sarajevu postojao i vic koji je glasio: "šta bi ujradio Karadžiću da ga uhvatiš?" Odgovor je bio: "Zamijenio bih ga za Ristu Djogu." (tako se zvao voditelj paljanskog dnevnika sa početka teksta)

Ljudi koji su mržnju izgovarali sa ekrana i urednici koji su to tolerirali, ne mogu biti neodgovorni. Za uredjivačku politiku odgovaraju urednici. Ako general odgovara za zločin koji je počinila njegova jedinica zašto ne bi odgovarao, recimo, glavni urednik za mržnju koju proilijeva njegov novinar? Da sa paljanske televizije nije bila slata onakva poruka mržnje, nedavno pišu sarajevski "Dani", "barem bi jedno grlo manje bilo prerezano u Prijedoru ili jedna djevojčica manuje silovana u Višegradu."

"Dani", nažalost, ne analiziraju dogadjanja od prije 15 godina nego ono što se dešava u BiH - danas. Gledajući, slušajući i čitajući i ja sebe pitam: Hoće li gradjani sebi odzvoliti da opet budu opet prevareni?

Ili – da li se to možda već i dogodilo?

  • 16x9 Image

    Nenad Pejić

    Od rujna mjeseca 1993. je zaposlen na Radiju Slobodna Evropa. Osnivač je redakcije na južnoslavenskim jezicima, koja je sadržavala programe na albanskom, bosanskom, crnogorskom, hrvatskom, makedonskom i srpskom jeziku, kao i regionalni program. Godine 2002. kao prvi neamerikanac imenovan je za zamjenika direktora Radija Slobodna Evropa, 2013. na mjesto glavnog i odgovornog urednika RFE/RL a u februaru 2014. i za kopredsjednika kompanije.

XS
SM
MD
LG