Dostupni linkovi

CIA omogućila Nobelovu nagradu Pasternaku?


Prvo izdanje knjige "Doktor Živago" iz 1957. godine

Da li je CIA finansirala rusko izdanje “Doktora Živaga”, autora Borisa Pasternaka, kako bi pomogla ovom disidentu da osvoji Nobelovu nagradu? Književni istoričar i dopisnik ruskog servisa Radija Slobodna Evropa Ivan Tolstoj, koji je unuk slavnog ruskog pisca Alekseja Tolstoja, proveo je skoro dvije decenije pokušavajući da to otkrije.

Njegovo istraživanje rezultiralo je izdavanjem knjige pod naslovom “Oprani roman: Doktor Živago, između KGB-a i CIA-e”, koji je nedavno objavljen u Rusiji. Tolstoj u prvom licu opisuje njegovu potragu za istinom iza prvog pojavljivanja “Živaga”na ruskom jeziku.

Piše: Ivan Tolstoj


Boris Pasternak osvojio je Nobelovu nagradu 23.oktobra 1958. godine, za svoje “važno dostignuće u savremenoj lirskoj poeziji te u polju velike ruske epske tradicije”.


Kontroverzni roman, koji je zabranjen je u Sovjetskom savezu, prokrijumčaren je na Zapad, da bi ga 1957. godine objavio istaknuti milanski izdavač Giangiacomo Feltrinelli.


“Doktor Živago” je roman o tragičnoj ljubavi smješten u doba ruske boljševičke revolucije. Goslitizdat, glavna izdavačka kuća u Sovjetskom savezu, je u početku obećala da će objaviti ovu knjigu u periodu rastuće socijalne liberalizacije. Ali, mađarski ustanak 1956. godine potaknuo je Moskvu da ponovo stegne stanje u zemlji. Pasternak, čiji je rad viđen kao suptilna kritika sovjetskog režima, opet je bio u sjeni.


Bez “Živaga” na ruskom jeziku, Pasternak bi izgubio svoju najvažniju publiku, a vjerovalo se, i svoju priliku da osvoji Nobelovu nagradu. Iako je Švedska akademija poznata po tome da štiti svoje kriterije podobnosti, dugo se vjerovalo da autor mora izdati djelo na svom jeziku kako bi bio uzet u razmatranje za nagradu.

Naslovnica knjige Ivan Tolstoja o knjizi Borisa Pasternaka "Doktor Živago"
Nakon italijanskog izdanja, “Živago” je kasnije preveden na engleski i francuski jezik. Verzija romana na ruskom jeziku ugledala je svjetlost dana u septembru 1958. godine na sajmu Expo 58 u Briselu, mjesec dana prije nego je Švedska akademija objavila nominacije.


Izdanje je izgledalo kao “mutant” od knjige, ispresjecano tipografskim i gramatičkim greškama, nekompletnim odlomcima, te nerazvijenom fabulom. Omot je uradio izdavač iz Haga Mouton, a naslovnu stranu Feltrinelli. Ovo izdanje “Živaga” nije prošlo uobičajene izdavačke kanale. I ko je odgovoran za to?

Sovjeti, bijesni zbog toga što je Pasternak osvojio Nobelovu nagradu, optužili su agente imperijalizma.


Nikita Khrushchev javno je optužio Švedsku akademiju za političko uplitanje i zatražio je da nagrada, umjesto Pasternaku, bude dodjeljena socijalističkom realisti Mikhailu Sholokhovu.


Malo je ljudi imalo razloga da sumnja u sovjetske optužbe. Bilo je očigledno da Moskva nije objavila “Živaga” ili lobirala za svog autora da osvoji Nobelovu nagradu. Postojao je razlog da je to mogla učiniti druga strana. Ali, University of Michigan ubrzo je objavio zvaničnu rusku verziju “Živaga”, a pitanja oko “knjige mutanta” ubrzo su iščeznula.




Traganje za prorijeklom knjige


Trideset godina kasnije, ja sam krenuo da tragam za njenim misterioznim porijeklom.


“Doktor Živago” i ja smo na neki način rođeni iste godine. Moj otac, diplomata koji je predstavljao Sovjetski savez na Expo 58, vratio se kući u Lenjingrad te godine sa malim plastičnim Volkswagenom za mene i svježom kopijom “Živaga” iz Brisela, sakrivenom na dnu njegovog prtljaga.


Moj otac je tokom godina sakupljao veliki asortiman zabranjene moderne literature. Do polaska u srednju školu, ja sam gutao Solzhenitsyna, Nabokova i Brodskya, koji su činili njegovu nezakonitu biblioteku. Međutim, “Živago” je bio godinama posuđivan, ali njegova neobična istorija ostala je svježa u mom pamćenju.

Boris Pasternak
Godine 1988., nakon otvaranja sovjetskih granica, ja sam otputovao u Francusku, gdje sam među kolekcijom emigrantske literature naišao na kopiju misterioznog izdanja “Živaga” iz Brisela. Bio sam oduševljen kada sam otkrio da je sve što sam čuo o knjizi bila istina.

I dok je omot nesumljivo bio djelo izdavačke kuće Mouton, ili u najmanju ruku savršena replika njihovih standardnih izdanja, ništa drugo nije sugerisalo na djelo ovog izdavača. Naslovna strana, na kojoj je pisalo Feltrinelli, bila je zalijepljena ljepilom. Slova nisu upućivala na djelo neke zapadne štamparije, dok su greške u tekstu bile užasne. Obrada je bila tako loše urađena da sam bio uvjeren da ću lako naći nit koja će me dovesti do stvarnog porijekla izdanja.

Slijedeće godine slučajno sam naišao na ovu nit.


Radeći kao freelancer za Radio Slobodna Evropa u Minhenu, upoznao sam kolegu, Grigorya Danilova, koji je tokom 50-ih radio kao urednik za CUPE, odnosno evropski ogranak CIA-e. On je slučajno spomenuo da se među štamparskim projektima CUPE-a nalazio i “Živago”.


Iznenađen, rekao sam: “Mora da ste pogriješili. CUPE nije objavio ‘Živaga’”.


Ali, on je naglasio: “Ne, sam sam ga štampao.”


To je bilo primamljivo saznanje, ali nije bilo ništa više što bi mi Danilov mogao reći u vezi sa porijeklom knjige. Od tada sam proveo skoro 20 godina
putujući svijetom u potrazi za više tragova.


Do decembra 2006. godine mislio sam da sam skupio dovoljno dokaza koji bi podržali moje sumnje: da je CIA objavila prvo rusko izdanje “Doktora Živaga”.


Objavio sam svoja otkrića na predavanju u moskovskoj Biblioteci strane literature, te sam naglasio da sam imao razloga da vjerujem da je izdanje “Živaga” na ruskom jeziku bilo krucijalno da Pasternak dobije Nobelovu nagradu 1958. godine. CIA je odbila da komentariše moj izvještaj.


Yevgeny Pasternak
Pasternakov sin, Yevgeny, insistira da njegov otac nije imao veze sa CIA-om, te da bi nagrada svakako pripala njemu, ako ne te, onda slijedeće godine.


Najjači argument protiv mojih tvrdnji uključuje vezu između briselskog “Živaga” i Nobelove nagrade. Uradio sam niz intervjua tokom godina sa ljudima bliskim Pasternaku, uključujući njegovog evropskog otpravnika poslova, Jacqueline de Proyart, čiji je prijatelj Albert Camus vodio Pasternakovu kampanju za Nobelovu nagradu. Rečeno mi je da su švedski zvaničnici izričito naglasili da je izdanje “Živaga” na ruskom jeziku bilo ključno za nominaciju Pasternaka za Nobelovu nagradu.


Uprkos mnoštvu vlastitih dokaza koji su podržavali ovu slutnju, nisam mogao da pronađem dokumentovan dokaz.


Istoričari Nobelove nagrade ne poznaju nikakvo pravilo “izvornog jezika”. Švedska akademija, koja je tek ove godine otvorila Pasternakove arhive, brani tvrdnju da je ova nagrada apolitična. Horace Engdahl, sekretar Nobelovog komiteta, izjavio je da vjeruje da akademija ne zahtjeva da kandidati moraju imati djela objavljena na svom maternjem jeziku.


Činjenica da je Pasternak bio više puta nominiran u uži krug za dobitnika Nobelove nagrade prije nego je “Živago” bio dostupan na bilo kom jeziku sugerira da ovo uopšte nije bila prepreka. U biografiji svoga oca, Yevgeny Pasternak piše: “Formalna prepreka bila je da roman nije bio objavljen u Rusiji, a samo je postojao prevod.”

Rusija je htjela uništiti popularnost "Živaga"


Moja tvrdnja traži od čitalaca da ostave gledište Švedske akademije kao primjer nepristrasnosti, te da Akademija, kao bila koja organizacija, prizna da njen program rada nije bio imun na pitanja tadašnje politike, naročito tokom Hladnog rata.


Sovjeti, koji su dodijelili švedskom piscu Arthuru Lundquistu Lenjinovu nagradu za književnost 1958. godine, lako su mogli upozoriti Švedsku akademiju da će Nobelova nagrada, uzimajući u obzir ozbiljnu političku klimu u Sovjetskom savezu, samo naštetiti Pasternaku.


Motiv Moskve je bio jasan – oni su htjeli da popularnost “Živaga” nestane. Bilo im je dovoljno što su izazvani od
Giangiacomo Feltrinellia, koji je objavio italijaski prevod romana, a međunarodno priznanje bi Pasternaka ne samo legitimiziralo, već ga doslovno učinilo i obožavanim.


Moguće je da su Sovjeti, tokom razgovora sa Šveđanima, mogli sami ponuditi prevod romana, ali u neko doba kasnije, kada bi opasnost od političke reperkusije protiv Pasternaka bila umanjena.

Boris Pasternak sa suprugom Zinaidom, 1958. godine
Ali, mnogi su vidjeli i motiv CIA-e u takvom trenutku.


Slava Pasternaka bila je trn u oku Kremlju. Objavljivanje “Živaga” na ruskom jeziku bi samo ojačalo unutrašnju disidenciju. Uspješan debi na Expo 58 može se vidjeti kao idealna prilika ne samo da upere nos u Sovjete, nego i da pokažu svoj talenat za sabotažu.

Nakon što je dobila kopije “Živaga” na ruskom jeziku, Švedska akademija je vjerovatno bila prisiljena da razmotri situaciju u kojoj se Pasternak nalazi. I dok još nije bio direktno progonjen od sovjetskih vlasti, izdanja njegove poezije su nestajala iz štampe, njegovi prevodi evropskih drama bili su povučeni iz pozorišta, a on je sve teže mogao da pronađe posao.


Moguće je da su članovi Švedske akademije odlučili da slijede svoj moralni imperativ i spasu poetu tako što su mu omogućili konačnu slavu – Nobelovu nagradu.


U godinama nakon Drugog svjetskog rata, Pasternak je šest puta bio u užem krugu za Nobelovu nagradu, te je bilo neizbježno da će njegova kandidatura na kraju biti uspješna. Prema mojoj analizi, postojale su dodatne političke okolnosti koje su motivisale Švedsku akademiju da nagradu dodijele prije nego kasnije.


Na kraju se ispostavilo da je tragičan svršetak bio neizbježan.


Pasternak je bio progonjen u štampi, mnogi su ga izbjegavali, a umro je od raka koji je nedvojbeno nastao nakon dvije nevjerovatno stresne godine nakon osvajanja nagrade, koju je, ironično, odbio da primi.

XS
SM
MD
LG