Pakrački ratni zločini: Što sa odgovornima iz vrha vlasti

Protuzakonito uhićenje 53 osobe i zlostavljanje i ubojstvo 42 osobe većinom srpske nacionalnosti od listopada do polovice prosinca 1991. godine na zagrebačkom, kutinskom i pakračkom području - tako glasi inkriminacija po kojoj se upravo u Zagrebu sudi Tomislavu Merčepu, koji je stekao glas kao zapovjednik postrojbe pričuvne policije čijih se petnaestak članova – od ukupno 200 – povezuje s tim zločinima.

Danas, dvije decenije kasnije, tadašnji premijer Franjo Gregurić na suđenju kaže da o tome nije znao ništa.

„Kada me pitate o ovom konkretnom slučaju, ja na žalost ne mogu ni u jednom trenutku potvrditi da sam znao - a ja mislim niti moj uži kabinet - za bilo kakva vojna djelovanja kojih bi bio nositelj gospodin Merčep“, kazao je Gregurić.

Josip Perković u to je vrijeme – u drugoj polovici 1991 – bio pomoćnik ministra obrane Gojka Šuška i šef vojne obavještajne službe Hrvatske vojske.

On je kazao kako su tada iz bjelovarskog Zbornog područja Hrvatske vojske – kamo spadaju i Pakračka poljana i Kutina - stizale pritužbe na neprofesionalno ponašanje „merčepovaca“, koje je on proslijeđivao ministru Gojku Šušku i Uredu za zaštitu ustavnog poretka, dodavši kako su one sizale i do državnog vrha:

"Pa jesmo, dobijali smo neke informacije. Sumnjalo se na kriminal, bilo je govora da se privode civili, i da postoje indicije o njihovom maltretiranju. Otprilike to, ništa više.“

Vlasti sigurno imale podatke

Vesna Teršelič iz Centra za suočavanje s prošlošću Documenta upozorava, pak, u izjavi za naš radio da su Helsinki Watch i Amnesty International početkom 1992. objavili i hrvatskoj Vladi dostavili izvještaje o tome kako je skupina „merčepovaca“ ubila troje članovi obitelji zagrebačkog mesara Mihajla Zeca i o ubojstvu 18 srpskih civila u Marinom Selu nedaleko Pakraca, koje se tada pripisivalo „merčepovcima“.

Naknadno se ustanovilo da su to počinili pripadnici Vojne policije Hrvatske vojske koji su za to 2011. godine osuđeni na 12 i 15 godina zatvora.

„Ako su nevladine organizacije u svijetu imale mogućnost doći do tih podataka, sigurno ih je imala i hrvatska Vlada“, kaže gospođa Teršelič:

„Mislim da je posve nemoguće da najviši dužnosnici u toj Vladi te informacije nisu imali! I mislim da je onda odgovornost za nepostupanje, za nereagiranje, za neprocesuiranje nešto što se dijeli na sve one koji poslije doznavanja tih informacija nisu postupili u skladu s tim informacijama.“

Politički analitičar Žarko Puhovski u izjavi za naš radio kaže da je hrvatska policija u gotovo svim tim slučajevima korektno obavila posao, ali nakon toga vertikala iz Ministarstva unutarnjih poslova nije išla u Vladu, već u Vijeće obrane i nacionalne sigurnosti (VONS) predsjednika Tuđmana:

„Dakle, to je bila vertikala koja je išla prema Tuđmanovim savjetnicima, a ne prema Vladi. Vlada je po strarom sovjetsko-jugoslavenskom modelu funkcionirala kao prošireno ministarstvo privrede. I ti ljudi su znali – nije istina da nisu znali – ali nisu imali utjecaja!“

Ako tako stoje stvari, što dalje – pitali smo.

„Neki će ljudi biti kažnjeni, uključujući Merčepa koji sada jadno izgleda nakon te svoje bolesti. Ono što mene zanima je isto kao za stvari iz 41-ve ili 45-te ili iz devedesetineke – da se osramoti sustav, da se osramoti ideologiju, da se osramoti stranku, da se osramote oni ljudi koji doduše nisu živi, ali su sasvim sigurno odlučivali o životu i smrti. Dakle, mene zanima – javna sramota!“, kaže Puhovski.