Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Osobe sa invaliditetom žele normalan život


Nekoliko priča RSE bilo je posvećeno Marijani Mugoši, djevojci iz Podgorice kojoj je gradonačelnik zabranio dolazak na posao sa njenim psom, vodičem za slijepe, Ksenom
Mediji su u Crnoj gori dosta doprinjeli socijalizaciji i prihvatanju osoba sa invaliditetom. Cetinje je grad koji se u tome naročito ističe.

Vesela i pozitivna - to su najčešći opisi Cetinjana za Mariju Vujović, nastavnicu muzike u penziji. Iako slijepa, preko tri decenije radila je u školi za osnovno muzičko obrazovanje.

"Radila sam 35 godina sa đecom normalnog vida, i vjerujte mi, nikada ta đeca nijesu zloupotrijebila moj nedostatak vida,"
kaže Vujović.

Prva organizacija slijepih u Crnoj Gori osnovana na Cetinju 1948. godine i možda upravo zbog tako duge tradicije ljudi poput Marije Vujović ne osjećaju teret predrasuda u svojoj okolini:

"Cetinje je sredina sa najmanje predrasuda o invalidnim licima uopšte. Tretman naše organizacije na Cetinju je fantastičan, mi smo dio života grada, i nema jedne jedine manifestacije na Cetinju đe nijesmo prisutni ili pozvani".


Čedo Novović
iz Kotora, takođe slabovid, kaže da su mediji učinili dosta na socijalizaciji osoba sa invaliditetom, ali da predrasuda još uvijek ima:

"Zahvaljujući medijima taj je problem je dosta pravaziđen, mada ima još predrasuda i od roditelja, i od komšija. Ćućete: "Viđite, greote, on je invalid", ali zahvaljujući medijima su saznali da nismo neki nesposobnjakovići, nego da želimo da doprinesemo i sebi i državi»."


Marija Vujović: "Država bi morala da shvati da smo mi dio društva, jer vrlo ružno zvuči "Ljudi sa posebnim potrebama". Nijesmo mi sa posebnim potrebama, imamo iste potrebe kao i vi, čovječe!".

PAŽNJA SUGRAĐANA

Nerazumijevanje prema našim sugrađanima sa invaliditetom posljedica je tradicionalnog nasljeđa koje bolest često smatra tabuom. Primjer Marije Vujović je primjer da oni mogu biti ne samo uspješni u poslnu, već i samostalni u svakodnevnom životu:

"U sedam ustajem. Dok popijem kafu treba mi jedan sat i više. Onda, idem u kancelariju Posle sam domaćica u kući. Kuvam, perem, peglam, čistim, dočekujem, ispraćam. Ja sam tek ispred penzije uspjela da riješim stambeno pitanje.Dok sam bila kod mojih u Lovćenskoj ulici, ja nikad kafu skupava nijesam. Kada sam shvatila da ću sama da živim krenula sam polako da učim, anas malo, sjutra malo. Ono što volim, to sad znam i da skuvam."


Za Marijin optimizam presudno je, kaže, Cetinje:

"Ja sam se kroz Cetinje kretala sama bez pratioca punih dvadeset i nešto godina. Nikada mi se nije desilo na ulici da mi neko dobaci. Kada bi bio snijeg na Cetinje, đeca su obično grudvala žene, đevojke, koje su češljale punđu. Ja sam u to vrijeme baš nosila punđu, ali nikada, nikada da se grudva spustila na mene."
XS
SM
MD
LG