Nakon što je sudu ispričao kako je oko 600 stanovnika sela Svrake istjerano od strane snaga bosanskih Srba, svjedoka haškog tužiteljstva Eseta Muračevića, nastavio je unakrsno ispitivati optuženi Radovan Karadžić, bivši predsjednik Republike Srpske koji se brani sam od optužbi za genocid i ostale zločine u Bosni i Hercegovini.
Kako bi diskreditirao Muračevića, bivšeg tajnika mjesne zajednice Svraka u općini Vogošća, optuženi je ukazivao na njegovu ulogu u obrani mjesta i pripadnost Teritorijalnoj obrani.
U namjeri da ospori vjerodostojnost svjedoka Karadžić je pročitao dijelove izjave svjedoka Muračevića koji se odnose na nabavku minobacača za selo Svrake, kao i jednog za Sarajevo. Zbog tih detalja prema Karadžiću svjedok 1992. godine nije zarobljen pri zauzimanju mjesta zato jer je Bošnjak, nego zato jer je sudjelovao u nabavci oružja i ratnim aktivnostima.
Prethodno je svjedok Muračević tijekom glavnog ispitivanja tužiteljsvu opisao kako su zarobljeni bošnjački muškarci zlostavljani u zatočeničkim objektima te korišteni kao živi štit. Karadžić je u unakrsnom ispitivanju pak ustvrdio kako je Muračević zatočen zajedno s još nekoliko osoba iz Svraka zato što su Srbi znali za naoružavanje.
„I da su Srbi znali što Vi radite na naouružavanju. Je li sada vidite da je to što odabrano 9 (koji su zatočeni) od 400 ljudi imalo neku osnovu u onome što su Srbi znali o Vama?“, upitao je optuženi.
Radovan Karadžić na suđenju Haškom tribunalu, 2. ožujak 2011.
„Mislim da nije. Jer među tih 9 ljudi, ako se uzme da sam ja kao sekretar mjesne zajednice bio uključen u nekakav sistem obrane, samnom u logoru npr. Bunker, bili su ljudi koji u ništa nisu bili uključeni“, odgovorio je svjedok odbivši mogućnost da su svi muškarci zatočavani s razlogom, a ne zbog nacionalne pripadnosti.
Prema svjedokovim riječima srpska je strana izigrala dogovor i pustila samo pola kolone da prođe dok je druga polovica zarobljena. Karadžić je s druge strane ustvrdio kako se radilo o nesporazumu, jer se Bošnjaci međusobno nisu dobro informirali o dogovoru.
„Kako ste sada objasnili, dogovorena kolona je prošla, a nedogovorena je zaustavljena, jel' tako?“, sugerirao je optuženi.
„Ne, ne, ne. Dogovoreno je da cijelo selo izađe, međutim lokalni Srbi nisu ispoštivali taj dogovor nego su u jeku prolaska kolone iz sela presijekli jedan dio kolone i oni koji su prošli su otišli, a oni koji nisu vratili su ih u kasarnu. U toj drugoj grupi sam bio i ja. Jer kao sekretar mjesne zajednice nisam si mogao dozvoliti da budem na čelu kolone i da netko od mojih mještana ostane tako da sam bio na kraju kolone“, prisjetio se svjedok svibnja 1992. godine kada je prema vlasitim riječima prognan zajedno s oko 13000 Bošnjaka i Hrvata s područja Vogošće o čemu je i napisao knjigu.
Količina kupljenog naoružanja bila mala
Karadžić je tražio tijekom unakrsnog ispitivanja navodne razlike u prijašnjim i zadnjim izjavama svjedoka, pokušavši prikazati kako su Svrake bile vojna meta zbog potencijalne prijetnje naoružanog stanovništva, a ne meta etničkog čišćenja kako tvrdi tužiteljstvo. Svjedok Muračević mu je potvrdio kako su Bošnjaci najveći dio oružja kupili od lokalnih Srba koji su prethodno naoružavani iz kasarni JNA (Jugoslavenske narodne armije).
„Ova prodaja i kupovina oružja ne ide baš najbolje u sklad s tvrdnjom gospodina Muračevića u kasnijim izjavama da su Svrake imale samo lovačko naoružanje i da nisu baš bile naoružane. Jel' tako da ste u kasnijim izjavama to izjavljivali?“, konstatirao je i upitao optuženi.
„Sve to naouružanje koje je kupovano je bilo tako malo u odnosu na ono što je bilo upereno protiv nas“, odgovorio je svjedok.
Optuženi je pokušao ustvrditi kako je veliki broj ubijenih bošnjačkih muškaraca ubijen u ratnim operacijama, budući da su se borili, a ne u zatočeništvu kako to prikazuju neki spiskovi i dokumenti tužiteljstva.
Svjedok je inače napisao knjigu o nestalim osobama 1992.godine s područja Vogošće, koristeći se pri tom i pronađenim dokumentima srpske strane nakon prestanka sukoba, a koji pokazuju da se broj Bošnjaka u Svrakama sveo na nulu nakon zauzimanja mjesta od strane snaga bosanskih Srba, kao i nekim drugim mjestima u općini. Karadžićev pravni pomoćnik Peter Robinson usprotivio se uvrštavanju dijela knjige u dokaze „budući da nije kvalitetno o njoj obavještena“, dok je optuženi izjavio „da je uvučen u zasjedu“ nakon čega je sudsko vijeće dozvolilo dodatno ispitivanje obrani o spomenutim dokumentima.
Nakon Muračevića kao svjedok tužiteljstva iskaz će dati Mehmed Musić iz sela Musići u opštini Hadžići, koji je 1992. godine prošao kroz više zatočeničkih objekata, uključujući kasarnu u Lukavici, policijsku stanicu u Ilidži te zatvor u Kuli.
Kako bi diskreditirao Muračevića, bivšeg tajnika mjesne zajednice Svraka u općini Vogošća, optuženi je ukazivao na njegovu ulogu u obrani mjesta i pripadnost Teritorijalnoj obrani.
U namjeri da ospori vjerodostojnost svjedoka Karadžić je pročitao dijelove izjave svjedoka Muračevića koji se odnose na nabavku minobacača za selo Svrake, kao i jednog za Sarajevo. Zbog tih detalja prema Karadžiću svjedok 1992. godine nije zarobljen pri zauzimanju mjesta zato jer je Bošnjak, nego zato jer je sudjelovao u nabavci oružja i ratnim aktivnostima.
Prethodno je svjedok Muračević tijekom glavnog ispitivanja tužiteljsvu opisao kako su zarobljeni bošnjački muškarci zlostavljani u zatočeničkim objektima te korišteni kao živi štit. Karadžić je u unakrsnom ispitivanju pak ustvrdio kako je Muračević zatočen zajedno s još nekoliko osoba iz Svraka zato što su Srbi znali za naoružavanje.
„I da su Srbi znali što Vi radite na naouružavanju. Je li sada vidite da je to što odabrano 9 (koji su zatočeni) od 400 ljudi imalo neku osnovu u onome što su Srbi znali o Vama?“, upitao je optuženi.
„Mislim da nije. Jer među tih 9 ljudi, ako se uzme da sam ja kao sekretar mjesne zajednice bio uključen u nekakav sistem obrane, samnom u logoru npr. Bunker, bili su ljudi koji u ništa nisu bili uključeni“, odgovorio je svjedok odbivši mogućnost da su svi muškarci zatočavani s razlogom, a ne zbog nacionalne pripadnosti.
Prema svjedokovim riječima srpska je strana izigrala dogovor i pustila samo pola kolone da prođe dok je druga polovica zarobljena. Karadžić je s druge strane ustvrdio kako se radilo o nesporazumu, jer se Bošnjaci međusobno nisu dobro informirali o dogovoru.
„Kako ste sada objasnili, dogovorena kolona je prošla, a nedogovorena je zaustavljena, jel' tako?“, sugerirao je optuženi.
„Ne, ne, ne. Dogovoreno je da cijelo selo izađe, međutim lokalni Srbi nisu ispoštivali taj dogovor nego su u jeku prolaska kolone iz sela presijekli jedan dio kolone i oni koji su prošli su otišli, a oni koji nisu vratili su ih u kasarnu. U toj drugoj grupi sam bio i ja. Jer kao sekretar mjesne zajednice nisam si mogao dozvoliti da budem na čelu kolone i da netko od mojih mještana ostane tako da sam bio na kraju kolone“, prisjetio se svjedok svibnja 1992. godine kada je prema vlasitim riječima prognan zajedno s oko 13000 Bošnjaka i Hrvata s područja Vogošće o čemu je i napisao knjigu.
Količina kupljenog naoružanja bila mala
Karadžić je tražio tijekom unakrsnog ispitivanja navodne razlike u prijašnjim i zadnjim izjavama svjedoka, pokušavši prikazati kako su Svrake bile vojna meta zbog potencijalne prijetnje naoružanog stanovništva, a ne meta etničkog čišćenja kako tvrdi tužiteljstvo. Svjedok Muračević mu je potvrdio kako su Bošnjaci najveći dio oružja kupili od lokalnih Srba koji su prethodno naoružavani iz kasarni JNA (Jugoslavenske narodne armije).
„Ova prodaja i kupovina oružja ne ide baš najbolje u sklad s tvrdnjom gospodina Muračevića u kasnijim izjavama da su Svrake imale samo lovačko naoružanje i da nisu baš bile naoružane. Jel' tako da ste u kasnijim izjavama to izjavljivali?“, konstatirao je i upitao optuženi.
„Sve to naouružanje koje je kupovano je bilo tako malo u odnosu na ono što je bilo upereno protiv nas“, odgovorio je svjedok.
Optuženi je pokušao ustvrditi kako je veliki broj ubijenih bošnjačkih muškaraca ubijen u ratnim operacijama, budući da su se borili, a ne u zatočeništvu kako to prikazuju neki spiskovi i dokumenti tužiteljstva.
Svjedok je inače napisao knjigu o nestalim osobama 1992.godine s područja Vogošće, koristeći se pri tom i pronađenim dokumentima srpske strane nakon prestanka sukoba, a koji pokazuju da se broj Bošnjaka u Svrakama sveo na nulu nakon zauzimanja mjesta od strane snaga bosanskih Srba, kao i nekim drugim mjestima u općini. Karadžićev pravni pomoćnik Peter Robinson usprotivio se uvrštavanju dijela knjige u dokaze „budući da nije kvalitetno o njoj obavještena“, dok je optuženi izjavio „da je uvučen u zasjedu“ nakon čega je sudsko vijeće dozvolilo dodatno ispitivanje obrani o spomenutim dokumentima.
Nakon Muračevića kao svjedok tužiteljstva iskaz će dati Mehmed Musić iz sela Musići u opštini Hadžići, koji je 1992. godine prošao kroz više zatočeničkih objekata, uključujući kasarnu u Lukavici, policijsku stanicu u Ilidži te zatvor u Kuli.
