Timothy Garton Ash iz Davosa (za The Guardian), prevela Biljana Jovićević
Na trećem samitu u Davosu koji se održava nakon “Velikog loma zapada” počinjemo da sagledavamo gdje smo.
Ovo nije totalni kolaps liberalno-demokratskog kapitalizma, čega su se neki plašili na dramatičnom sastanku ovdje početkom 2009-te, ali nije ni velika reforma zapadnog kapitalizma, nekad velike nade Davosa.
Zapadni kapitalizam preživljva ali hramajući, pod teretom ogromnog duga, nejednakosti, demografije, zanemarene infrastrukture, socijalnog nezadovoljstva i nerealnih očekivanja. U međuvremenu, ostale varijante kapitalizma - kineski, indijski, ruski, brazilski – idu naprijed, iskorištavajući prednosti zaostalosti, a ekonomska dinamika ubrzano se prevodi u političku moć.
Nije unipolarni svijet, koji spaja jedan model liberalno-demokratskog kapitalizma, već (ne)polarni svijet, odvojen prema različitim nacionalnim verzijama često neliberalnog "škrtog" kapitalizma. Nije novi svjetski poredak, već novi svjetski poremećaj. Nestabilni kaleidoskop svijeta – lomljiv, pregrijan, klica budućih sukoba.
Nije bilo zamišljeno da bude tako. Prisjetite se liberalnog trujmfalizma iz 1990-tih, kada su stari savjetnici zapada, izgledalo je, potpunosti nestali. Čak su se i Rusija i Kina okrenule ka kapitalizmu i to će ih sigurno na kraju dovesti do demokratije.
Sjećate li se ovoga: “Velika borba dvadesetog vijeka između slobode i totalitarizma okončala se definitivnom pobjedom snaga koje se zalažu za slobodu – kao jedinog održivog modela za nacionalni uspjeh: sloboda demokratija i slobodno preduzetništvo. U ovom 21. vijeku samo nacije koje su spremne da preduzmu odgovornost u zaštiti osnovnih ljudskih prava i garantuju političke i ekonomske slobode biće u stanju da iskoriste potencijal svog naroda i obezbijede budući prosperitet“.
Ovo su uvodne riječi u tekstu "Američka nacionalna bezbjednosna strategija" usvojena za vrijeme predsjednika Džordža Buša 2002. godine.
Može se biti „na pola trudan“
Možda će se ove riječi dugoročno pokazati kao tačne. Možda ćemo im se za 50 godina vratiti i reći: da, na kraju nacionalni posperitet i snaga ne mogu biti odvojeni od poštovanja ljudskih prava i političkih sloboda. Ja se svakako nadam tome. Ali kao liberalni inetrnacionalista koji duboko vjeruje u slobodu i ljudska prava i koji je dijelio liberalanu euforiju 1990-tih, iako nikada nijesam oholo zahtjevao "jedini održivi model" - moram reći da to ne izgleda tako u 2011.
Sa jedne strane zapad je uspio da upropasti sopstvenu pobjedu s kraja 20. vijeka. Kao i mnogo puta u istoriji oholost je praćena osvetom. Od čitave uzvišene retorike predsjednika Baraka Obame u govoru o stanju nacije („State of the Union“) ove sedmice, teškoće u sprovođenju reformi koje predlaže za Američki nefunkcionalan politički sistem su zastrašujuće. Da bi ste bili više optimistični o izgledima i za reforme u Evropi, morati biti dr. Pangloss na steroidima.
Sa druge strane zemlje van istorijskih okvira zapada su otkrile kombinaciju neslućenu od strane liberalne trijumfalističke filozofije iz 1990-tih. Oni su kombinovali dinamiku tržišne ekonomije sa pravilima jedne partije ili jedne porodice, državno ili hibridno vlasništvo kompanija, masivnu korupciju i prezir prema vladavini prava.
Čistunci liberalnog kapitalizma bi rekli: "Ali to nije kapitalizam", kao što bi liberlani muslimani rekli "ali ono što Al Kaida propvijeda nije islam". Ipak islam ima nešto sa tim bez obzira na sve, kao što i kapitalizam ima ponešto sa fenomenalnom stopom privednog rasta i akumulacije kapitala koji Kinu pretvorio u supersilu u razvoju.
Učesnici na Svetskom ekonomskom forumu u Davosu, 27. januar 2011.Protivno filozofiji mudrost 1990-tih, ispada da se može biti "na pola trudan".
To je veliki dio nove realnosti („new reality“) što je ujedno i tema ovonedjeljnog okupljanja na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu.
Program je optimistički proklamovao parolu "Zajedničke norme za novu realnost". Kad bi samo tako bilo. Ali, Yan Xuetong, vodeći kineski analitičar međunarodnih odnosa, tvrdi da će nadolazeće sile, naravno, donijeti na sto svoje norme, i pokušati ih širiti najbolje što mogu. On poentira ovako. Da li su Kina i Rusija - ili čak, Indija i Brazil - više ili manje spremne da prihvate zapadne norme nego što su bile prije 10 godina? Manje. Jesu li države na globalnom jugu više rastrgane između zapadnih i kineskih norme nego što su bile prije 10 godina? Više.
Rješenje na srebrnom poslužavniku
Kao liberalni internacionalista, vjerujem da trebamo pokušati da radimo u cilju "zajedničkih normi za novu realnost". Ali pokušajmo to utvrđujući da je jedna od definišućih linija zapravo činjenica da postoje odvojene norme. Kineski vladari nužno ne misle da bismo trebali raditi stvari njihov način, ali oni sigurno ne misle i da oni trebaju raditi poslove na naš način. U stvari, oni bi vjerojatno bili prilično zadovoljni sa svijetom u kojem bi Amerikanci, Kinezi i Evropljani pojedinačno radili svoje poslove po sopstvenim staromodnim pravilima unutar svojih granica, a do neke mjere - ondje gdje dolaze u fazu opasnosti - u okviru svojih sfera uticaja. To je, usput rečeno, više ili manje onoliko koliko je Samuel Huntington predviđeno izbjegavao "sukob civilizacija".
"Zajedničke norme", onda će biti ograničene na prilično minimalan skup pravila za međunarodni poredak, trgovinu, vazdušni saobraćaj i slično, uz jake pretpostavke o poštovanju nacionalnog suvereniteta - naročito velikih sila. Dakle, jedno od temeljnih odstupanja našeg vremena je upravo to o tome koliko i kakvih nekoliko zajedničkih normi trebamo.
Što preostaje iz ovog za ljude u zemljama koje imaju više ili manje liberalne, više ili manje demokratska verzije kapitalizma? (A tu su i velike razlike između njih samih i previše. Pogledajte Italiju ili Mađarsku danas. Pogledajte velike, pojmovno privatne britanske banake sada u vlasništvu britanske države. Taj "jedini održiv model" je uvijek bio dvostruki mit:... Ni jedini, ni održiv. ) Dvije stvari slijede iznad svega.
Prvo, moramo srediti stvari u sopstvenoj kući. Doktore, izliječi sam sebe. Najvažnije korake koje možemo preduzeti za naš uticaj u inostranstvu su oni koje preduzmemo kod kuće. Mi smo živjeli decenijama sa paradigmom napretka, u kojoj će svakoj generaciji koja dođe biti bolje nego prošloj. Sada će nam biti teško da se uvjerimo i osiguramo da naša djeca nisu manje uspješna, manje sigurna i manje slobodna nego što smo mi bili.
Drugo, vjerojatno ćemo morati smanjiti - bar za sada - naša očekivanja za one "zajedničke norme" liberalnog međunarodnog poretka. To znači pravljenje teškog izbora. Da li ćemo staviti očuvanje mira, u minimalnom smislu bez velikog rata među državama, prije svega? Ili preusmjeriti globalno zagrijavanje? Ili držati otvorenim puteve međunarodne trgovine i financija? Ili se zalagati za osnovna ljudska prava? Naravno da želimo sve te dobre stvari, i sve su, u određenoj mjeri, međusobno povezane. Ali moramo skratiti naš kaput tako da odgovara našoj odjeći.
Ako vam ovo izgleda depresivna perspektiva, onda mi ponudite rješenje na srebrnom poslužavniku. Oboje, i nada i strah iz Davosa od prije dvije godine već izgledaju nerealno. One iz Davosa od prije 10 godina izgledaju kao da su iz različitih svijetova, a od prije 25, gotovo iz različitih svemira. Istorija je puna iznenađenja, i niko nije više iznenađen time od samih istoričara.
Na trećem samitu u Davosu koji se održava nakon “Velikog loma zapada” počinjemo da sagledavamo gdje smo.
Ovo nije totalni kolaps liberalno-demokratskog kapitalizma, čega su se neki plašili na dramatičnom sastanku ovdje početkom 2009-te, ali nije ni velika reforma zapadnog kapitalizma, nekad velike nade Davosa.
Zapadni kapitalizam preživljva ali hramajući, pod teretom ogromnog duga, nejednakosti, demografije, zanemarene infrastrukture, socijalnog nezadovoljstva i nerealnih očekivanja.
Nije unipolarni svijet, koji spaja jedan model liberalno-demokratskog kapitalizma, već (ne)polarni svijet, odvojen prema različitim nacionalnim verzijama često neliberalnog "škrtog" kapitalizma. Nije novi svjetski poredak, već novi svjetski poremećaj. Nestabilni kaleidoskop svijeta – lomljiv, pregrijan, klica budućih sukoba.
Nije bilo zamišljeno da bude tako. Prisjetite se liberalnog trujmfalizma iz 1990-tih, kada su stari savjetnici zapada, izgledalo je, potpunosti nestali. Čak su se i Rusija i Kina okrenule ka kapitalizmu i to će ih sigurno na kraju dovesti do demokratije.
Sjećate li se ovoga: “Velika borba dvadesetog vijeka između slobode i totalitarizma okončala se definitivnom pobjedom snaga koje se zalažu za slobodu – kao jedinog održivog modela za nacionalni uspjeh: sloboda demokratija i slobodno preduzetništvo. U ovom 21. vijeku samo nacije koje su spremne da preduzmu odgovornost u zaštiti osnovnih ljudskih prava i garantuju političke i ekonomske slobode biće u stanju da iskoriste potencijal svog naroda i obezbijede budući prosperitet“.
Ovo su uvodne riječi u tekstu "Američka nacionalna bezbjednosna strategija" usvojena za vrijeme predsjednika Džordža Buša 2002. godine.
Može se biti „na pola trudan“
Možda će se ove riječi dugoročno pokazati kao tačne. Možda ćemo im se za 50 godina vratiti i reći: da, na kraju nacionalni posperitet i snaga ne mogu biti odvojeni od poštovanja ljudskih prava i političkih sloboda. Ja se svakako nadam tome. Ali kao liberalni inetrnacionalista koji duboko vjeruje u slobodu i ljudska prava i koji je dijelio liberalanu euforiju 1990-tih, iako nikada nijesam oholo zahtjevao "jedini održivi model" - moram reći da to ne izgleda tako u 2011.
Sa jedne strane zapad je uspio da upropasti sopstvenu pobjedu s kraja 20. vijeka. Kao i mnogo puta u istoriji oholost je praćena osvetom. Od čitave uzvišene retorike predsjednika Baraka Obame u govoru o stanju nacije („State of the Union“) ove sedmice, teškoće u sprovođenju reformi koje predlaže za Američki nefunkcionalan politički sistem su zastrašujuće. Da bi ste bili više optimistični o izgledima i za reforme u Evropi, morati biti dr. Pangloss na steroidima.
Sa druge strane zemlje van istorijskih okvira zapada su otkrile kombinaciju neslućenu od strane liberalne trijumfalističke filozofije iz 1990-tih. Oni su kombinovali dinamiku tržišne ekonomije sa pravilima jedne partije ili jedne porodice, državno ili hibridno vlasništvo kompanija, masivnu korupciju i prezir prema vladavini prava.
Čistunci liberalnog kapitalizma bi rekli: "Ali to nije kapitalizam", kao što bi liberlani muslimani rekli "ali ono što Al Kaida propvijeda nije islam". Ipak islam ima nešto sa tim bez obzira na sve, kao što i kapitalizam ima ponešto sa fenomenalnom stopom privednog rasta i akumulacije kapitala koji Kinu pretvorio u supersilu u razvoju.
To je veliki dio nove realnosti („new reality“) što je ujedno i tema ovonedjeljnog okupljanja na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu.
Program je optimistički proklamovao parolu "Zajedničke norme za novu realnost". Kad bi samo tako bilo. Ali, Yan Xuetong, vodeći kineski analitičar međunarodnih odnosa, tvrdi da će nadolazeće sile, naravno, donijeti na sto svoje norme, i pokušati ih širiti najbolje što mogu. On poentira ovako. Da li su Kina i Rusija - ili čak, Indija i Brazil - više ili manje spremne da prihvate zapadne norme nego što su bile prije 10 godina? Manje. Jesu li države na globalnom jugu više rastrgane između zapadnih i kineskih norme nego što su bile prije 10 godina? Više.
Rješenje na srebrnom poslužavniku
Kao liberalni internacionalista, vjerujem da trebamo pokušati da radimo u cilju "zajedničkih normi za novu realnost". Ali pokušajmo to utvrđujući da je jedna od definišućih linija zapravo činjenica da postoje odvojene norme. Kineski vladari nužno ne misle da bismo trebali raditi stvari njihov način, ali oni sigurno ne misle i da oni trebaju raditi poslove na naš način. U stvari, oni bi vjerojatno bili prilično zadovoljni sa svijetom u kojem bi Amerikanci, Kinezi i Evropljani pojedinačno radili svoje poslove po sopstvenim staromodnim pravilima unutar svojih granica, a do neke mjere - ondje gdje dolaze u fazu opasnosti - u okviru svojih sfera uticaja. To je, usput rečeno, više ili manje onoliko koliko je Samuel Huntington predviđeno izbjegavao "sukob civilizacija".
"Zajedničke norme", onda će biti ograničene na prilično minimalan skup pravila za međunarodni poredak, trgovinu, vazdušni saobraćaj i slično, uz jake pretpostavke o poštovanju nacionalnog suvereniteta - naročito velikih sila. Dakle, jedno od temeljnih odstupanja našeg vremena je upravo to o tome koliko i kakvih nekoliko zajedničkih normi trebamo.
Moramo srediti stvari u sopstvenoj kući. Doktore, izliječi sam sebe. Najvažnije korake koje možemo preduzeti za naš uticaj u inostranstvu su oni koje preduzmemo kod kuće.
Što preostaje iz ovog za ljude u zemljama koje imaju više ili manje liberalne, više ili manje demokratska verzije kapitalizma? (A tu su i velike razlike između njih samih i previše. Pogledajte Italiju ili Mađarsku danas. Pogledajte velike, pojmovno privatne britanske banake sada u vlasništvu britanske države. Taj "jedini održiv model" je uvijek bio dvostruki mit:... Ni jedini, ni održiv. ) Dvije stvari slijede iznad svega.
Prvo, moramo srediti stvari u sopstvenoj kući. Doktore, izliječi sam sebe. Najvažnije korake koje možemo preduzeti za naš uticaj u inostranstvu su oni koje preduzmemo kod kuće. Mi smo živjeli decenijama sa paradigmom napretka, u kojoj će svakoj generaciji koja dođe biti bolje nego prošloj. Sada će nam biti teško da se uvjerimo i osiguramo da naša djeca nisu manje uspješna, manje sigurna i manje slobodna nego što smo mi bili.
Drugo, vjerojatno ćemo morati smanjiti - bar za sada - naša očekivanja za one "zajedničke norme" liberalnog međunarodnog poretka. To znači pravljenje teškog izbora. Da li ćemo staviti očuvanje mira, u minimalnom smislu bez velikog rata među državama, prije svega? Ili preusmjeriti globalno zagrijavanje? Ili držati otvorenim puteve međunarodne trgovine i financija? Ili se zalagati za osnovna ljudska prava? Naravno da želimo sve te dobre stvari, i sve su, u određenoj mjeri, međusobno povezane. Ali moramo skratiti naš kaput tako da odgovara našoj odjeći.
Ako vam ovo izgleda depresivna perspektiva, onda mi ponudite rješenje na srebrnom poslužavniku. Oboje, i nada i strah iz Davosa od prije dvije godine već izgledaju nerealno. One iz Davosa od prije 10 godina izgledaju kao da su iz različitih svijetova, a od prije 25, gotovo iz različitih svemira. Istorija je puna iznenađenja, i niko nije više iznenađen time od samih istoričara.
