Autor: Jamie Tehrani, BBC (Prevela: Ena Stevanović)
Naša opsjednutost slavnim slavnim ličnostima je rezultat loše prilagođenosti naših mozgova, tvrdi socijalni antropolog Jamie Tehrani.
Volim dobre citate. Jedan od mojih omiljenih citata je onaj Marka Twaina koji je svom prijatelju napisao: „Žao mi je što je ovo pismo jako dugo, ali nisam imao vremena da napišem kraće.“
Ovu ispriku često koristim u beskonačnim diskusijama sa mojim prijateljima i kolegama. Ona je vrlo jezgrovita i pitka, tipični Twain, reklo bi se.
Ali, ovo nije Twain, rekla mi je nedavno jedna osoba kojoj sam citirao ovu rečenicu. Pravi autor ove rečenice je manje poznati francuski mislilac Blaise Pascal koji ju je sastavio u pismu kolegi 1657.godine. Provjerio sam ovaj podatak koji se ispostavio kao apsolutno tačan.
Čini se da ovo nije jedini citat koji sam zloupotrebljavao.
Siguran sam da je većina vas upoznata sa Einsteinovom brilijantnom rečenicom:
„Definicija ludila je iznova raditi istu stvar i očekivati drugačiji rezultat.“
Ovo je možda najpoznatija rečenica koju je Einstein izjavio, ako izuzmemo „E=mc2“.
Samo što ne postoji nikakav zapis o tome da je Einstein upotrijebio ove riječi koje su se prvi put pojavile 1981.godine u pamfletu Anonimnih ovisnika o narkoticima, nekih 25 godina nakon smrti ovog genija.
Ovakvih primjera je mnogo. Winston Churchill, Benjamin Franklin i Martin Luther King su vjerovatno rekli manje od pola stvari koje su citirane. Citati su mnogo primamljiviji kada dolaze od osoba koje su se proslavile svojom mudrošću i duhovitošću.
To je ok, jer pridavati citate poznatim osobama samo objašnjava našu tendenciju da pridajemo previše značaja slavnim osobama.
Slava je snažan kulturni magnet. Kao hiper-društvena vrsta, mi stječemu veliki dio svog znanja, ideja i vještina kopirajući druge. Međutim, posvećujemo daleko više pažnje ponašanju u navikama slavnih osoba neko običnim ljudima iz našeg susjedstva.
Još jedan primjer u kojem slavne osobe djeluju kao kulturni magnet je to da mi često kopiramo osobine koje nemaju puno veze sa onim što je te ljude učinilo tako poznatim, kao što je naprimjer odjeća koju nose, frizura ili način na koji govore.
To je upravo razlog što kopmanije sponzoriraju zvijezde da promoviraju njihove proizvode. Slavni su uvijek na TV-u i u medijima, stoga je jasno da će to što oni nose vaš brend sata ili traperica biti za vas najbolja reklama.
Kompanije traže slavne osobe za reklamiranje svojih proizvoda jer znaju da je naša percepcija vrijednosti uveliko pod utjecajem slave. Slavni ne samo da čine proizvod vidljivijim, ali i poželjnijim.
Zašto se to događa? Celebrity kultura se često prikazuje kao relativno nova pojava, kao produkt društva zasićenog medijima.
Iako se slažem da je ovaj oblik celebrity kulture bez sumnje produkt modernog društva, njegovi korijeni leže u osnovnim ljudskim nagonima koji igraju ključnu ulogu u stjecanju kulture i evoluciji naše vrste.
Fokusirati ćemo se na antropologiju prestiža. Prestiž je oblik društvenog statusa koji je zasnovan na poštovanju i divljenju pripadnicima zajednice. Posebno je zanimljiv za antropologe jer se čini da je svojstven samo našoj vrsti i prisutan u svim kulturama.
Društvena hijerarhija se kod ostalih primata obično zasniva na dominaciji, koja se od prestiža razlikuje u tome što implicira strah i prijetnju nasiljem.
Za razliku od ostalih primata, mi diferenciramo društveni status uz pomoć prestiža. Za razliku od dominacije, prestiž se dodjeljuje dobrovoljno kao priznanje za postignuća pojedinca u određenom području.
Kako je nastao takav sistem vrijednosti? Najuvjerljivija teorija pretpostavlja da je prestiž evoluirao kao dio paketa psihološke prilagodbe za učenje kulture. Prestiž je omogućio našim precima da prepoznaju i nagrade pojedince sa superiornim znanjem i vještinama i da uče od njih.
Iako je oponašanje uglednih pojedinaca uglavnom pomagalo širenju adaptivnih ponašanja, antropolozi tvrde da nas ono može učiniti podložnim kopiranju osobina koje same po sebi nemaju nikakve koristi ili koje čak mogu biti i štetne.
Razlog za to je činjenica da je učenje zasnovano na prestižu vrlo općenita strategija koja je usmjerena na uspješne uzore, a ne na specifične osobine. Upravo to ga čini tako moćnim i fleksibilnim alatom jer osobine koje čine nekoga uspješnim značajno variraju u različitim sredinama, stoga ima smisla to da se kopira onaj koji je najuspješniji u određenom vremenu i prostoru.
Smatram da upravo ova tendencija objašnjava naš interes za to kako se sportaši i pjevači oblače, koje auto voze i gdje idu u kupovinu.
U prošlosti su beskorisne osobine koje smo stjecali učenjem zasnovanim na prestižu nadoknađivane korsnim vještinama koje bismo usput pokupili. Dakle, dugoročno gledano, to je bila učinkovita i adaptivna strategija.
Međutim, nisam uvjeren da naša opsjednutost prestižem i dalje promovira superiorno znanje i vještine.
Moderni svijet se uveliko razlikuje od onog u kojem je naš mozak evoluirao. Stoga smatram da je nekad uspješna strategija oponašanja uspješnih pojedinaca danas prerasla u nezdravu opsjednutost slavnim osobama kojima dajemo puno više pažnje nego što su zaslužili.
Stoga ću si postaviti pitanje da li su slavne osobe doista dobri uzori?
Pri tome ne mislim na dobro reklamirane primjere lošeg ponašanja kao što su nogometaši upleteni u seks skandale i pijane glumice. Govorim o općoj razini i o svrsi slavnih osoba kao takvih.
U društvu naših predaka je dobar uzor bio jasno definiran-dobar lovac, sakupljač, roditelj ili stručnjak za rituale.
No, u našem društvu koji ima kompleksan klasni sistem, podjelu rada i mješavinu kultura, kriterij za uspjeh je daleko složeniji i raznolokiji. Mnoge zvijezde su postigle uspjeh u područjima kao što je sport ili muzika u kojima mi ostali imamo vrlo malo prostora za oponašanje.
Ali mi i dalje oponašamo sve što možemo jer su naši mozgovi programirani da povezuju prestiž sa adaptivnim ponašanjem. S obzirom da je slava primarni znak prestiža, što više pažnje slavni dobivaju to je više i privlače.
Stoga ne čudi što je slava postala sama sebi svrha jer u modernom svijetu više uopće nije važno zašto ste poznati.
I dok slavne osobe danas privlače najviše pažnje u povijesti ljudske rase, često nam se govori da ih ne trebamo gledati kao uzore.
Međutim, ako posmatramo situaciju s evolucijsko-antropološkog stajališta koje sam skicirao, pitam se kakva je svrha slavnih ukoliko nisu u stanju biti uzori? Zašto im se diviti ukoliko nam oni zauzvrat ne daju ništa što nama može biti od koristi.
I na kraju ću citirati Samuela Johnsona koji kaže: „Postati ime je jedna od malo stvari koje se ne mogu kupiti. To je dar čovječanstva koji se mora zaslužiti prije nego što se dodijeli.“
Bar mislim da je ovo rekao Samuel Johnson.
Naša opsjednutost slavnim slavnim ličnostima je rezultat loše prilagođenosti naših mozgova, tvrdi socijalni antropolog Jamie Tehrani.
Volim dobre citate. Jedan od mojih omiljenih citata je onaj Marka Twaina koji je svom prijatelju napisao: „Žao mi je što je ovo pismo jako dugo, ali nisam imao vremena da napišem kraće.“
Ovu ispriku često koristim u beskonačnim diskusijama sa mojim prijateljima i kolegama. Ona je vrlo jezgrovita i pitka, tipični Twain, reklo bi se.
Ali, ovo nije Twain, rekla mi je nedavno jedna osoba kojoj sam citirao ovu rečenicu. Pravi autor ove rečenice je manje poznati francuski mislilac Blaise Pascal koji ju je sastavio u pismu kolegi 1657.godine. Provjerio sam ovaj podatak koji se ispostavio kao apsolutno tačan.
Čini se da ovo nije jedini citat koji sam zloupotrebljavao.
Siguran sam da je većina vas upoznata sa Einsteinovom brilijantnom rečenicom:
„Definicija ludila je iznova raditi istu stvar i očekivati drugačiji rezultat.“
Ovo je možda najpoznatija rečenica koju je Einstein izjavio, ako izuzmemo „E=mc2“.
Samo što ne postoji nikakav zapis o tome da je Einstein upotrijebio ove riječi koje su se prvi put pojavile 1981.godine u pamfletu Anonimnih ovisnika o narkoticima, nekih 25 godina nakon smrti ovog genija.
Ovakvih primjera je mnogo. Winston Churchill, Benjamin Franklin i Martin Luther King su vjerovatno rekli manje od pola stvari koje su citirane. Citati su mnogo primamljiviji kada dolaze od osoba koje su se proslavile svojom mudrošću i duhovitošću.
To je ok, jer pridavati citate poznatim osobama samo objašnjava našu tendenciju da pridajemo previše značaja slavnim osobama.
Slava je snažan kulturni magnet. Kao hiper-društvena vrsta, mi stječemu veliki dio svog znanja, ideja i vještina kopirajući druge. Međutim, posvećujemo daleko više pažnje ponašanju u navikama slavnih osoba neko običnim ljudima iz našeg susjedstva.
Još jedan primjer u kojem slavne osobe djeluju kao kulturni magnet je to da mi često kopiramo osobine koje nemaju puno veze sa onim što je te ljude učinilo tako poznatim, kao što je naprimjer odjeća koju nose, frizura ili način na koji govore.
To je upravo razlog što kopmanije sponzoriraju zvijezde da promoviraju njihove proizvode. Slavni su uvijek na TV-u i u medijima, stoga je jasno da će to što oni nose vaš brend sata ili traperica biti za vas najbolja reklama.
Kompanije traže slavne osobe za reklamiranje svojih proizvoda jer znaju da je naša percepcija vrijednosti uveliko pod utjecajem slave. Slavni ne samo da čine proizvod vidljivijim, ali i poželjnijim.
Zašto se to događa? Celebrity kultura se često prikazuje kao relativno nova pojava, kao produkt društva zasićenog medijima.
Iako se slažem da je ovaj oblik celebrity kulture bez sumnje produkt modernog društva, njegovi korijeni leže u osnovnim ljudskim nagonima koji igraju ključnu ulogu u stjecanju kulture i evoluciji naše vrste.
Fokusirati ćemo se na antropologiju prestiža. Prestiž je oblik društvenog statusa koji je zasnovan na poštovanju i divljenju pripadnicima zajednice. Posebno je zanimljiv za antropologe jer se čini da je svojstven samo našoj vrsti i prisutan u svim kulturama.
Društvena hijerarhija se kod ostalih primata obično zasniva na dominaciji, koja se od prestiža razlikuje u tome što implicira strah i prijetnju nasiljem.
Za razliku od ostalih primata, mi diferenciramo društveni status uz pomoć prestiža. Za razliku od dominacije, prestiž se dodjeljuje dobrovoljno kao priznanje za postignuća pojedinca u određenom području.
Kako je nastao takav sistem vrijednosti? Najuvjerljivija teorija pretpostavlja da je prestiž evoluirao kao dio paketa psihološke prilagodbe za učenje kulture. Prestiž je omogućio našim precima da prepoznaju i nagrade pojedince sa superiornim znanjem i vještinama i da uče od njih.
Iako je oponašanje uglednih pojedinaca uglavnom pomagalo širenju adaptivnih ponašanja, antropolozi tvrde da nas ono može učiniti podložnim kopiranju osobina koje same po sebi nemaju nikakve koristi ili koje čak mogu biti i štetne.
Razlog za to je činjenica da je učenje zasnovano na prestižu vrlo općenita strategija koja je usmjerena na uspješne uzore, a ne na specifične osobine. Upravo to ga čini tako moćnim i fleksibilnim alatom jer osobine koje čine nekoga uspješnim značajno variraju u različitim sredinama, stoga ima smisla to da se kopira onaj koji je najuspješniji u određenom vremenu i prostoru.
Smatram da upravo ova tendencija objašnjava naš interes za to kako se sportaši i pjevači oblače, koje auto voze i gdje idu u kupovinu.
U prošlosti su beskorisne osobine koje smo stjecali učenjem zasnovanim na prestižu nadoknađivane korsnim vještinama koje bismo usput pokupili. Dakle, dugoročno gledano, to je bila učinkovita i adaptivna strategija.
Međutim, nisam uvjeren da naša opsjednutost prestižem i dalje promovira superiorno znanje i vještine.
Moderni svijet se uveliko razlikuje od onog u kojem je naš mozak evoluirao. Stoga smatram da je nekad uspješna strategija oponašanja uspješnih pojedinaca danas prerasla u nezdravu opsjednutost slavnim osobama kojima dajemo puno više pažnje nego što su zaslužili.
Stoga ću si postaviti pitanje da li su slavne osobe doista dobri uzori?
Pri tome ne mislim na dobro reklamirane primjere lošeg ponašanja kao što su nogometaši upleteni u seks skandale i pijane glumice. Govorim o općoj razini i o svrsi slavnih osoba kao takvih.
U društvu naših predaka je dobar uzor bio jasno definiran-dobar lovac, sakupljač, roditelj ili stručnjak za rituale.
No, u našem društvu koji ima kompleksan klasni sistem, podjelu rada i mješavinu kultura, kriterij za uspjeh je daleko složeniji i raznolokiji. Mnoge zvijezde su postigle uspjeh u područjima kao što je sport ili muzika u kojima mi ostali imamo vrlo malo prostora za oponašanje.
Ali mi i dalje oponašamo sve što možemo jer su naši mozgovi programirani da povezuju prestiž sa adaptivnim ponašanjem. S obzirom da je slava primarni znak prestiža, što više pažnje slavni dobivaju to je više i privlače.
Stoga ne čudi što je slava postala sama sebi svrha jer u modernom svijetu više uopće nije važno zašto ste poznati.
I dok slavne osobe danas privlače najviše pažnje u povijesti ljudske rase, često nam se govori da ih ne trebamo gledati kao uzore.
Međutim, ako posmatramo situaciju s evolucijsko-antropološkog stajališta koje sam skicirao, pitam se kakva je svrha slavnih ukoliko nisu u stanju biti uzori? Zašto im se diviti ukoliko nam oni zauzvrat ne daju ništa što nama može biti od koristi.
I na kraju ću citirati Samuela Johnsona koji kaže: „Postati ime je jedna od malo stvari koje se ne mogu kupiti. To je dar čovječanstva koji se mora zaslužiti prije nego što se dodijeli.“
Bar mislim da je ovo rekao Samuel Johnson.
