Dostupni linkovi

Od 4. do 11. jula


Kemal Kurspahić, novinar
Ovih dana sam, dijeleći s američkim susjedima doživljaj najvećeg nacionalnog praznika - Dana nezavisnosti, 4. jula - s dozom nostalgije razmišljao o tome kako je taj datum značajno obilježavao odrastanje generacija rođenih u zemlji koje više nema. Gledano iz evropske perspektive, s mješavinom tradicionalne ekonomske i političke i fascinacije, i zavisti, i rivalstva, može se na četvrtojulske izljeve američkog patriotizma gledati i s podsmijehom. Gledano izbliza, iz američke perspektive, lako je razumjeti zašto je Deklaracija nezavisnosti i nakon 235 godina i danas izvor inspiracije i nacionalnog ponosa: dok je u Filadelfiji američki Kontinentalni kongres tog jula zasjedao i odlučivao o nezavisnosti, prema njima je plovilo 130 britanskih brodova s hiljadama njemačkih plaćenika u misiji slamanja pobune pod prijetnjom smrću i oduzimanjem imovine od "izdajnika", oni su ispisali Deklaraciju o
Zemlja u kojoj sam rođen bila je međunarodno uvaženi učesnik u otporu najmračnijoj sili u ljudskoj istoriji i njeni su rodoljubi pod istom prijetnjom pod kojom su bili i tvorci američke Deklaracije nezavisnosti dali istorijski doprinos pobjedi nad fašizmom na evropskom tlu.

nezavisnosti čija će filozofija kako su "svi ljudi stvoreni jednaki i da ih je njihov Stvoritelj podario određenim neotuđivim pravima među kojima su život, sloboda i potraga za srećom" predstavljati izvor inspiracije u suočavanju i sa nekim od najvećih izazova američke istorije uključujući i odbacivanje ropstva i rasne netrpeljivosti. Kad 4. jula gledam parade u Americi, susjedstvo obojeno u plavo-bijelo-crvene boje američke zastave, djecu na bazenima i roditelje oko roštilja s kulminacijom u vatrometu u gotovo svakom gradu u sumrak, na tu demonstraciju patriotizma gledam s osjećanjem poštovanja za ljude, ideje i poruke od prije 235 godina.

Ali, i sa dubokim osjećanjem sasvim ličnog - i generacijskog - gubitka nekoga kome su pored svega ukrali i pravo na pripadanje evropskoj i svjetskoj porodici ponosnih naroda. Četvrti jul iz godina mog odrastanja bio je jednako častan kao i Četvrti jul mog američkog dozrijevanja. Zemlja u kojoj sam rođen bila je međunarodno uvaženi učesnik u otporu najmračnijoj sili u ljudskoj istoriji i njeni su rodoljubi pod istom prijetnjom pod kojom su bili i tvorci američke Deklaracije nezavisnosti dali istorijski doprinos pobjedi nad fašizmom na evropskom tlu.

Titov narodnooslobodilački pokret zbog toga je uživao najšire međunarodno uvažavanje i podršku. Danas, 70 godina kasnije - kad više nema ni zemlje koja je Četvrtog jula obilježavala taj praznik samopoštovanja za hrabrost da se stane na put sili - u iskustvima postjugoslovenskih država pokazuje se kako na Balkanu nije nepredvidiva samo budućnost već i prošlost: i njena se slika i interpretacija mijenja s dolaskom na vlast, u demokratskim promjenama, partija i koalicija u čijem je genetskom kodu pored svih raznolikih opredjeljenja nerijetko ugrađeno i manje ili više otvoreno koketiranje ili čak i savezništvo s fašizmom. U njihovoj se interpretaciji ono što je bilo narodnooslobodilačka borba predstavlja kroz isključivo ideološku prizmu komunizma; ratni i poratni obračun s pokretima koji su sarađivali s okupatorom ili provodili zločine pod njegovim okriljem projektuje se iz perspektive novih vremena kao diktatura "bivšeg režima" nad cijelim narodima; zakonska zabrana i sankcionisanje jezika mržnje i etničke i vjerske netrpeljivosti u protekle dvije decenije vladavine uglavnom nacionalističkih partija reinterpretrirano je kao uskraćivanje slobode; u sistematskoj razgradnji svega što je bilo zajedničko zatrto je i sjećanje na ustanak i sve što je on značio i nama i svijetu oko nas.

SAD zastava u blizini američkog Kapitola u Vašingtonu, ilustrativna fotografija, bez datuma
Pa ako i ne treba da iznenađuje što su se antifašističke prošlosti odrekle partije i pokreti sa istorijom kolaboracije s fašizmom, tužno je - i tragikomično - posmatrati današnje podjele bivših saboraca koji, iz perspektive danas ozakonjenih etničkih podjela i netrpeljivosti, retroaktivno mijenjaju karakter događaja u kojima su i sami učestvovali. Drastičan primjer je neslaganje u Bosni i Hercegovini u vezi sa značenjima ratnog zasjedanja ZAVNOBiH-a na kojem je ta republika definisana kao "ni muslimanska, ni srpska ni hrvatska već i muslimanska, i srpska, i hrvatska". Oni čija sadašnja ideologija nalaže poništenje bilo čega zajedničkog odriču se i sjećanja na vlastito učešće u projektovanju zajednice ravnopravnih građana i naroda. Bošnjacima se - nasuprot istorijskim činjenicama da su upravo u titovskoj Jugoaslaviji doživjeli nacionalnu emancijpaciju - nudi slika o mračnim vremenima vjerskih zabrana i nacionalne neravnopravnosti.

Ni Džordž Orvel (Geoprge Orwell) na vrhuncima inspiracije ne bi mogao zamisliti temeljitiju zamjenu uloga u kojoj dobro postaje zlo a nacionalni ponos se zamjenjuje nacionalnom sramotom. Ta putanja od pripadanja najuzvišenijim idealima čovječanstva do sunovrata u najmračnije ponore istorije odslikana je u datumima prošlosti u rubrici "dogodilo se na današnji dan" u rasponu od samo jedne sedmice, od 4. jula do 11. jula: kako smo u tom prostoru stigli od ustaničkih pušaka 1941. do stratišta srebreničkog genocida 1995. priča je koja - u svjetlu današnjih negiranja zločina - ostaje neispričana.

Pogledajte komentare (22)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG