Dostupni linkovi

Vanredna vijest

U inostranstvu je život sređeniji nego u BiH


Ana Bahinger
Novogodišnji blagdani bili su prilika za brojne Bosance i Hercegovce koji žive u zemljama EU da posjete svoje prijeratne domove i sa svojim najbližima uđu u drugo desetljeće 21. stoljeća.

Za nas je to bila prilika da s njima porazgovaramo, pitamo ih što je prednost zemlje u kojoj sada žive u odnosu na BiH, zašto su se odlučili otići, planiraju li se vratiti i koja je njihova zemlja. BiH, Švicarska ili Njemačka?

Ana Bahinger
u Njemačku je otišla još prije 40 godina. Tada – trbuhom za kruhom. Tamo je zasnovala obitelj, rodila dvoje djece koji su sada odrasli ljudi. Već četrdeset godina radi kao krojačica zavjesa. Iako se danas do Njemačke avionom stigne za otprilike tri sata, životni standard BiH i Njemačke udaljen je za barem dvadestak godina.

Bahinger: Tu je standard. Tu funkcioniše sve. Funkcioniše i voda, i struja, i telefon. Imam ono najbolje što se može doživjeti u stranom svijetu: ja volim onaj narod, a onaj narod voli i cijeni mene. Ja se tamo osjećam kao kod kuće. Oni cijene ljude, oni cijene rad. Rad treba da se isplati, i to se tamo isplati.
"Ja mislim da su unutrašnji problemi Njemačke sređeni. Dokle god BiH ne sredi svoje unutrašnje probleme bit će problem da bi je primili u EU."


RSE: Šta je to danas prednost Njemačke, a da BiH nema?

Bahinger:
Ja mislim da su unutrašnji problemi Njemačke sređeni. Dokle god Bosna i Hercegovina ne sredi svoje unutrašnje probleme bit će problem da bi je primili u Evropsku uniju. Korupcija – kada čujem da neko mora deset-dvadeset hiljada maraka dati da bi dobio radno mjesto – e, nije u redu. Ja ne bih mogla platiti mom djetetu toliko da bi dobilo radno mjesto, ne bih mogla jer toliko novaca nema ni Švabo.

RSE: Govori nam se o tom ulasku u EU – zamišljeno kao neko savršenstvo, politička stabilnost. Kako je stvarno živjeti u EU jednom građaninu koji tamo radi, živi?

Bahinger:
Možemo se kretati kud god hoćemo, ne treba vam ni lična karta. Odeš na odmor, treba ti samo jedna valuta. To je prednost.

RSE: Ako biste se željeli vratiti u BiH, što bi vam najviše nedostajalo iz Njemačke?

Bahinger:
Svako se, na neki način, osjeća zdravstveno bolje zbrinut tamo nego ovdje. Ja sam viđala ovdje da se u kolonama, satima čeka da se dođe do ljekara, da se satima u salama čeka. Toga se ja, jednostavno, bojim.

RSE: Ali, ipak možemo li zaključiti da su vaše zemlje i Njemačka i BiH?

Bahinger: Isto voljene, obje, ja, ja. Jednostavno, to je narod koji sam ja i tamo upoznala i zavoljela. Ne samo da ja njih volim. I oni vole mene.

Švicarska je zemlja za bogate


Davor Martinović
Davor Martinović iz Tuzle je otišao 1995. godine u Švicarsku. I ranije je imao mogućnosti otići, ali nije želio ostaviti ratom opkoljenu Tuzlu. Ipak, kada je 25. svibnja 1995. godine na Kapiji uzgubio nekoliko prijatelja, odlučio je otići. Danas u Švicarskoj živi sa suprugom Tanjom. Ona je profesorica njemačkog jezika, a Davor radi kao inžinjer u Simensu. Švicarska nije u EU, ali životni standard je na visokoj europskoj nozi.

Martinović:
Puno je toga što Bosna nema, što Švicarska ima. Ono što Švicarska sigurno ima to je poštivanje raznih nacija, raznih kultura. Četiri službena jezika – i, iako niko nikoga ne bi trebao razumjeti, svi se opet razumiju.

RSE: Kako se tamo zarađuje? Koliko se tamo rad cijeni?

Martinović:
Reći - pet hiljada, tri, sedam, deset hiljada – to ništa ne znači. Cifre same ne kažu ništa. Životni standard i cijena života u Švicarskoj je veoma visoka. Cijene stanova su ogromne, cijena hrane je ogromna. Ako neko zaradi 600 ili 700 maraka u BiH, a 4.000 u Švicarskoj, ne znači da je njemu s tih 4.000 u Švicarskoj nešto puno bolje. Radna sedmica u Švicarskoj je najmanje 40 sati, a većina firmi ima 42 sata, ali, u ta 42 sata – to je čistog rada.

RSE: Imaju li mladi bračni parovi, obitelji s malom djecom neke pogodnosti?

Martinović:
Možda će ovo zvučati brutalno, ali – Švicarska nije socijalna zemlja. Švicarska je zemlja za bogate ljude. Godinu dana porodiljskog odmora – tako nešto ne postoji u Švicarskoj. Švicarska ima druge pogodnosti, a to je da ko radi, i ako radi, i ako hoće da radi, može nešto postići, može imati manje poreza.
"Mi smo, u jednu ruku, veoma ljubazni, dajemo sve, a u drugu ruku, ako nekog ne poznajemo, strašno smo neljubazni i, mogu reći, surovi."


RSE: Možete li malo porediti cijene – počev od hrane, pa do noćnog života?

Martinović:
Najjeftiniji hljeb košta, 500 grama, košta oko dva franka – to je po današnjem kursu negdje oko dvije i po marke. Skupo je, recimo, meso. Ako hoćete teletinu, cijene su i do sto maraka po kilogramu. Noćni život – tu su ogromne razlike. Može se popiti pivo od četiri franka, znači pet maraka, a može koštati i po deset franaka.

RSE: Što bi vama ovdje bilo dovoljno da biste rekli: e, vraćam se?

Martinović:
Mi smo, u jednu ruku, veoma ljubazni, dajemo sve, a u drugu ruku, ako nekog ne poznajemo, strašno smo neljubazni i, mogu reći, surovi. To je ono, kad se živi dugo vani, ili na Zapadu, gdje su ljudi ljubazni, gdje ti pridrže vrata, gdje ti se nasmiju kad uđeš u radnju, gdje te svako pozdravi na cesti, čega ovdje, jednostavno, nema. To je ono što najviše smeta i što boli. Od nekog običnog šaltera u banci do susreta u autobusu s kondukterom.

Naši sugovornici, i mladi Davor Martinović i Ana Behinger, gospođa s velikim životnim iskustvom, dali su nam realnu sliku europske svakodnevice. Bosanci i Hercegovci bi rekli - samo da je posla, i EU je u domu svakog čovjeka.
  • 16x9 Image

    Maja Nikolić

    Novinarstvom se bavi od 2006. godine nakon završenog studija žurnalistike u Sarajevu. Dopisnica je RSE iz Tuzle od 2007. Bavi se najviše socijalnim, političkim i temama ratnih zločina. Često govori o pravima manjina i marginaliziranih skupina, posebice djece. Dobitnica je nagrade UNICEF-a za promicanje prava djece.

Pogledajte komentare (4)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG