Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Povratnici i dalje diskriminisani


Predavanje izvještaja EK o napretku BiH u 2009.
U izvještaju Evropske komisije o napretku koji je BiH ostvarila u 2009. godini, a koji je predstavljen u Briselu 14. oktobra, u dijelu koji se odnosi na izbjeglice i raseljene osobe konstatuje se da još uvijek u Parlamentu BiH nije usvojen dokument Revidirana strategija za provođenje anexa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji podrazumijeva da se ovaj aneks implementira do 2014. godine.

Zvanično još uvijek preko 125.000 osoba želi da se vrati u mjesta prijeratnog boravka. I pored određenog napretka, još uvijek je nedovoljna obnova stambenog fonda, ukoliko se ona uporedi sa potrebama. Pomoć, odnosno donacije za izbjegle i raseljene moraju biti transparentne, a također mora postojati i odgovornost za primljen, odnosno utrošeni novac.

Povratnici su i dalje diskriminisani, posebno u oblastima zapošljavanja, obrazovanja, penzija, zdravstvene zaštite, socijalnih prava - posebno ako su povratnici u mjestima povratka tzv. manjinska nacionalna grupa. To ostaje najveća smetnja održivom povratku, navodi se u izvještaju EU o napretku ostvarenom u BiH prema evropskim integracijama.

"Ko je ko u BH dijaspori"

Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH prije nekoliko dana je promovisalo publikaciju „Ko je ko u BH dijaspori“, što je veoma značajno s obzirom da je BiH zemlja s najbrojnijom dijasporom u svijetu u odnosu na broj stanovnika. Među njima je veliki broj stručnjaka iz raznih oblasti. Svjetska banka procjenjuje da postotak emigracije visoko obrazovanih iz BiH iznosi 28,6%. Tokom rata zemlju je napustilo i 260.000 djece školskog uzrasta, od kojih su mnogi stekli univerzitetsko i postiplomsko obrazovanje. Takav potencijal, koji je izvan BiH, ali koji nikada nije prekinuo veze s domovinom, predstavljen je u publikaciji, o kojoj za RSE govori Isma Stanić, šefica Odsjeka za privrednu, obrazovnu i kulturnu saradnju - Sektor za iseljeništvo Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH
Sa promocije publikacije

Stanić: Publikacija koja nosi naslov „Ko je ko u bh. dijaspori, doktori nauka i naučno-istraživački radnici“ sadrži oko 150 biografija univerzitetskih profesora, doktora nauka i naučno-istraživačkih radnika bh. porijekla koji su trenutno angažovani na prestižnim univerzitetima i naučno-istraživačkim i drugim institucijama širom svijeta. Pored ovih kompletnih biografija, u publikaciji se mogu naći i imena oko 200 doktora nauka čije podatke je ovo ministarstvo prikupilo, međutim, nije bilo u mogućnosti da ih direktno kontaktira kako bismo zatražili njihovu saglasnost za objavljivanje, ali ćemo, nadamo se, u budućnosti biti u situaciji da ih kontaktiramo i da vjerovatno proširimo ovu publikaciju i da idemo sa nekim drugim izdanjem.

RSE: Pretpostavljam da je teško bilo prikupiti sve podatke. Neki ljudi se jednostavno ne javljaju, ne odgovaraju... Kakav je, zapravo, bio taj posao na prikupljanju ovih informacija?

Stanić: U principu, generalno je teško prikupljati podatke o dijaspori i o našim ljudima u dijaspori. Mi smo ove podatke koji su u publikaciji prikupljali na različite načine, i – moram reći – godinama. Najviše preko interneta, pa onda preko naših organizacija vani. Tražili smo u našim diplomatsko-konzularnim predstavništvima i ambasadama da nam dostave podatke o uspješnim doktorima nauka, o visokoobrazovanim osobama. A također smo prikupljali od prijatelja i poznanika. Inače naše ministarstvo većinu svojih kontakata sa dijasporom održava putem interneta, tako da je to nekad vrlo lako, ali ponekad može biti vrlo teško jer ljudi mijenjaju adrese, ne javljaju se itd. Ali, za sada smo zadovoljni.

RSE:
Knjiga se može dopunjavati. Uvijek može da trpi nove stranice kada dođete do novih podataka. Ispraviće se eventualne greške, ako ih je bilo.
Cilj je da skrene pažnju institucijama u BiH na ogroman ljudski i intelektualni potencijal koji BiH ima u svojoj dijaspori i, naravno, da potaknemo te institucije da se ovaj potencijal koristi.

Stanić: Naravno. Mi se nadamo da će biti drugo izdanje. Sem toga, trenutno je u pripremi jedna druga publikacija, publikacija o bh. književnicima u inostranstvu. Ona će biti gotova u novembru, i štampana i objavljena. Naravno, idemo i dalje: prikupljamo informacije o drugim uspješnim ljudima. Imamo ideju da objavimo, nekada u budućnosti, publikaciju po oblastima, recimo bh. ljekari u inostranstvu itd.

RSE: To je zaista veliko bogatstvo koje BiH ima.. Nažalost, izvan zemlje, ali to su ipak naši ljudi. Kome je zapravo namijenjena ova publikacija?

Stanić: Publikacija je prije svega namijenjena institucijama. Cilj joj je da skrene pažnju institucijama u BiH na ogroman ljudski i intelektualni potencijal koji BiH ima u svojoj dijaspori i, naravno, da potaknemo te institucije da se ovaj potencijal koristi. Publikacija je također namijenjena i široj javnosti kako bi se upoznali ljudi o našem intelektualnom bogatstvu u inostranstvu. Na neki način je i priznanje ovim ljudima za njihove uspjehe koje su postigli vani.

RSE: Možete li izdvojiti neke od tih uspješnih ljudi iz publikacije?

Stanić: Teško je izdvojiti neke od tih brojnih ljudi , ali evo, mogu pomenuti par imena, recimo Sarajliju prof. dr. Nenada Bukvića koji radi na Kliničkom centru Bari i predaje medicinsku genetiku na univerzitetu u Italiji. Dr. Bukvić je postigao svjetski respektabilnu karijeru na polju genetskih istraživanja, a njegovo ime je uvršteno u više publikacija poput „Ko je ko u svijetu“ i „Ko je ko u medicinu“. Ili, recimo, Dobojlija Armin Halilović, on je profesor na Univerzitetu u Štokholmu i tri godine je biran za nastavnika godine od svojih studenata na ovom univerzitetu. Zatim, prof. dr. Amela Karahasanović, uposlena je na Institutu za informatiku na Univerzitetu u Oslu. 2004. godine je u Norveškoj izabrana za jednu od deset najuspješnijih žena stranog porijekla.

RSE: Koliko svi oni, ili neki od njih, žele da održavaju veze sa svojom domovinom?

Stanić: Mislim zaista da nema sumnje da bh. akademska i stručna dijaspora želi da svojim znanjem i iskustvom pomogne domovini i da održava veze s njom. Mi sada imamo dosta primjera saradnje koja je uspostavljena, prije svega zahvaljujući izuzetnim naporima i entuzijazmu pojedinaca iz dijaspore. Ja mogu kao primjer navesti saradnju koju je inicirao dr. Senail Sivro. On je priznati hirurg traumatolog u Holandiji i uspostavio je saradnju sa Kliničkim centrom Univerziteta u Sarajevu. Dalje, saradnja između Centra za srce iz Berlina i Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, koja je uspostavljena prije svega zahvaljujući dr. Mirsadu Kacili i prof. dr. Seadu Mulahasanoviću, koji rade u ovom Centru za srce u Berlinu. Zatim, imamo primjer gdje se bh. akademska dijaspora stavlja na raspolaganje univerzitetima u BiH putem austrijske organizacije VUS koja ima program „Priliva pameti“. U okviru ovog programa do sad je oko 130 predavača učestvovalo na univerzitetima u Bosni i Hercegovini, a odaziv je bio mnogo veći, što ustvari pokazuje kako postoji veliki interes bh. akademske dijaspore da bude uključena u dešavanja u BiH.

RSE: Moramo čestitati na ovoj publikaciji. Velika je stvar da na ovaj način zadržimo ljude koji su otišli. Naravno da ovoj zemlji koristi ono što su oni dugogodišnjim strpljivim radom postigli bilo gdje u svijetu.

Stanić: Zaista, treba i njima čestitati. Daleko je teže praviti karijeru u jednoj stranoj zemlji, nego u svojoj domovini.

Inteligencija koja živi u inostranstvu je potencijal BiH


U publikaciji „Ko je ko u bh. dijaspori, doktori nauka i naučno-istraživački radnici“ nalazi se i ime Edite Đapo, dr. ekonomskih nauka, koja živi i radi u Japanu.

RSE: Možete li nam reći kada ste se, i kako, našli u Japanu?

Đapo: U Japan sam otišla 1999. godine kao prvi stipendista japanske vlade, koja je tada počela davati po dvije stipendije Bosni i Hercegovini – jednu za Republiku Srpsku, drugu Federaciji BiH. Tamo sam godinu dana učila japanski jezik, potom sam dvije godine radila magistarski, a doktorat sam radila skoro pet godina.

RSE:
Jeste li radili ovdje, prije odlaska u Japan?

Đapo:
Da, radila sam u Ministarstvu vanjskih poslova. Ovdje sam završila ekonomski fakultet, pa sam onda radila kao stručni saradnik u Odjelu za rekonstrukciju. Pošto je to bio period obnove zemlje, mene je jako interesovalo kako se Japan oporavio nakon Drugog svjetskog rata i tako brzo postao svjetska velesila. Zato sam htjela da odem tamo i naučim sve što se može naučiti o Japanu i da vidim kako sve to primijeniti na BiH.

RSE: Ostali ste duže nego što je bilo planirano.

Đapo: Ja tamo radim na Tohoku univerzitetu, a na tom univerzitetu sam i studirala. To je grad Sendai, koji je otprilike 300 km, ili njihovim brzim vozovima sat i po, udaljen od Tokija. Tamo sam doktorirala i ostala da radim na tom istom univerzitetu, sa istim profesorima, kao istraživač. Zasnovala sam i porodicu, udala sam se za Japanca. Imamo curicu kojoj je sada šest godina.

RSE: Zna li bosanski?

Đapo: Zna. Jako dobro ga govori. Naravno, japanski joj je najbolji, potom engleski, a onda bosanski, ali zato smo sad u BiH da ga usavrši.

RSE: Kako ste se snašli tamo u Japanu? Je li bilo mnogo napora, odricanja?

Đapo:
Japan je jedna zaista uređena zemlja i s obzirom da sam ja bila vladin stipendista, jako su me lijepo dočekali. Sve nam je bilo organizovano, odmah smo bili smješteni u domove i sl. Prva godina je bila godina učenja jezika. Otići u Japan jeste zaista nevjerovatno iskustvo. Već po samoj fizionomiji ste stranac. Negdje u Evropi se i ne osjećate toliko strancem, dok ste u Japanu totalni stranac. I jezik je teži, gdje god odete imate nekih problema sa jezikom. Ja jesam godinu dana učila jezik i to je bilo dovoljno da počnem sa nekim studijem, ali s obzirom da su sva predavanja bila na japanskom jeziku, meni je trebalo dva do tri puta više rada nego Japancima da bih sve to mogla da stignem i da idem ukorak s njima.

RSE: Je li vam dokazivanje na radnom mjestu bilo teže nego Japancima?

Đapo: To već nije. Ja sam ostala da radim u svojoj istoj laboratoriji, sa istim ljudima, istim profesorima, tako da nije bilo problema. Jednom kad već uđete u sistem, kad vas prihvate, onda je to sve u redu.

RSE: Ko dobro radi, za njega nema problema. A navike, običaji – sve je to mnogo drugačije nego kod nas. Kako ste se s tim nosili?

Đapo: Mi smo Bosanci vrlo prilagodljivi, barem sam ja prilagodljiva. Ja sam zaista zavoljela sve te njihove običaje i navike i puno toga naučila od njih. Recimo, mi Bosanci smo jako eksplozivni, dok su Japanci vrlo smireni, pa naučite tu njihovu smirenost. Naučite njihov način rada, jednostavno se naviknete. Japan je zemlja u kojoj je apsolutno sve prilagođeno čovjeku, pogotovo onima koji imaju djecu. Za djecu je to savršena zemlja. Mislim da nema zemlje na svijetu koja ima takav sistem – prodavnice rade po 24 sata, svoje račune možete platiti u prodavnicama, nedeljom sve radi. Život je zaista jako ugodan, tako da se nije teško naviknuti. Međutim, ja još uvijek patim za Bosnom i Hercegovinom, za svojom porodicom, za svojim prijateljima. Koliko je ugodan život tamo, toliko je, možda, ovdje u Bosni nekako ljepši.

RSE: I vaše ime se našlo u ovoj publikaciji „Ko je ko u bh. dijaspori – naučna bh. dijaspora“. Šta vi mislite, koliko naša dijaspora tog kvaliteta može pomoći ovoj zemlji i da li je bitno što u ovoj publikaciji postoje imena, kontakti, podaci, da se konačno ujedine te dvije snaga – ova koja je u zemlji i ona koja je izvan zemlje?
Ja vjerujem da su svi spremni pomoći, jer, ma koliko da su oni uspjeli u svijetu, uvijek je Bosna nekako u srcu i uvijek su spremni dati neki svoj doprinos.

Đapo: Da, naravno. Sva ta inteligencija koja živi u inostranstvu, to je naš ljudski kapital koji BiH ima. To jeste pokretačka snaga razvoja i trebali bi da se kontaktiraju po određenim projektima. Naravno, do sada nije bilo nikakve mogućnosti, vjerovatno se nije ni znalo za te ljude – ko je gdje i ko je ko. U tome i jeste značaj ove brošure. Sad kad ona postoji, ljudi se mogu kontaktirati, razmjenjivati mišljenja, pozivati na neke konferencije. Ja sam spremna uvijek da uskočim, a ukoliko postoji potreba da pošaljete neki rad ili da pitate za neku ideju, putem interneta je to jednostavno. Ja vjerujem da su svi spremni pomoći, jer, ma koliko da su oni uspjeli u svijetu, uvijek je Bosna nekako u srcu i uvijek su spremni dati neki svoj doprinos.

RSE: Imate li u svom japanskom okruženju ljudi iz BiH ili iz regije?

Đapo: Nas Bosanaca u Japanu ima oko tridesetak. Imali smo tu velikog Ivicu Osima, koji je zaista pobudio znatiželju za Bosnom i Hercegovinom, i Jadranku Stojaković, koja prezentira BiH na najljepši mogući način. Ima i nekoliko udatih žena, a ima i petnaestak studenata koji su ovamo došli na isti način kao i ja. Neki su i ostali nakon svojih doktorskih disertacija. Mi se, naravno, ponekad sastanemo i vidimo. I Haris Gačanin je u ovoj brošuri. Njegova supruga je isto Bosanka. On je moj veliki prijatelj i mi se – moja i njegova porodica - vidimo skoro svake subote. Često su i neka bosanska druženja, bosanska sijela, nekoliko puta godišnje i mi pokušavamo uvijek otići. Družimo se.

RSE: Da li je vaš suprug shvatio naš mentalitet i da li se prilagodio?

Đapo:
Jeste, jeste.

Edita Đapo je trenutno predavač u Sarajevu, na Internacionalnom Univerzitetu u Sarajevu, gdje prenosi svoje znanje i tako, na svoj način, doprinosi BiH.

Obnova puteva u Podrinju
Autor: Sadik Salimović

Ovih dana završen je put u zvorničkom naselju Kula Grad, u dužini od 1700 metara. U finansiranju je učestvovala Vlada RS i opština Zvornik. Ukupna investicija je vrijednosti od 220.000 KM. U planu je restauracija tvrđave na Kuli Gradu, u cilju razvoja turizma.
Ilustrativna fotografija

Također, otvoren je put za Osmače, selo udaljeno 30-ak kilometara od Srebrenice. Put duljine četiri kilometra i još jedan lokalni put kod Potočara, finansirala je Vlada Federacije BiH sa 1,300.000 KM.

Osman Suljić, načelnik Opštine Srebrenica kaže:

„Bez dobrog puta nema osnova za život“

Šefket Hafizović, nekadašnji načelnik opštine Srebrenica, sada potpredsjednik Narodne skupštine RS, vidi ogroman napredak u obnovi Srebrenice:

„2000. – 2002. godine nije bilo čak ni inicijalnih sredstava za bilo kakve razvojne programe i projekte. Tada smo se, na neki način, borili za osnovna prava, a to je da se ovdje otvori put povratku Bošnjaka, odnosno naroda koji je nažalost preživio genocid, da se vrate i da počnu život sa nule. Sada je, vidim, dosta urađeno, na infrastrukturi prije svega, obnovljeno je dosta kuća i mislim da se puno toga radi i na pitanju zapošljavanja povratnika, što je prioritet i opštinske vlasti i stranke kojoj ja pripadam.“

Samo u toku ove godine, na području opštine Srebrenica asfaltirano je šest putnih komunikacija i obnovljeno nekoliko seoskih puteva. U narednom periodu radiće se put koji od Kragljivode vodi do jezera Perućac, što će uticati i na razvoj turizma u osatičkom kraju.
  • 16x9 Image

    Gordana Sandić-Hadžihasanović

    Saradnik Radija Slobodna Evropa od 1996. godine. Uređivala emisije posvećene izbjeglim i raseljenim osobama. Među osnivačima prve mreže bosanskohercegovačkih radio stanica i Jutarnjeg programa "Radio 27", što je jedan od zapaženijih projekata RSE. Trenutno uređuje emisiju "Na vratima Evrope", posvećenu evropskim integracijama i obavezama BiH na evropskom putu.

XS
SM
MD
LG