Najnoviji poziv Mila Djukanovića predstavnicima Srba da uđu u njegovu Vladu i njegovo vraćanje koketiranju sa Srpskom crkvom, još jedan je u nizu obrta sedmostrukog crnogorskog premijera, koji duže od dvije decenije neprokosnoveno upravlja Crnom Gorom.
Da je „politika umjetnost mogućeg“ upravo je On najbolje pokazao , praveći korjenite političke zaokrete, koje ga nijesu izbacile ,već učvrstile u državnom i partijskom sedlu.
U čemu je tajna Đukanovićevog preživljavanja svih kriza u koje je zapadao i hoće li kako ga nazivaju „najbolji tehnolog vladanja“ uspjeti i u najnovijem prestrojavanju?
Politička karijera Mila Đukanovića počela je nakon Antibirokratske revolucije 1989. godine, kojom je Slobodan Milošević u Crnoj Gori instalirao rukovodstvo koje će bespogovorno slijediti njegovu ratnu politiku 90-ih. Od tada je čak sedam puta biran za premijera i jednom za šefa države. Politički pragmatizam i prilagodljivost pokazao je slijedeći najprije Miloševićevu doktrinu o „svim Srbima u jednoj državi“ kada se, odobravajući njegove ratne pohode, zaklinjao da zbog „hrvatske šahovnice više nikada neće igrati šah“. Kada je 1997. shvatio da je „Milošević prevaziđen političar“, okrenuo se obnovi crnogorske nezavisnosti, što je od početka bio politički program Liberalnog saveza, koga je do tada tretirao kao svog najžešćeg političkog protivnika. Nakon faze vekosrpstva slijedila je faza buđenja crnogorske nacionalne i državotvorne svijesti, koja će 2006. rezultirati vraćanjem Crne Gore kao samostalne države na mapu svijeta. Svoj uspon nastavio je usmjeravajući kurs politike ka evropskim i NATO intergracijama, zajedno sa socijaldemokratama, sa kojima 16 godina dijeli vlast. Sve to pratilo je gotovo fanatično slijeđenje vođe od strane političke ali i intelektualne elite i jačanjem kulta njegove ličnosti u narodu.
To je pokazalo i najnovije istraživanje javnog mnjenja po kome je, poslije Njegoša, Đukanović najznačajnija figura u crnogorskoj istoriji. To je saopštio njegov partijski saborac Svetozar Marović.
„Na pitanje – koju osobu smatrate najboljim predstavnikom vrijednosti u Crnoj Gori, građani su u ovom istraživanju odgovorili da su to Njegoš, Milo Đukanović, Josip Broz Tito, kralj Nikola, Sveti Petar Cetinjski. Ovo ja nijesam dodao za Mila Đukanovića.“
U čemu ja tajna Đukanovićevog političkog preživljavanja svih političkih mijena koje je pravio i kako je uspio da ga u tome slijedi, ne samo politička, već i intelektualna elita? Istoričar Šerbo Rastoder jedan je od rijetkih koje smo pozvali, koji je pristao da nam odgovori.
„Gospodar je dominantna odrednica crnogorskog društva u posljednjih 200 godina i gospodar je neko ko prosto rješava naše probleme umjesto nas. Zaokret koji se dašava je proistekao iz te logike jer oni stvaraju virtualnu situaciju kako se navodno nešto mijenja, a od vođe se stalno traži nešto da mijenja pogotovo u situaciji kada postane jasno da je kult vođe okrunjen.“
Daliborka Uljarević iz Centra za gradjansko obrazovanje temelj Đukanovićeve političke dugovječnosti pak vidi u njegovoj partiji.
„To je jaka partijska mašinerija koja je do sada imala punu kontrolu nad državnim resursima i institucijama, a u nekim periodima i medijima, i to je svakako dominantno doprinijelo takvoj održivosti pozicije DPS i njenog lidera. To je partija surove real politike, spremna da svoje programske smjernice mijenja i prilagođava u skladu sa potrebama održanja vlasti i u tom pogledu nema nikakvu selektivnost.“
Najnovije Đukanovićevo nuđenje savezništva prosrpskim partijama i vraćanje Srpske crkve u centar političkog života, njegov dugogodišnji koalicioni partner iz SDP-a Ranko Krivokapić protumačio je kao novo Djukanovićevo prestrojavanje.
„Čitam ih kao programsko prestorjavanje a ne kao neke poruke o koaliciji jer ona ima smisla ako imate zajedničke ciljeve. Ako ti ciljevi niejsu zajednički onda koalicija nema smisla. Ako se bude išlo u topm pravcu onda mi nemamo zajedničke ciljeve onda koalicije neće biti. Mi smo se okupili oko evropskih integracija i NATO i ako ne bude toga SDP kao što nije 90-tih neće ni sada biti u koaliciji.”
Da li će i u zadnjem zaokretu Đukanović uspjeti pitanje je na koje smo od naših sagovornika dobili različite odgovore .
“Ako bi objektivno analizirali onda moramo priznati da su Đukanovićeve šanse veoma velike da taj povratak na mjesto zločina kruniše novom homogenizacijom različitih političkih subjekata i različitih političkih snaga koje će Crnu Goru ponovo vratiti 20 godina unazad. Tako da nijesam neki pretjerani optimista ali će to biti izuzetno značajan test za Crnu Goru i pokazaće da li je od 2006. do 2013. bio jedan sofisticirani i lažni prikaz političkih ideja ili se stvarno u tom periodu nešto napravilo”, kaže profesor Rastoder.
Daliborka Uljarević uvjerena je, međutim, da će Đukanovićev najnoviji politički rulet biti najriskantniji do sada, pošto se razlikuje od svih prethodnih u kome je njegova DPS izlazila iz nazadne i birala moderniju opciju:
“U ovom slučaju mi po prvi put imamo situaciju da iz jedne modernosti koju nosi proces evropskih integracija DPS pokušava da nas vrati unazad, u jednu konzervativnu priču, u nešto što jeste u ovom trenutku u značajnoj mjeri podržano od strane javnog mnjenja ali svakako nije dobro za crnogorsko društvo. Zato ovaj zaokret nosi najveći riziki i ja mislim da u konačnom ne može da završi dobro ni za DPS ni za crnogorsko društvo.”
Da je „politika umjetnost mogućeg“ upravo je On najbolje pokazao , praveći korjenite političke zaokrete, koje ga nijesu izbacile ,već učvrstile u državnom i partijskom sedlu.
U čemu je tajna Đukanovićevog preživljavanja svih kriza u koje je zapadao i hoće li kako ga nazivaju „najbolji tehnolog vladanja“ uspjeti i u najnovijem prestrojavanju?
Politička karijera Mila Đukanovića počela je nakon Antibirokratske revolucije 1989. godine, kojom je Slobodan Milošević u Crnoj Gori instalirao rukovodstvo koje će bespogovorno slijediti njegovu ratnu politiku 90-ih. Od tada je čak sedam puta biran za premijera i jednom za šefa države. Politički pragmatizam i prilagodljivost pokazao je slijedeći najprije Miloševićevu doktrinu o „svim Srbima u jednoj državi“ kada se, odobravajući njegove ratne pohode, zaklinjao da zbog „hrvatske šahovnice više nikada neće igrati šah“. Kada je 1997. shvatio da je „Milošević prevaziđen političar“, okrenuo se obnovi crnogorske nezavisnosti, što je od početka bio politički program Liberalnog saveza, koga je do tada tretirao kao svog najžešćeg političkog protivnika. Nakon faze vekosrpstva slijedila je faza buđenja crnogorske nacionalne i državotvorne svijesti, koja će 2006. rezultirati vraćanjem Crne Gore kao samostalne države na mapu svijeta. Svoj uspon nastavio je usmjeravajući kurs politike ka evropskim i NATO intergracijama, zajedno sa socijaldemokratama, sa kojima 16 godina dijeli vlast. Sve to pratilo je gotovo fanatično slijeđenje vođe od strane političke ali i intelektualne elite i jačanjem kulta njegove ličnosti u narodu.
To je pokazalo i najnovije istraživanje javnog mnjenja po kome je, poslije Njegoša, Đukanović najznačajnija figura u crnogorskoj istoriji. To je saopštio njegov partijski saborac Svetozar Marović.
„Na pitanje – koju osobu smatrate najboljim predstavnikom vrijednosti u Crnoj Gori, građani su u ovom istraživanju odgovorili da su to Njegoš, Milo Đukanović, Josip Broz Tito, kralj Nikola, Sveti Petar Cetinjski. Ovo ja nijesam dodao za Mila Đukanovića.“
U čemu ja tajna Đukanovićevog političkog preživljavanja svih političkih mijena koje je pravio i kako je uspio da ga u tome slijedi, ne samo politička, već i intelektualna elita? Istoričar Šerbo Rastoder jedan je od rijetkih koje smo pozvali, koji je pristao da nam odgovori.
„Gospodar je dominantna odrednica crnogorskog društva u posljednjih 200 godina i gospodar je neko ko prosto rješava naše probleme umjesto nas. Zaokret koji se dašava je proistekao iz te logike jer oni stvaraju virtualnu situaciju kako se navodno nešto mijenja, a od vođe se stalno traži nešto da mijenja pogotovo u situaciji kada postane jasno da je kult vođe okrunjen.“
Daliborka Uljarević iz Centra za gradjansko obrazovanje temelj Đukanovićeve političke dugovječnosti pak vidi u njegovoj partiji.
„To je jaka partijska mašinerija koja je do sada imala punu kontrolu nad državnim resursima i institucijama, a u nekim periodima i medijima, i to je svakako dominantno doprinijelo takvoj održivosti pozicije DPS i njenog lidera. To je partija surove real politike, spremna da svoje programske smjernice mijenja i prilagođava u skladu sa potrebama održanja vlasti i u tom pogledu nema nikakvu selektivnost.“
Najnovije Đukanovićevo nuđenje savezništva prosrpskim partijama i vraćanje Srpske crkve u centar političkog života, njegov dugogodišnji koalicioni partner iz SDP-a Ranko Krivokapić protumačio je kao novo Djukanovićevo prestrojavanje.
„Čitam ih kao programsko prestorjavanje a ne kao neke poruke o koaliciji jer ona ima smisla ako imate zajedničke ciljeve. Ako ti ciljevi niejsu zajednički onda koalicija nema smisla. Ako se bude išlo u topm pravcu onda mi nemamo zajedničke ciljeve onda koalicije neće biti. Mi smo se okupili oko evropskih integracija i NATO i ako ne bude toga SDP kao što nije 90-tih neće ni sada biti u koaliciji.”
Da li će i u zadnjem zaokretu Đukanović uspjeti pitanje je na koje smo od naših sagovornika dobili različite odgovore .
“Ako bi objektivno analizirali onda moramo priznati da su Đukanovićeve šanse veoma velike da taj povratak na mjesto zločina kruniše novom homogenizacijom različitih političkih subjekata i različitih političkih snaga koje će Crnu Goru ponovo vratiti 20 godina unazad. Tako da nijesam neki pretjerani optimista ali će to biti izuzetno značajan test za Crnu Goru i pokazaće da li je od 2006. do 2013. bio jedan sofisticirani i lažni prikaz političkih ideja ili se stvarno u tom periodu nešto napravilo”, kaže profesor Rastoder.
Daliborka Uljarević uvjerena je, međutim, da će Đukanovićev najnoviji politički rulet biti najriskantniji do sada, pošto se razlikuje od svih prethodnih u kome je njegova DPS izlazila iz nazadne i birala moderniju opciju:
“U ovom slučaju mi po prvi put imamo situaciju da iz jedne modernosti koju nosi proces evropskih integracija DPS pokušava da nas vrati unazad, u jednu konzervativnu priču, u nešto što jeste u ovom trenutku u značajnoj mjeri podržano od strane javnog mnjenja ali svakako nije dobro za crnogorsko društvo. Zato ovaj zaokret nosi najveći riziki i ja mislim da u konačnom ne može da završi dobro ni za DPS ni za crnogorsko društvo.”
