Dostupni linkovi

Novaković: Otpečatiti izveštaj Komisije o Đinđićevom obezbeđenju


Grob Zorana Đinđića u Aleji velikana na Novom groblju u Beogradu
Grob Zorana Đinđića u Aleji velikana na Novom groblju u Beogradu

Nema razloga da se ne objave dokumenti na osnovu kojih je sačinjen izveštaj takozvane Koraćeve komisije, koja se bavila propustima u sistemu obezbeđenja ubijenog premijera Zorana Đinđića, kaže za RSE Mile Novaković, penzionisani načelnik Uprave kriminalističke policije MUP Srbije, koji je na dan ubistva premijera Đinđića bio čelni čovek te uprave. Novaković je učestvovao u otkrivanju i hapšenju ubica premijera Đinđića i bivšeg predsednika Srbije Ivana Stambolića. Isleđivao je Zvezdana Jovanovića, koji mu je priznao ubistvo premijera. Za te zasluge odlikovan je ordenom za hrabrost. Pre dve godine Novaković je objavio knjigu “Državo, ruke uvis!”, o tome kako je 12. marta 2003. godine ubijen premijer Zoran Đinđić, u kojoj je dokumentovao i zašto je i kako zloglasni “Zemunski klan” postao brži i jači od države.

RSE: Treba li skinuti oznaku državne tajne sa dokumentacije Koraćeve komisije?

Novaković: Ja bih jedva čekao da se skine oznaka tajnosti i da se vidi šta ima u materijalima Koraćeve komisije, iako su nalazi te komisije ‘sažvakani’ hiljadu puta. Ne znam jedino da li je neki deo tog izveštaja proglašen državnom tajnom. Ja za to ne znam, ali mislim da je krajnje vreme da to izađe na videlo.

RSE: Pred Koraćevom komisijom saslušano je dosta svedoka, oko trideset njih, ti razgovori su trajali između pola sata i sat vremena. Koraćev predlog je da se i zapisnici tih saslušanja otvore za javnost.

Novaković: Da, i ja sam dva puta bio na Koraćevoj komisiji i ispričao svoj deo. Svi koji su na neki način učestvovali na poslovima pre, za vreme i posle, ubistva Đinđića, pozivani su pred Koraćevu komisiju. Ona je dugo radila, mesecima se to radilo i ja sam četiri-pet sati na toj Komisiji saslušavan na razne okolnosti. Kao i svi mi za koje je Komisija mislila da u to vreme nešto kažemo.

RSE: Vi ste bili na čelu radne grupe u okviru MUP-a, takozvanog “Poskoka”...

Novaković: “Poskok” je rasformiran još juna 2001. godine.

RSE: Zašto je rasformiran?

Novaković: Pa, oni su napravili Upravu za suzbijanje organizovanog kriminala i svi poslovi koje je “Poskok” obavljao pripali su toj upravi.

RSE: Iako se dosta toga znalo o “Zemunskom klanu”, u toj “Beloj knjizi” o organizovanom kriminalu, koja je u to vreme objavljena, “Zemunski klan” se našao tek na četvrtom mestu. Kako to komentarišete?

Novaković: Otkud znam. U “Beloj knjizi” organizovanog kriminala nabrojane su značajne kriminalne grupe u celoj Srbiji. Ne verujem da je to rangirano po nekakvoj važnosti – tipa najvažnija je prva grupa, pa druga, pa treća...Te kriminalne grupe su objašnjavane po načinu rada i onome čime se bave – neke se bave klasičnim kriminalom, neke krađama automobila, neke drogom – tako da “bela knjiga” nije rangirana na taj način da su kriminalne grupe ređane po nekim prioritetima.

RSE: Nakon detaljne istrage Koraćeva komisija je da posle ubistva premijera Đinđića MUP i BIA moraju da izvrše unutrašnju istragu, kako bi se detektovalo čija je odgovornost za mnoge propuste u obezbeđenju premijera. Ovo, međutim, nikad nije urađeno. Zašto to, po vašem mišljenju, nije učinjeno?

Novaković: Nešto sitno je bilo, ali to nikad nije izvršeno do kraja, na način kako je Koraćeva komisija smatrala da treba. Ne znam da li je ona to nekome naložila ili dala samo predlog koji nije bio obavezujući.

RSE: Svejedno, ako se u državi ubije premijer, nije li ovakva vrsta unutrašnje istrage bila obavezna?

Novaković: Sve je jasno. Ja sam jedan od retkih koji je na Koraćevoj komisiji na pitanje da li se osećam odgovornim rekao - veoma se osećam odgovornim jer sam radio kao policajac u to vreme. Nisam odlučivao, ali, kad radiš u policiji, a ubijen ti je premijer, moraš da osećaš neku vrstu odgovornosti, bez obzira da li je od tebe išta zavisilo. I taj zapis je ostao, Korać je par puta kasnije u nekim svojim izjavama i pomenuo da je retko ko od svih saslušanih bio toliko samokritičan. Ja sam tada rekao ono što i vama sada kažem – da je normalno da smo se svi u to vreme - naročito neko ko je bio na nekoj poziciji u BIA, u MUP-u, ko je, dakle, u državi odlučivao o bezbednosti – morali na neki način osećati odgovornim.

RSE: Zašto po vašem mišljenju stepen zaštite premijera Đinđića nije podignut na najviši, prvi, stepen?

Novaković: Ne znam, nisam nikad sam učestvovao na toj vrsti poslova, niti znam šta je kod njih prioritet i koji su stepeni zaštite, tako da nisam stvarno merodavan za to, ali, očigledno, ako ti neko ubije premijera znači da je odgovoran onaj koji je brinuo o njegovoj zaštiti. Najgore je to što su oni verovatno odgovornost prebacivali jedni na druge, a ko je u državi odgovoran za zaštitu premijera? Čak nikad nije ni vođena ni istraga o odgovornosti onih koji su ga tog dana čuvali, nego se onda išlo široko – ko je sve u državi doprineo da se formira jedna takva kriminalna grupa, što je na kraju rezultiralo ubistvom premijera. Nikad nije istraženo ima li neko imenom i prezimenom odgovoran za taj dan.

XS
SM
MD
LG