Dostupni linkovi

Vanredna vijest
Svjetsko nogometno prvenstvo u Južnoj Africi ulazi u završnicu. Milijarde ljudi pred TV ekranima, milijarde dolara u igri, veliki biznis, velika prevara, velika ljubav. Nogomet otkriva naše ružnije i ljepše strane.

Ovo sam časna riječ ja osobno, navijačica. Pa dobro, nije snimljeno ovih dana, nego 2008. kada je Hrvatska igrala u Austriji, a sada je nije bilo u Južnoj Africi. Ali, kao i da jest. Mi smo najbolji, neka pati koga smeta! Sjećam se dobro, Slaven Bilić mi je bio genije, misleći tip, fantazista, uvijek je išao na pobjedu, znao je s igračkim zvijezdama i zvjezdicama.... a onda onaj gol Turske 30 sekundi prije kraja. Kreten, tupan, plašljivac... Tako je to s nama navijačima. Osobito s onima na kauču.

A počela sam stvarno od rođenja, onako splitski. Otac me vodio na utakmice na stari „Hajdukov“ plac kod Plinare (Split je zamislite imao i plinaru, više nema), dizao na rame da bolje vidim Vukasove i Matošićeve golove. Nepogrešivo bi pogodio kad će pasti gol. A nije da ih nije bilo. Vidjela sam i legendarnog beka Ljubu Kokezu kako se baca na zemlju i grize travu kada bi ga protivnički igrač predriblao. A to je bilo rijetko. Jednom je u našu potleušicu u splitskom polju (danas su tu, naravno, urbane vile, ali ne moje niti moje obitelji) navratio Beara, Veliki Vladimir. Da bi skratio put, skočio je s jednog zidića ravno pred mene, svojim karakterističnim skokom pantere i baletana u jednoj osobi. Beara u mojoj kući, trenuci čiste sreće!

Išla sam i prije osnovne škole kamionom u Mostar na utakmicu s „Veležom“, vozili smo se prašnjavim cestama po dalmatinskom i hercegovačkom kamenjaru cijeli dan, na ulicama opsadno stanje, prvi put sam doživjela kamenice i osjetila što znače i drugi isto tako žestoki navijači. Vikala sam onako dječje na njih, otac me podučavao – i mi se tako deremo, ali doma smo u gomili, zbijeni, zaštićeni i hrabri. Mujić je tada šutom s dvadesetak metara pogodio igrača tako snažno da je ovaj pao u nesvjest. Ne sjećam se rezultata, bit će da smo izgubili.

Slavilo se i tugovalo

Krenuo je život, počela sam sa svojim društvom ići na utakmice, pristigli su novi junaci. Jurica Jerković stanovao je u istoj kući, dva ulaza od mojega, isto genijalac, obožavala sam Holcera, Oblaka, onako sportski. Nastavila sam u Zagrebu, išla sa studentskom klapom u Ljubljanu, u Beograd, u Sarajevo gledati obožavanog „Hajduka“. Slavilo se i tugovalo.

Bila sam na stadionu na Poljudu 4. svibnja 1980. na utakmici „Hajduk“ – „Crvena zvezda“ kada je objavljena Titova smrt. Doživjela plač i pjesmu 40-tak tisuća ljudi. Pjesma je krenula sa sjevera, s tribine Torcide, odande gdje se par minuta ranije čulo gromko „Cigani, Cigani...“

Bila sam i na maksimirskom stadionu 1982. godine kada je „Dinamo“ nakon sušnih decenija osvojio naslov prvaka Jugoslavije. Cijeli je Zagreb bio na nogama. Čestitala sam u Plavom salonu Ćiri Blaževiću, naglašavajući da sam „hajdukovac“ i - dobila bijeli šal.

I tako su prolazile godine. Prorijedila sam odlaske na stadione. Politike je bilo sve više, nogometa sve manje. Postala sam tipični kauč-navijač. O utakmici „Dinamo“ – „Zvezda“ 13. svibnja 1990. sam već na ovim stranicama pisala. Nisam na njoj bila, ali sam kao televizijska urednica smatrala da se ne smiju prešutjeti divljanja „naše strane“.

Tako smatram i danas.

Što me ponukalo na ovoliku arheologiju?

Tekst kolege Keme Kurspahića na ovom istom portalu prije nekoliko tjedana, kada se prisjetio Svjetskog prvenstva u Italiji 1990. godine, zadnjeg nastupa reprezentacije Jugoslavije, gorljivog navijanja i atmosfere u Sarajevu u predvečerje sveopćeg raspada.

Ostala sam osupnuta! Ustanovila sam da se svega toga uopće ne sjećam! A umišljam da kao pratim nogomet. I evo, pokušala vam nešto od toga i ispričati. Jedino čega se sjećam s tog prvenstva je prvi koncert tri tenora, Pavarottija, Dominga i Carrerasa, u Karakalinim termama u Rimu. Još čuvam izblijedjelu VHS snimku toga koncerta. Nisam htjela kupiti DVD surogat. Čuvam svoj original koji više nemam na čemu reproducirati.

Potom je Ivica Osim u intervjuima podsjetio na te dane, pa mi se nešto mutno počelo vraćati. I Piksi Stojković, i Tomislav Ivković koji je Maradoni obranio jedanaesterac.

Nogomet je uvijek bio i politika. I ne samo na ovim prostorima. Devedesetih je naprosto postao jedan od nacionalnih identifikacijskih markera i tako je nastavio živjeti u ovdašnjim državama. Hrvatskoj je trebala brza homogenizacija i totalni raskid s Jugoslavijom i olako je prepustila svu svoju sportsku prošlost u kolektivnim sportovima kao tradiciju koja nije njezina. Odrekla se olimpijskih medalja, svjetskih i europskih prvenstava. Kao država sljednica je SFRJ, a nogometni, košarkaški, vaterpolo, rukometni i drugi savezi, što znači i rezultati – nisu. Prepušteni su tada ostatku Jugoslavije, a danas ih je preuzela Srbija.

Bit će da se tu krije razlog moje amnezije o svjetskom prvenstvu iz 1990-te godine. Uzeto mi je nešto što sam doživljavala svojim. Pri tome ne mislim na državu, nego na ukupnost ljudskih sjećanja koji formiraju i obilježavaju pojedinca i kolektive. Politika je u njih grubo intervenirala.

Nogomet okuplja i -veseli


Nogomet je, naravno, nastavio živjeti. Nastavila sam i ja navijati. Za „Hajduk“ i za Hrvatsku, ali samo za vrijeme utakmice. Volim lijepu igru, sve ono prije i poslije mi je mučno. Nogomet su preuzele nove nacionalne i „poduzetničke“ elite, sve divljak do divljaka, od kojih su neki već u zatvorima, a još je mnogima tamo mjesto. Ljudi se huškaju na navijanje. Tužno gledam kada se u Republici Srpskoj ili u Mostaru navija protiv Bosne i Hercegovine, a u nekim dijelovima Federacije za svaku reprezentaciju koja igra protiv Srbije ili Hrvatske.

Htjela sam navijati za Srbiju u Južnoj Africi, ali kada je Boris Tadić sa političkog skupa u Sarajevu pozvao da to učinimo, prošla me volja. Pustite me da navijam za koga hoću! A i nije se imalo za što navijati.

„Bolje da se nismo plasirali u Južnu Afriku, sada bi političari trošili još više naših para da se tamo daleko naslikaju“ – čula sam proteklog tjedna u Splitu prolazeći plažom na Bačvicama.

„Pamtim samo sretne dane“, pjevala je jednom Gabi Novak. Tada mi je to bio samo pjesmuljak.

O fenomenu nogometa napisane su gomile knjiga. Spadam u one koji drže da je sport poput umjetnosti, kreativna ljudska djelatnost. Kada se prestanemo igrati, prestanemo i misliti.

I pored svih brutalnosti, komercijalizacije i političkih zloupotreba, nogomet okuplja. I veseli.

I da ne zaboravim – „kada umrem, umotan u bilo na Poljud odnosite mi tilo“.
  • 16x9 Image

    Ines Šaškor

    Od početka, 1994. godine, pa sve do zatvaranja, 31.12. 2003. godine, bila urednica Zagrebačkog dopisništva RSE. Autorica kolumne Zrno soli na portalu RSE.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG