To je nekako doznao moj prijatelj, glumac, Emir Hadžihasifbegović i pokušao me nagovoriti da dodjem na doček čiji je on bio domaćin. Jedva sam ga odbio, ali sam morao pristati na to da se pojavim kao njegov "tajanstveni" gost. Pojavio sam se nakon ponoći i bio toliko lijepo dočekan od strane oko 200 gostiju u tom restoranu da sam morao jedno sat vremena plesati sa raznim damama. Sjetio sam se te epizode jer sam danas iz Tuzle dobio jedno pismo sa kojim moji čitaoci nastavljaju polemiku:
"Ma svi smo mi svjesni da je situacija mnogo gora nego što o tome mediji govore i pišu. Samo, ono što meni moja sestra ispriča o dešavanjima u gradu i kod nje na poslu bilo bi dovoljno za istražne postupke u svakoj normalnoj zemlji. Uostalom onaj ko dolje živi i čija je to stvarnost mora zaista biti lud da ne primijeti koliko je loše. I, naravno, mediji treba da izvještavaju objektivno o svemu. Ali ja mislim da nije problem u tome. I sigurna sam da nije to htio prebaciti taj čitalac iz Mostara kada je kudio medije da pišu samo o lošim stvarima. Vi ste na to odgovorili člankom pod onim naslovom "KAD TUGA I OVACIJE IDU ZAJEDNO". (/Article.aspx?id=716118) i objasnili šta znači biti profesionalac u svom poslu. Problem je u tome što Bosni i Hercegovini, ljudi poput vas trebaju više kao političari, a ne kao novinari, filozofi, nezavisni analitičari i sl.
Zar svi vi ne mislite da je došlo vrijeme da se pametni ljudi napokon počnu baviti politikom. Ne razumijem šta čekate!!?? Interesuje me da li se slažete da ima i te kako dovoljno izuzetno sposobnih i pametnih ljudi koji bi trebali da se okupe na zajedničkoj platformi i na velika vrata napokon udju u politiku jer uspjeh takvih sigurno neće izostati. Naravno, ne mislim na nekakav sebični lični uspjeh nego na zajednički uspjeh jednog zdravog duha i vas i ljudi koji gaje ogromne simpatije prema takvom jednom koceptu.
Dokle ćemo gledati kako ovi primitivci sve dublje i dublje vuku našu zemlju na dno. Zašto čekate vi koji nešto znate??. Meni apsolutno nije jasno zašto već jednom ta grupa pametnih ljudi ne napravi taj odlučujući korak. Pa šta ako više ne možete biti profesori, novinari, neovisni analiticari i ostalo. Došlo je vrijeme da shvatite da vi takvi treba da budete političari i da za vama takvima vapi svako razumno i pametno biće. Vi ste Bosni i Hercegovini mnogo više potrebni kao političari nego samo kao novinari, samo kao profesori, o samo kao samo filozofi?
Ne može takav pozitivan politički preokret u našem društvu napraviti neki anonimac ili grupa istih ma koliko oni bili sposobni i pametni. Potreban je neko koga bosansko-hercegovačka javnost poznaje godinama i ko uvažava poštovanje te javnosti, a uz to nije uprljao ruke gadostima poslednjeg rata. Ko bi vama i vama sličnima mogao biti alternativa? Niko? Ili ćemo pustiti da nas ovi i dalje vode - u ponor? Radi vas koji nećete u politiku i radi nas koji glasamo za ove koju su na vlasti evo već gotovo 20 godina, koji su došli na krilima demokracije, odveli nas u rat i sad nas mire!!"
Zlatko Dukić, moj kolega, sada već književnik ovako počinje prošlotjedni dnevnik radija "Slobodna Evropa": "Odavno sam načisto s tim da su, na duži rok, BH-ljudi "osudjeni" na manjak lijepog i ugodnog u onome što im se dešava i kako žive. Čuda ovdje nema. Navikli smo na to kao na nešto posve normalno. Ne znam da li je to defetizam. Znam da se iznenadim kad se desi suprotno."
Gledao sam goste to novogodišnje veče 1991-e u Tuzli i razmišljao kako u državi nema snage da na nivou BiH okupi ono što je Tuzla tada okupila. Ni volje. Sklon sam razmišljati da se u BiH ništa dobro ne može dogoditi prije nego li doživi katarzu - kolaps sistema koji sada postoji. Meni ostaje uloga promatrača, koji još uvijek "pleše", poput one novogodišnje noći u Tuzli, radujući se danu kad se BiH suoči sa svojom katarzom i ponovo nadje sebe, ali još uvijek tužan što ne vidi kad će se to dogoditi.
Jedan moj kolega, sada član Norveških kraljevskih udruženja pisaca i novinara, Uzeir Bukvić, jednom je ovako napisao: "Moji preci nisu imali sreće i to je jedino što sam naslijedio od njih!"