Pitanje povratnika - obaveza za BiH

Za vrijeme nedavne posjete opštinama Bosansko Grahovo i Drvar, ministar za ljudska prava i izbjeglice BiH , Safet Halilović, govorio je o aktuelnoj situaciji u oblasti izbjegličko-raseljeničke problematike, ali prije toga daje osvrt na ono što se dogodilo u BiH i na ono što je do sada ostvareno u obnovi i povratku:

„BiH je u toku rata doživjela da od 4,5 miliona stanovnika 2,2 miliona bude izmješteno iz svojih domova, od toga 1,100.000 izvan zemlje. Nakon rata trebalo je rješavati posljedice tog „tektonskog“ demografskog poremećaja. Na osnovu Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma, BiH je dužna da rješava pitanje povratnika, čemu je i pristupila, uz pomoć međunarodne zajednice. Preko milion raseljenih vraćen je u svoje domove. Više od polovina raseljenih van zemlje je vraćeno u BiH. Međutim, proces povratka u BiH još uvijek je veoma izražen problem, iako je u pogledu imovinskih prava situacija dosta dobra – vraćeno je preko 99 posto imovinskih prava, ali šta s onima čiji su domovi porušeni? Trenutno u Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice imamo registrovano 47.000 porodica koje žele da se vrate u svoje domove, ali nemaju gdje. Za rekonstrukciju kuća i stanova i za održivi povratak nama bi trebalo oko milijarda i trista miliona KM, a to je više nego što je cjelokupni budžet države BiH. Parlament je, razmatrajući strategiju povratka, zaključio da se ide u kreditno zaduženje do 500 miliona KM, a ostalo da se rješava iz budžeta zemlje. Oko 80.000 ljudi imamo izvan zemlje, a kojima uopće nije riješen status, u bilo kom smislu. Ukupna bh. dijaspora broji trećinu stanovništva BiH, zato u Ministarstvu moramo imati poseban sektor koji bi se bavio tom problematikom.“

U kojoj je fazi danas povratak u BiH? O tome ministar Halilović kaže:

„Rekao bih da je sada povratak na prekretnici. Ili će biti odlučnije podržan od države i biti na odgovarajući način riješen, ili ćemo ostati nigdje: ni tamo, ni ovamo. Uz pomoć međunarodne zajednice, od 450.000 porušenih kuća i stanova, obnovljeno je 325.000, te infrastruktura, obrazovne i zdravstvene institucije itd. Međutim, od 2000. godine na ovamo mi smo praktično prepušteni sami sebi, a imamo veliki broj onih kojima nije riješeno pitanje povratka. Zato je potrebna ova Strategija, zato su potrebna veća izdvajanja, iako smo imali sreću da su se posljednje dvije godine na nivou države izdvajala značajnija sredstva, čak oko 50 miliona maraka, što je pomagalo da se riješe najvitalniji problemi povratnika.

Obnovljene zgrade u Drvaru

Međutim, danas smo bili u posjeti Bosanskom Grahovu i Drvaru, gdje je situacija dosta teška. Tu je oko 50 posto stanovništva vraćeno u svoje domove, ali su ti domovi najčešće bili razrušeni i tu su bila potrebna značajna materijalna sredstva. Posljednje godine Ministarstvo je za ove dvije opštine i Glamoč izdvojilo oko sedam miliona maraka. To su, za naše uslove, dosta velika sredstva. Od toga je opštini Bosansko Grahovo dodijeljeno 3.030.000 KM, Drvaru 2,189.000 KM, a Glamoču 1,885.000 KM. Ova sredstva su utrošena uglavnom u rekonstrukciju zgrada, znači zajedničkog stanovanja čime je riješeno stanovanje preko stotinu porodica, te u elektrifikaciju, koja je time u Drvaru u potpunosti riješena. Nažalost, kad je riječ o Grahovu, čak trećina domaćinstava nemaju riješeno pitanje niskonaponske struje. Značajna sredstva su, naravno, utrošena i u druge elemente infrastrukture – putevi, vodosnabdijevanje itd. No, građanima nije dovoljno da se vrate u četiri zida, oni moraju da rade i žive od svog rada. Posebno teška situacija u zapošljavanju u slučaju tzv. manjinskog povratka je u Grahovu, gdje je jedva tridesetak osoba zaposleno. To je nepojmljiva nezaposlenost, ti ljudi prepušteni sami sebi. U Drvaru je situacija znatno bolja – imamo oko 1.100 zaposlenih, prije svega u šumarstvu i preradi drveta, te na administrativnim i drugim poslovima.“

POVRATAK - POLITIČKA OPSTRUKCIJA?

Hatidžu Mehmedović iz Srebrenice mnogi nazivaju “žena heroj”. Iako je izgubila cijelu porodicu, dva sina i supruga, vratila se u mjesto najtežeg zločina, ali i njenih najdražih uspomena.

O povratku Hatidža kaže:

„Povratak – ma to je politička opstrukcija. Mi dobro znamo da je to politička opstrukcija. Ne znam kako da to okarakterišem. Ali ja, ja sam se vratila i ja živim od uspomena. Svaka majka koja se vratila u svoje prijeratno prebivalište, znajte, sigurno živi od uspomena na svog nestalog, najmilijeg srodnika. Mnogi su stradali u Srebrenici i to se ne smije zaboraviti, ali vjerujte da mnogi zloupotrebljavaju Srebrenicu. Mi nikad ne kažemo da neko mora doći da živi u Srebrenici. Ja nikome ne kažem da se vrati, apsolutno nikome. Ja nisam nikad rekla: „Hajd' ba, vrati se, što se to ne vratiš?“. Svako ima pravo da odlučuje o svom životu i da bira gdje da živi, gdje se osjeća sigurniji, gdje mu je bolje. A ja, ja sam se vratila jer nemam više što izgubiti. Ja sam izgubila što sam imala i želim ovaj ostatak života, kao i svaka majka ili svaka porodica koja se vratila, da provedem ondje gdje su mi djeca, gdje su mi najmiliji hodali i živjeli. Vjerujte, ja nisam nikad sama. Ja živim uz svoju djecu, uvjek osjećam - sad će mi doći. O tome je jako teško pričati. Oni su uvijek u mom sjećanju. Oni su uvijek prisutni, samo što se ne vide.“

RSE: Kada ste se vi vratili?

Hatidža: Ja sam se vratila 2002. godine, 15. oktobra. Nastala je osma godina kako sam se vratila u jednu svoju kuću. Druga mi je izgorjela. Ali, ništa nije važno spram života. Sve što mogu pare, što se može kupiti, što se može napraviti, što se može nečim drugim zamijeniti – apsolutno nije važnije od tih života. Ja imam tri jelke pored moje kuće što je moj mali sin sadio. One više vrijede od čitava svijeta. Imam njegovo ime ispred vrata što je napisao Almir. Imao je nadimak Lalo, uvijek smo ga zvali Lalo. To ime više vrijedi nego išta drugo. Vjerujte, mene kuća ne interesuje. Ja više volim te tri jelke koje je sadio moj sin. To je za mene nešto najvažnije. Nikad se nisam pokajala što sam se vratila. Nisam mogla zamisliti život negdje na drugome mjestu. Niko me nije natjerao da se vratim, ali mi niko nije ni garantovao sigurnost kad sam se vratila. Ja sam se vratila u Srebrenicu, ali nisam nigdje prijavljena. Ja nosim moju ličnu kartu iz entiteta, iz Vogošće gdje sam sedam godina stanovala. Ima više porodica koje su se vratile u svoja prijeratna prebivališta, ali imaju dokumente iz drugog entiteta. Tu su te diskriminacije, to je nešto toliko ružno. Ali, šta ćemo. To je vjerojatno za čovjeka jedna velika kušnja ovoga svijeta.

POVRATAK U VIŠEGRAD

Povratnici se ne žale na sigurnost, ali postoje određeni problemi koji utiču na njihov opstanak i održiv povratak u ovoj opštini. Predsjednik Skupštine opštine Višegrad, Bilal Memišević, po tom pitanju ističe:

„Ima tu više razloga. Ima onih koji se mogu otkloniti. Može se, recimo, uprostiti procedura, da ne traje elektrifikacija pojedinih višegradskih sela deset, dvanaest ili petnaest godina. Je li to problem? Koliko su ambulante daleko od povratničkih mjesta, pa i svih drugih?“

Memišević dodaje primjedbe na rad odgovornih u fondovima, kako na državnom, tako i entitetskom, pa i na lokalnom nivou. Kaže da su procedure suviše komplikovane kada su u pitanju sredstva namijenjena za povratnike:

„Treba se pokrenuti sa parlamentarnog nivoa, državnog, entitetskog i opštinskog, da se uproste procedure, da budu jednostavne, da i jedan, i drugi i treći parlament shvati da postoje zbog ovih ljudi, ovih korisnika, a ne da su ovi korisnici tamo zbog njih.“

Načelnik Opštine Višegrad, Tomislav Popović, kaže da lokalna zajednica niti jednog momenta ne sprečava povratak Bošnjaka u ovu opštinu, što pokazuje činjenica da u posljednjih nekoliko godina nije zabilježen niti jedan incident koji bi narušio međuljudske odnose. Pored toga, i u budžetu postoje određena sredstva za povratnike:

„Sigurnost povratnika je na zadovoljavajućem nivou, ali isto tako i svih građana Višegrada, tako da nema uopšte prostora za sumnju da li opština Višegrad pravi probleme. Ne pravi. Mi imamo građane opštine Višegrad i ova vlast ne pravi razlike po nacionalnoj osnovi. Komisija za procjenu šteta koju je izazvala rijeka Rzav, obilazila je, kako stanovnike srpske, tako i bošnjačke nacionalnosti.“

Ono što zaista koči i usporava povratak u Višegrad je teška ekonomska situacija, navodi Popović:

„Ekonomska situacija je teška, ne samo u opštini Višegrad, nego u cijelom regionu. Smatram da je mnogo veća šansa da se nađe posao u jednom Sarajevu, nego ovdje, tako da je to odlučujući faktor koji utiče na ljude da li da se vrate u Višegrad.“

Mogućnost održivog povratka ipak postoji, s tim da se postigne napredak u većem razumijevanju svih nivoga vlasti, jer se stiče utisak da se ponekad smišljeno usporava realizacija povratka, dodaje predsjednik SO Višegrad Memišević:

„Nekada se zaista ima osjećaj da namjerno dolazi do zadržavanja nekih određenih projekata, odnosno, narodnim jezikom rečeno naduravanja – ne bi li se vidjelo da li će to ljudi izdržati ili ne izdržati.“

(Saradnja : Selma Boračić i Mira Andrić)