Piše: Amos Chapple | Priredio: Zvjezdan Živković

Pogledajte spektakularne fotografije bogatih naftnih polja Kavkaza koja su nekada davala pola svjetskog "crnog zlata".

Ova fotografija izbacivanja nafte u blizini Bakua jedna je od nekoliko onih u posjedu ciriške ETH biblioteke koje bilježe naftni procvat u kavkaskom gradu početkom 1900-ih.

Kada su ove fotografije načinjene 1912. godine, u današnjem Azerbejdžanu, ovo područje bilo je dio Ruskog carstva.

Regija je dugo bila poznata po bogatstvu naftom. Vjeruje se da je istraživač Marko Polo opisivao Baku kada je napisao: "Blizu gruzijske granice postoji izvor iz kojeg curi mlaz nafte u tolikoj količini da je možete odjednom utovariti na stotinu brodova. Ta nafta nije dobra za jesti; ali je dobra za sagorijevanje i kao melem muškarcima i devama pogođenim svrabom ili krastom".

Otprilike u vrijeme kad su nastale ove fotografije, naftna polja u Bakuu snabdijevala su približno polovinu svjetske nafte.

Kranovi su bili prekriveni drvenim pločama kako bi zaštitili radnike od kiše i snijega, a bili su i dovoljno visoki da bi se dugački alati za bušenje mogli spustiti u jame.

Navalu za naftnom uglavnom su pokrenuli ruski i strani poduzetnici poput švedske braće Roberta i Ludviga Nobela, koji su u Bakuu 1878. godine osnovali naftnu kompaniju Branobel.

Ime kompanije Branobel skraćenica je od ruskih riječi bratyev Nobel ili braća Nobel.

Braća Nobel se mnogo obogatila na naftnim poljima Bakua nakon što su riješili problem transporta ovog energenta instaliranjem naftovoda i izgradnjom prvog naftnog tankera (fotografija gore) 1878. godine.

Godine 1906. završen je najduži cjevovod na svijetu, koji je odvodio kerozin 885 kilometara zapadno od Bakua na Kaspijskom moru do Batumija u današnjoj Gruziji.

Glavni način izvlačenja nafte bilo je bušenjem "kablovskim alatom" ili "udaraljkama", pri čemu je alatka nalik dlijetu spuštana u jamu, a zatim više puta zabijana u stijenu ispod.

Kada bi se alati za rezanje kamena izvukli vani na oštrenje, čelične košare podigle bi razlomljenu stijenu na površinu.

Parne mašine (fotografija gore) bi podizale i spuštale bušilicu. Cijeli proces bio je izuzetno zaglušujući i opasan.

Bušenje na dugačkim kablovima često je rezultiralo iznenadnim izbacivanjem ili ispuštanjem nafte kada bi rezervoar "crnog zlata" pukao pod pritiskom duboko ispod površine zemlje.

Uzavrele parne mašine unutar platformi bile su uobičajena pojava, pa tako i eksplozije. Jačina udara prikazana je u filmu There Will Be Blood iz 2007. godine.

Nepoznato je koliko je radnika umrlo na naftnim poljima Bakua u prvim godinama rada. Godine 1905. šest radnika je ubijeno u sukobima zbog radnih uslova. U izvještaju se napominje da su se, nakon velikog nasilja na naftnim poljima, radnici izborili za dnevnu smjenu od 9,5 sati, odnosno za osmosatnu smjenu koja prethodi praznicima".

Baku je u to vrijeme bio poznat kao surovi kutak Ruskog carstva. Ludvig Nobel opisao je Baku kao "prilično neugodnu rupu".

Nakon Oktobarske revolucije, vlasnici naftnih kompanija bili su prisiljeni napustiti naftna polja Bakua i proizvodnja je znatno usporila.

Trajno naslijeđe naftne groznice u Bakuu je Nobelova nagrada koje je osnovao Alfred Nobel 1895. godine, koja se danas dodjeljuje kao novčana nagrada u iznosu većem od milion dolara. Osim što je stekao bogatstvo izumom dinamita, Alfred Nobel je bio jedan od prvih investitora u Branobelu, naftnoj kompaniji u vlasništvu njegove braće.