Može li Obama bez kompromisa u drugi mandat

Urednički komentar Washington Posta, prevela Biljana Jovićević

Najveći izazov za budućeg predsjednika SAD biće kako da dugoročne finasije nacije postavi na čvršći oslonac.To što je propustio da to učini u prvom terminu najveća je mana predsjednika Baraka Obame.

Na koji način je analiziran taj neuspjeh i na koji način to može popraviti u drugom mandatu, ključna su pitanja za Demokratsku konvenciju započetu ove nedjelje i kampanju koja će uslijediti.

Obama je preuzeo funkciju usred finasijske krize koja je zahtijevala urgentne mjere, umjesto obraćanja pažnje na dugoročna zaduženja. Nakon što je odgovorio sa stimulativnim paketom, on je izabrao da svoj politički kapital uloži na račun obezbjeđivanja proširenja zdravstvene zaštite na milione Amerikanaca i početak kontrole troškova za zdravstveno osiguranje.

On je obećao, u borbi za taj zakon, da će se nakon toga zalagati za veću budžetsku disciplinu. Ali ta glavna ideja nikada nije materijalizovana, a predloženi kompromisi republikancima u Kongresu pretvorili su se u gorčinu.

U utorak je viša savjetnica predsjednika Baraka Obame, Valerie Jarrett, okrivila republikansku tvrdoglavost za gužvu u Vašingtonu, dodajući da neuspjeh Obame nije bio dovoljno mobilizujući za javno mnjenje da se izvrše pritisak na republikanske članove Kongresa, čija je pozicija, kako je rekla, "ignorisanje svojih birača".

Senator iz New York-a Charles Schumer, vođa demokrata, saglasan je da je Obama ostavio previše energije u traženju kompromisa s republikancima.

“Nije izlazio dovoljno van (javnost)”. Previše je dugo igrao unutrašnje igre. Sjeo je sa republikancima za sto i rekao ‘Hajde da nađemo kompromis’ “, kaže Schumer.

U drugom mandatu, kaže senator Schumer „vidjećete drugačijeg predsjednika na neki način". Izlaziće u javnost mnogo više, tvrdi Shumer.

Ako se ovi stavovi budu reflektovali na planove predsjednika Obame, plašimo se kakave će biti šanse za postizanje zadatih ciljeva u drugom mandatu, čak više nego u prvom.

Saglasni smo da su republikanci tvrdoglavi, naročito kada je riječ o doktrini oponiranja načinima za povećanje prihoda, što je bio glavani problem za postizanje uspjeha. Ako Obama pobijedi, glavno pitanje biće da li će poraz pogurati republikance da promijene svoje pozicije li će procijeniti da kandidatura Mitta Romneya nije bila dovoljno ideološki određena.

Ali ni Obama nije bezgrešan. Čak i kada je konzervativni republikanac kao što je senator Tom Coburn iz Oklahome signalizovao želju za dogovorom, predsjednik je propustio priliku da pokaže lidersku snagu koja bi možda nešto promijenila.

Čak iako prihvatite dijagnozu gospođe Jarrett, strategija „igre vani“ (kako to kaže Schumer) će vjerovatno podabaciti. Većina članova Kogresa, zahvaljujući iskrivljenim granicima okruga i glasanjem na bazi samosortiranja, življenja u sigurnim četvrtima, razumno su imuni na pritisak iz opozicione stranke i suštinski su više uplašeni za primarni izazov sa bokova svoje stranke. Da budemo još jasniji, birači ove nacije su podijeljeni. Ubjedljiva pobjeda koja daje jasan mandat nije izvjesna jer nijedna partija nema jasnu većinu.

Još ključnije, svako rješenje za izlazak iz budžetske krize zahtijevaće kompromis. Bez obzira ko je na vlasti, porezi će morati da idu na gore a stečena prava će morati biti smanjena. Matematika ne može biti drugačija.

To nije ona vrsta reformi za koju su se zalagali populisti, nazovimo ih „kongresmeni za kampanje“. One će biti politički nepopoularne i mogu biti primjenljive samo ako se Demokrate i Republikanci uhvate za ruke i skoče zajedno.

Javna kampanja može biti od koristi, ali samo ako je osmišljena da edukuje birače o tome zašto budućnost nacije zavisi od bolnih rezova.

Ali volja, hrabrost i čvrstina da se naprave ti rezovi biće najvažnija.