Dostupni linkovi

Do krova planete i natrag


Darija i Iris na Mount Everestu, Foto: vrhovi.com

U srijedu uveče je bilo svečano u Rijeci, Splitu, Zagrebu, Zadru i Varaždinu gdje je dočekano 11 djevojaka članica hrvatske ženske alpinističke ekspedicije. Četiri među njima - Darija i Iris Bostjančić iz Matulja pokraj Rijeke, Milena Šijan iz Splita i Ena Vrbek iz Zagreba popele su se na najviši vrh svijeta Mount Everest, visok 8.850 metara. Poslije 72 dana ekspedicije i prvi dan odmora kojeg smo uspjeli nakratko prekinuti Dariji Bostjančić koja nam se odazvala na razgovor.

Darija i Iris Bostjančić iz Matulja blizu Rijeke uspele su se na Mount Everest 19. svibnja i time postale prve sestre koje su istovremeno stigle na krov svijeta. Stariji sestra Darija, 31 - godišnja medicinska sestra zaposlena u opatijskoj Thalassotherapiji, instruktorica je sportskog penjanja i pustolovna trkačica, kaže da joj uspon na Mount Everest i danas izgleda:

"Još uvijek kao san. Tek kada počnemo gledati slike onda ćemo početi pomalo dolaziti sebi i počet ćemo shvaćati gdje smo bile. Napravile smo veliki uspjeh. Najviše mi je drago kada vidimo koliko nas je ljudi bodrilo i koliko je ljudi došlo u Zagreb i u Rijeku na doček."


Kakav osjećaj prožme penjačicu kad se popne na vrh svijeta:

"To je najteže pitanje koje svio pitate. Odgovor je težak. To ćemo najlakše moći odgovoriti na našoj projekciji koja će biti po svim gradovima Hrvatske. Nadam se da ćete bar na trenutak moći osjetiti to što i mi. Osjećaj je prekrasan i pogled je prekrasan. Otvaraju vam se doline sa svih strana, niču gomile vrhova. Osjećala sam se kao da sam u avionu, a ne kao da stojim na čvrstom tlu."

Alpinistice po povratku u Hrvatsku, Foto: zoomzg
Koliko su bile na krovu planete?

"Sestra i ja smo bile 45 minuta. Bila je velika gužva gore i tog dana se popelo preko 100 ljudi jer je bio prozor dobrog vremena koji je trajao neka tri-četiri dana, tako da su svi išli na vrh. Popili smo malo čaja, slikale se sa šerpama, poslikale sve sponzorske zastavice i poklone koje smo nosili od prijatelja."

O čemu su razgovarale?

"Bilo nam je najdraže što smo došle gore zajedno, ali gore nema puno razgovora. Samo načinite par fotki i okrenete se nekoliko puta da vam barem nešto ostane za uspomenu. Treba misliti na silazak koji je puno teži jer ste umorni, a treba biti jako skoncentriran. Pri silazu se pokvarilo vrijeme, pa smo imali problema sa vidljivosti. Bila je grozna magla i silaz je bio jako spor."

Baš na povratku naišli su na jednog dehidriranog američkog penjača:

"Naišli smo na jednog penjača kojem je bilo loše, koji je bio u nesvijesti. Imale smo injekcije sa sobom koje nam je naša doktorica spremila. Dali smo mu injekciju i on je kroz desetak minuta došao k sebi. Na kraju su ga šerpe do dva u jutro spašavale i spuštale s planine."


Alpinistice po povratku u Hrvatsku, Foto: zoomzg
Na vrhu je bilo stotinu ljudi, je li onda i na Mount Everestu gužva?

"Jeste. Nije gore 100 ljudi u istom trenutku, ali svaki dan ljudi dolaze na vrh od pet sati ujutro do nekih jedan-dva iza podne. U tih nekoliko sati je prošlo 100 ljudi taj dan."

Dariju Bostjančić je iznenadilo, a i nas, da među njima nisu svi vrhunski alpinisti?

"Ima svakakvih, iznenadite se na koga sve tamo naiđete. Ima dosta komercijalnih ekspedicija, platite od 50.000-60.000 dolara, dobijete svog šerpu i komfora koliko god tamo možete poželjeti. Morate imati i jako puno sreće, ali koliko para, toliko i muzike."


Ali ti penjači i turisti valjda nešto i moraju znati o alpinizmu, pitali smo Dariju?

"Nešto moraju znati. Znaju neke osnove, ali se nađe svega i svačega. Ima ih i koji znaju i koji ne znaju i koji tamo uče. To vam nije nikakva garancija da ćete do gore stići. Veliki je rizik imati takve klijente."

U medijima je pisalo da su sestre Bostjančić prve žene koje su se ove godine popele na Mount Everest i da je hrvatska ekspedicija prva ženska koja se popela na krov svijeta. Skromna Darija kaže da to nije istina i dodaje:

"To nije bitno, bitno je da smo se popele, a još je bitnije da smo se vratile."


Ekspedicija je trajala gotovo dva i po mjeseca - trebalo je savladati najveći vrh na svijetu, ali trebalo je svladati i vještinu življenja u grupi:

"To je pravi big brother, a ne ono što gledamo na televiziji. Bilo je svega, svi mi smo ljudi - jedan dan ste dobre volje, drugi dan niste, jedan dan vam se priča s nekim, a drugi dan ne, ljuti ste, sretni ste. Ima trenutaka kada bi ste najradije sve pustili - i taj snijeg i tu hladnoću - i otišli doma. Ali mislim da ste nekako znali da će to tako biti i krenete s tim da to već nosite u sebi, znate da će biti takvih teških dana, ali to je sve dio alpinizma. Mount Everest je najviše brdo na svijetu i za njega treba imati jako puno strpljenja."

I na koncu, što kažu roditelji - majka Đurđa i otac Boris?

"Roditelji su jako sretni i jedva čekaju da idemo opet - šalim se. Oni bi bili najsretniji da kažemo da ćemo sada ostati ovdje, ali znaju da nećemo."
XS
SM
MD
LG