Prije skoro 13 godina trebalo je da bude riješen status radnika, nasilno otpuštenih iz preduzeća u kojima su radili do 1992. godine, međutim, do danas, u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, sa sjedištem u Mostaru, još ima na desetine potpuno neriješenih slučajeva. Istovremeno, na rješavanje ih pred nadležnim kantonalnim i federalnom institucijama, te sudovima, čeka na hiljade.
Do 5. maja 2000. godine, po tadašnjem famoznom članu 143. Zakona o radu Federacije BiH, trebao je biti riješen status radnikâ, nasilno otpuštenih iz firmi tokom rata. Međutim, u mostarskom Uredu nevladine organizacije za besplatnu pravnu pomoć, “Vaša prava”, saznajemo da ima veliki broj slučajeva bivših radnika iz Hercegovačko-neretvanskog kantona (HNK) kojima status nije riješen.
„Neshvatljivo je da danas, znači trinaest godina poslije donošenja Zakona o radu, da ima tih osoba koje nisu ostvarile to pravo“, smatra pomoćnik direktora za pravna pitanja udruženja „Vaša prava“, Ahmet Salčin.
Ovim problemom već godinama se bavi i hercegovačko-neretvanski ogranak Saveza samostalnih sindikata BiH. Predsjednik tog ogranka, Husein Špago za RSE kaže:
“Imali smo podatak da je preko osam hiljada radnika u HNK na osnovu ovoga člana 143 tražilo svoja prava, koja jednostavno nisu mogli ostvariti”.
Ključni problem je, kažu u nevladinom sektoru i sindikatima, dugotrajnost i odugovlačenje postupaka. Tako jedna starija gospođa, koja je tražila da ostane anonimna, a koja je prije rata radila u javnoj radnoj organizaciji, već 13 godina čeka na rješavanje svog statusa.
“Obratila sam se svojoj radnoj organizaciji radi moga radnog statusa, da mi nešto riješe. Obraćala sam se i pismeno i usmeno, nisu mi ništa odgovorili. Onda sam podnijela tužbu 2009. u sedmom mjesecu, sa suda je došlo neko rješenje, kao u moju korist, dolazilo je i dva puta, i tri, ali se još ništa nije riješilo“.
Ahmet Salčin navodi i primjer velikog broja radnikâ nekadašnje Pamučne industrije “Đuro Salaj”:
“Njih oko 200 je išlo s ovim zahtjevima. Većina od njih i danas vodi postupke izvršenja po rješenju Opštinskog suda u Mostaru, po prigovorima, po žalbama. Jednostavno, teško je shvatiti i razumjeti da treba toliko vremena da bi ljudi ostvarili ovo svoje pravo.”
Predsjednik Kantonalnog ogranka Saveza samostalnih sindikata BiH, Husein Špago kaže:
“Koliko ja znam, i sada se meni ljudi obraćaju na osnovu toga člana. Ljudi su ostali zakinuti, obespravljeni. Nisu ostvarili svoja prava, nisu dobili otpremnine, nisu pozvani na posao“.
Nadležna komisija koja jedno vrijeme nije postojala
Za prvo razmatranje takvih slučajeva bila je nadležna posebna kantonalna komisija, no ona jedno vrijeme uopće nije postojala, jer su, saznajemo, njeni članovi i zbog pritisaka podnijeli ostavke prije skoro dvije godine.
“Povjerenstvo koje je radilo po ovom pitanju uspješno je riješilo negdje oko tri i po tisuće zahtjeva, što će reći, negdje oko osam tisuća zahtjeva i dalje čeka svoje rješavanje. I dalje je njihova sudbina neizvjesna“, rekao je portparol Vlade HNK-a, Pero Pavlović.
U Vladi HNK-a kažu da je krajem februara ponovo oformljena komisija od tri pravnika, nakon dva raspisana javna poziva. Međutim, suština problema je u tome što, u većini slučajeva, zbog poslijeratne podjele firmi po etničkom principu ili zbog promjene njihovog statusa, nije jasno ko će izmiriti obaveze prema bivšim radnicima.
“Netko tko je na temelju članka 143. podnio zahtjev bio je uposlenik firme 'X'. U poratnim godinama ta tvrtka je registrirana je i na jednom i na drugom dijelu grada Mostara i nije definirano jasno tko je pravni sljednik te tvrtke u kojoj je čovjek ostvario prava u skladu s pomenutim člankom. Iz tog razloga cijeli ovaj proces završava sudovima, jer sud je jedini koji može relevantno utvrditi tko je pravni sljednik određenog gospodarskog subjekta“, navodi Pavlović.
Ahmet Salčin kaže kako je bilo slučajeva ciljanog razvlačenja postupka, jer se znalo da će firma ići pod stečaj:
“Namjerno se odugovlačio postupak. Imali smo par predmeta pred Općinskim sudom u Čapljini po ovom pitanju. Išlo se s čistom namjerom da se postupak razvuče, znajući šta će se desiti s tom firmom u bliskoj budućnosti. Sad je problem naplate, kako i na koji način naplatiti od takvih firmi, gdje nemamo ni sudsku odluku, a bit će možda proglašen stečaj.”
Kao jedno od rješenja nameću se izmjene navedenog Zakona.
“Zakonodavac pri donošenju ovog članka očigledno nije vodio računa o puno detalja, nego je donio zakon i rekao da ga niže razine provedu, nesvjestan koliko je to u praksi teško provodivo”, kaže Pero Pavlović.
Proces je, dakle, ponovnom uspostavom kantonalne komisije krenuo dalje, no već se zna da će ići sporo i teško, a kada će se završiti i kada će na hiljade radnika ostvariti svoje pravo – to niko ne zna.
Do 5. maja 2000. godine, po tadašnjem famoznom članu 143. Zakona o radu Federacije BiH, trebao je biti riješen status radnikâ, nasilno otpuštenih iz firmi tokom rata. Međutim, u mostarskom Uredu nevladine organizacije za besplatnu pravnu pomoć, “Vaša prava”, saznajemo da ima veliki broj slučajeva bivših radnika iz Hercegovačko-neretvanskog kantona (HNK) kojima status nije riješen.
„Neshvatljivo je da danas, znači trinaest godina poslije donošenja Zakona o radu, da ima tih osoba koje nisu ostvarile to pravo“, smatra pomoćnik direktora za pravna pitanja udruženja „Vaša prava“, Ahmet Salčin.
Ovim problemom već godinama se bavi i hercegovačko-neretvanski ogranak Saveza samostalnih sindikata BiH. Predsjednik tog ogranka, Husein Špago za RSE kaže:
“Imali smo podatak da je preko osam hiljada radnika u HNK na osnovu ovoga člana 143 tražilo svoja prava, koja jednostavno nisu mogli ostvariti”.
Ključni problem je, kažu u nevladinom sektoru i sindikatima, dugotrajnost i odugovlačenje postupaka. Tako jedna starija gospođa, koja je tražila da ostane anonimna, a koja je prije rata radila u javnoj radnoj organizaciji, već 13 godina čeka na rješavanje svog statusa.
“Obratila sam se svojoj radnoj organizaciji radi moga radnog statusa, da mi nešto riješe. Obraćala sam se i pismeno i usmeno, nisu mi ništa odgovorili. Onda sam podnijela tužbu 2009. u sedmom mjesecu, sa suda je došlo neko rješenje, kao u moju korist, dolazilo je i dva puta, i tri, ali se još ništa nije riješilo“.
Ahmet Salčin navodi i primjer velikog broja radnikâ nekadašnje Pamučne industrije “Đuro Salaj”:
“Njih oko 200 je išlo s ovim zahtjevima. Većina od njih i danas vodi postupke izvršenja po rješenju Opštinskog suda u Mostaru, po prigovorima, po žalbama. Jednostavno, teško je shvatiti i razumjeti da treba toliko vremena da bi ljudi ostvarili ovo svoje pravo.”
Predsjednik Kantonalnog ogranka Saveza samostalnih sindikata BiH, Husein Špago kaže:
“Koliko ja znam, i sada se meni ljudi obraćaju na osnovu toga člana. Ljudi su ostali zakinuti, obespravljeni. Nisu ostvarili svoja prava, nisu dobili otpremnine, nisu pozvani na posao“.
Nadležna komisija koja jedno vrijeme nije postojala
Za prvo razmatranje takvih slučajeva bila je nadležna posebna kantonalna komisija, no ona jedno vrijeme uopće nije postojala, jer su, saznajemo, njeni članovi i zbog pritisaka podnijeli ostavke prije skoro dvije godine.
“Povjerenstvo koje je radilo po ovom pitanju uspješno je riješilo negdje oko tri i po tisuće zahtjeva, što će reći, negdje oko osam tisuća zahtjeva i dalje čeka svoje rješavanje. I dalje je njihova sudbina neizvjesna“, rekao je portparol Vlade HNK-a, Pero Pavlović.
U Vladi HNK-a kažu da je krajem februara ponovo oformljena komisija od tri pravnika, nakon dva raspisana javna poziva. Međutim, suština problema je u tome što, u većini slučajeva, zbog poslijeratne podjele firmi po etničkom principu ili zbog promjene njihovog statusa, nije jasno ko će izmiriti obaveze prema bivšim radnicima.
“Netko tko je na temelju članka 143. podnio zahtjev bio je uposlenik firme 'X'. U poratnim godinama ta tvrtka je registrirana je i na jednom i na drugom dijelu grada Mostara i nije definirano jasno tko je pravni sljednik te tvrtke u kojoj je čovjek ostvario prava u skladu s pomenutim člankom. Iz tog razloga cijeli ovaj proces završava sudovima, jer sud je jedini koji može relevantno utvrditi tko je pravni sljednik određenog gospodarskog subjekta“, navodi Pavlović.
Ahmet Salčin kaže kako je bilo slučajeva ciljanog razvlačenja postupka, jer se znalo da će firma ići pod stečaj:
“Namjerno se odugovlačio postupak. Imali smo par predmeta pred Općinskim sudom u Čapljini po ovom pitanju. Išlo se s čistom namjerom da se postupak razvuče, znajući šta će se desiti s tom firmom u bliskoj budućnosti. Sad je problem naplate, kako i na koji način naplatiti od takvih firmi, gdje nemamo ni sudsku odluku, a bit će možda proglašen stečaj.”
Kao jedno od rješenja nameću se izmjene navedenog Zakona.
“Zakonodavac pri donošenju ovog članka očigledno nije vodio računa o puno detalja, nego je donio zakon i rekao da ga niže razine provedu, nesvjestan koliko je to u praksi teško provodivo”, kaže Pero Pavlović.
Proces je, dakle, ponovnom uspostavom kantonalne komisije krenuo dalje, no već se zna da će ići sporo i teško, a kada će se završiti i kada će na hiljade radnika ostvariti svoje pravo – to niko ne zna.
