Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Kulturnom saradnjom protiv nacionalnih stereotipa


Sajam knjiga u Beogradu, foto: Vesna Anđić
U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o kulturnoj saradnji u regionu Zapadnog Balkana. Sagovornici su bili Marko Vidojković, pisac iz Beograda, i Kruno Lokotar, urednik u izdavačkoj kući Algoritam iz Zagreba.

Bilo je reči o tome zašto je sve više zajedničkih umetničkih projekata u regionu, zašto je turbo folk prvi nakon rata počeo da prelazi granice, da li je zaustavljeno nasilno razdvajanje jezika kojima govore narodi u regionu, u kojoj meri kulturna saradnja razbija negativne stereotipe o drugim nacijama, postoje li regionalni bestseleri, koji su pisci najčitaniji u regionu, kao i tome stvara li se regionalni kulturni prostor.

Omer Karabeg: U poslednje vreme imamao pravi procvat kulturne saradnje u regionu. Dok se u odnosima među državama taktizira, dok politički lideri vode računa da se previše ne približe susedima strahujući da će izgubiti glasove dela biračkog tela koje je nacionalistički nastrojeno, dotle je sve veći broj zajedničkih projekata, regionalnih festivala, književnih, pozorišnih i filmskih susreta. Kako to tumačite, gospodine Lokotar?

Kruno Lokotar: Kad je riječ o kulturi - granica Hrvatske sa Srbijom, Bosnom i Hercegovinom i Crnom Gorom nije kao granica sa Mađarskom, gdje ti treba prevoditelj. Ovdje granice na neki način djeluju neprirodno - onoga sa druge strane jako dobro razumiješ, jer vjerujem da pričamo jednim jezikom, samo ga različito zovemo i svako ima pravo da ga zove baš kako hoće. Kultura po definiciji ne podnosi skučenost, kao što je ne podnose ni umjetnici. Svakome je stalo da ima više slušatelja, gledatelja, čitatelja. Osim toga, ono što se zove
Ovdje granice na neki način djeluju neprirodno - onoga sa druge strane jako dobro razumiješ, jer vjerujem da pričamo jednim jezikom, samo ga različito zovemo i svako ima pravo da ga zove baš kako hoće.

globalizacija na svjetskoj razini događa se i na mikro razinama, pa i na toj razini koju ste vi nazvali Zapadni Balkan, koja se često zove i zemlje regiona, a zapravo se radi o eks-ju zemljama. Ne znam zašto je taj naziv eks-jugoslovenske zemlje postao toliko kontaminiran i nepopularan i zašto se to više ne smije reći. Svaki ozbiljan kulturni pothvat traži i ozbiljnu produkciju, dakle ozbiljne financije i ozbiljne aktere. Vrlo je teško snimiti film u skučenim uvjetima depopularizirane i uz to siromašne Hrvatske. Jednako tako je to teško učiniti u Srbiji, a još teže, vjerojatno, u Bosni. Zato nije rijetkost nego je pravilo da se, recimo, filmovi, koji traže najviše sredstava, produciraju regionalno, to jeste da se moraju udruživati sredstva, glumci, autori. A da ne pričamo o tome da su naši tv kanali takvi da, kada bismo mi Hrvati gledali samo hrvatske programe, a Srbi srpske, zapravo niko ništa ne bi gledao. I tako je kroz tu masovnu produkciju došlo do nekakvog - neću reći novog zbližavanja, jer se tu ne radi ni o kakvom ozbiljnom zbližavanju - već novog protoka i razmjene ideja. Osim toga, dovraga, pa prošlo je 20 godina od ratova. Dvadeset godina nije malo. Danas je otpilike 1965. godina - daleko smo tada bili odmakli od toga da mrzimo Nijemce i da ih ne puštamo na Jadran. Uzimajući u obzir i tu povijesnu perspektivu, radi se o procesu koji je, zapravo, neizbježan.
Pošto su kultura i umetnost nešto najlepše što je iznedrila ljudska civilizacija, nekako dođe logično da se u kulturi i umetnosti puste ti neki prvi, normalni glasovi.

Marko Vidojković: Nema potrebe pričati o nekom zbližavanju, jer mi smo bili zbliženi još u 19. veku, od ilirskog pokreta. Ovi narodi nekako teže jedni ka drugima. Ono što ih je sputavalo to su bili kako interesi stranih sila, tako i nevaljalci u našim redovima kojih, hvala bogu, ima. Ali pošto su kultura i umetnost nešto najlepše što je iznedrila ljudska civilizacija, nekako dođe logično da se u kulturi i umetnosti puste ti neki prvi, normalni glasovi.

Omer Karabeg: Postoje tvrdnje da je subkultura, ustvari, prva prekoračila granice novonostalih država i da su zvezde turbofolka prve osvojile do juče, u ratu, neprijateljsku teritoriju. Da li je to tačno?

Kruno Lokotar: U neku ruku jeste. Ali hajdemo malo o tom pojmu subkultura. Subkultura je nešto što se smatra nedržavnom kulturom. Ja sad moram reći da je festival koji sam nekad davno vodio - FAK, koji je prvi sa cijelom plejadom hrvatskih najistaknutijih pisaca došao u Beograd, bio alternativan baš
Sapunica je mekano išla preko granice, bila je svima čitka i zapravo je napravila divnu platoformu da se nakon toga ljudi bolje razumiju i da se krene u razmjenu svih ostalih tipova kulture.

po tome što su ti pisci objavljivali kod malih, da ne kažem subizdavača. Tako je nastala nekakva kultura koja je bila itekako kreativna i aktivna, a pošto je bila alternativna ništa je nije spriječavalo da se izveze, da se obrati drugima. Subkultura se, dakle, kao nekakav parazit na tijelu “zdravih“ državno sufinanciranih kultura širi svojim prirodnim kanalima, pa bio to i turbofolk. Subkultura je učinila ono što nije elitna kultura. Nije išla filharmonija, nisu išli ni veliki filmovi, nego su nakon turbofolka, rokera i uopće pop glazbe, proradile sapunice. Ja znam da su Crnogorci obožavali Hrvatsku zbog dvije stvari: jedno su bile genijalne autoceste, a drugo “Vila Marija“ - to je jedna od hrvatskih sapunica. Sapunica je mekano išla preko granice, bila je svima čitka i zapravo je napravila divnu platoformu da se nakon toga ljudi bolje razumiju i da se krene u razmjenu svih ostalih tipova kulture.

Šizofrenija ovih prostora

Omer Karabeg: Gospodine Vidojkoviću, kako tumačite činjenicu da su turbofolk i sapunice praktično prvi prekoračili te poratne granice?

Marko Vidojković: I Dunav, dok stigne do Hrvatske i Srbije, već je prljav, pa ga mi dodatno zaprljamo i to sve zajedno dalje teče. Smeće uvek nekako
Ako Milošević već nije uspeo da osvoji, kako se ono zvalo, Republiku Srpsku Krajinu, onda je svakako Željko Mitrović uspeo da pokori ceo Balkan, pa i Sloveniju, sa svojim Pinkom, jer odatle je krenuo ceo taj turbofolk.

nađe put i puna ga je ova planeta. Primitivnih ljudi bilo je prilično na ovim prostorima, a mnogo ih je više nakon raspada bivše Jugoslavije. Mislim da je turbofolk mašinerija krenula iz Srbije. Ako Milošević već nije uspeo da osvoji, kako se ono zvalo, Republiku Srpsku Krajinu, onda je svakako Željko Mitrović uspeo da pokori ceo Balkan, pa i Sloveniju, sa svojim Pinkom, jer odatle je krenuo ceo taj turbofolk. I onda še dešava da momci nakon Tomsonovog koncerta idu u diskoteku i “seku“ se na Cecu, da bi sutra bušili gume nekom Srbinu koji je došao u Šibenik na more. To je šizofrenija ovih prostora.

Omer Karabeg: Tokom rata i u prvim poratnim godina intenzivno se radilo na tome da se jezici, kojim govore ovdašnji narodi, što više razdvoje. Bilo je i komičnih slučajeva: titlovanja srpskih filmova na hrvatski jezik, sada se to prepričava kao vic. Da li je trend razdvajnja jezika potpuno zaustavljen?

Kruno Lokotar: To je teško reći, jer teško je uopće definirati što jest nekakav jezik. No, u svakom slučaju, to nasilno stvaranje hrvatskog, kao nečega što je u prvom redu različito od srpskog, stvar je prošlosti. I najveći kroatonostalgičari, da ne kažem ustašonostalgičari, na to danas, valjda, gledaju pomalo sa
To nasilno stvaranje hrvatskog, kao nečega što je u prvom redu različito od srpskog, stvar je prošlosti.
ironijom. Taj slučaj kada su rane prevedene kao ozljede i tome slično - to je stvarno svima bilo smiješno. Ali činjenica je da mlade generacije neke stvari ne razumiju na leksičkoj razini - ja to znam po svojemu sinu - nekada su malo zbunjeni time što su hlače pantalone, ali to, naravno, nije problem, jer se sve to začas nauči. Danas se vode puno zrelije polemike o hrvatskom jeziku u kojima i ona druga strana, koja voli malo pretjerati - pa reći da su to baš po svemu isti jezici, ima pravo glasa.

Kruno Lokotar
Nekako je, valjda, i nacionalistima postalo jasno da su svojim manijakalnim inzistiranjem da u hrvatskom jeziku ne smije biti ništa što je srpsko, ništa što je poteklo iz slavenskog ili, ne dao bog, iz grčkog, zapravo relacionirali hrvatski prema jezicima od kojih su željeli pobjeći. To danas postoji na razini nekakvog bizara, kao nekakvi bizar sajtovi, kao nekakve drzzavom podržavane strukture koje izmišljaju “najbolju i najnoviju hrvatsku riječ“. Ali jezik je jači od idiotarija. Sociolingvistika radi svoje, mediji rade svoje i dovoljan je jedan suvisli lingvist da pobije cijelu plejadu različitih plaćenika koji, iz ko zna kojih razloga, tvrde da su Hrvati, recimo, Iranci, i da im je bliži iranski nego li srpski. Malo sad pretjerujem, ali samo da dovedem stvari ad apsurdum.

Marko Vidojković: Mislim da je projekt kompromisnog naziva srpskohrvatski, odnosno hrvatskosrpski, bio super - dok je trajao, zato što je nekako sve te bandoglave narode koji imaju težnju da se jedni drugima približavaju, a onda lako jedni druge počnu da kolju, naterao da što više čitaju i pišu, a da se manje bave imenom tog jezika. Mislim da je to rešenje bilo kul. Ali, naravno,
Neverovatno je da taj proces razdvajanja može da traje, evo, već 20 godina, a izgleda da će trajati u nedogled, što samo govori koliko je ljudska glupost neuništiva.
ono danas niti može da se vrati, niti bi to imalo ikakvog smisla. Budali i ludaku uvek je bitnije kako se zove jezik kojim priča, nego šta je na tom jeziku napisano. Mislim da je različitost tih jezika tako fina da sve razumeš, iako u njima ima toliko neobičnih i drugačijih reči, ali za koje vidiš odakle su potekle, da imaju neko zajedničko poreklo i da smo svi došli ne iz Irana, nego sa nekog zajedničkog prostora. A mi se još uvek zamlaćujemo međusobnim različitostima i pored toga što imamo internet i po nekih sedamdest kanala na kablovskoj televiziji. Neverovatno je da taj proces razdvajanja može da traje, evo, već 20 godina, a izgleda da će trajati u nedogled, što samo govori koliko je ljudska glupost neuništiva.Treba li da nas ostatak Evrope, u koju hrlimo, u to ubedi, kad već sami ne možemo da se uhvatimo jedni za druge na osnovu sopstvenih sličnosti. Onda ćemo morati da se uhvatimo sa raznim unesrećenim Grcima, Italijanima, Portugalcima, Špancima, Ircima, Belgijancima, razočaranim u novi svetski poredak, i ko zna s kim sve ne, pa ćemo u tom nekakvom novom zajedništvu tražiti ponovo one balkanske i jugoslovenske sličnosti kojih se sada većina stidi.

Omer Karabeg: Da li se jačanjem kulturnih veza u regionu razbijaju negativni stereotipi koje balkanski narodi imaju jedni o drugima?

Kruno Lokotar: Kulturno se uglavnom vežu oni koji nemaju problem jedni sa drugima i koji nisu pothranjivali stereotipe. Ako govorimo o festivalima kao što su beogradski Krokodil, sada već bivši zagrebački FAK, ili festival koji organizira knjižara Karver u Podgorici, onda se tu apsolutno radi o podrivanju stereotipa, ne samo o drugima, nego i o sebi. I to je ono, možda, najveličanstvenije u svemu tome. Ali, ukoliko je riječ o vezama koje se uspostavljaju na razini turbo folka i sapunica, tu se ipak robuje stereotipima. Dakle, ipak je stvar ozbiljne umjetnosti da provocira i samu sebe i svijet oko sebe, pa time i stereotipe, “da bude ruka pružena u tamu“, da citiram Kafku, dok ovi drugi idu za time da njihova percepcija bude lijena i da potvrđuju ono što je očekivano. Samo bih još nešto dodao. Budući da ja, kao izdavač, imam uvid u dosta tekstova koji će biti objavljeni tijekom iduće godine, znam da je dosta hrvatskih pisaca, od Rade Jarka do Ive Balenovića, počelo u svoja djela ubacivati srpsku leksiku, ne iz jugounitarističkih, nego iz anarhističko-provokativnih razloga. Radi se o otporu ljudi koji će na neki način koketirati sa srpskim, bosanskim i ne znam čime, jer naprosto ne žele ograničenja, ne žele da im se propisuje kako moraju pisati.

Marko Vidojković: Kad je reč o kulturnom povezivanju, mislim da su
Mislim da je ekspanzionistički nacionalizam Slobodana Miloševića uradio to da je ogromnu većinu ljudi u Srbiji baš briga šta se dešava tamo negde, jer to nisu “svete srpske zemlje“.

umetnici s one strane Drine i Dunava ipak aktivniji. Mislim da je ekspanzionistički nacionalizam Slobodana Miloševića uradio to da je ogromnu većinu ljudi u Srbiji baš briga šta se dešava tamo negde, jer to nisu “svete srpske zemlje“. I mislim da je ovde većina ljudi u fazonu - šta nas briga šta oni sad pišu, kakve to veze ima kad se šahovnica vijori u Kninu. Međutim, neki hrvatski pisci, poput Miljenka Jergovića ili Vedrane Rudan, ipak su doprli do ove publike.

Repovi zajedničke istorije

Omer Karabeg: Gospodin Vidojković je pomenuo dva pisca čija su dela na neki način regionalni bestseleri. Gospodine Lokotar, koji su, po vama, najčitaniji pisci u regionu?

Kruno Lokotar: Mislim da je, što se Hrvatske tiče, Arsenijevićev roman “U potpalublju“ stvarno bio bestseler, ali njegove nove knjige kao, recimo, “Predator“, koji sigurno nije manje dobar roman, prošao je sa divnim kritikama, možda najdivnijim kritikama ikada, nisu bestseleri. Regionalni bestseleri su,
Kao pisac ex-Jugoslavije nametnuo se Miljenko Jergović. Čini mi se da je on najprisutniji od svih suvremenih pisaca.

možda, knjige Vedrane Rudan, a tu je i Boris Dežulović koji je jednu od svojih fantastičnih pripovijedaka napisao na čistom, rasnom srpskom, što je veličanstvena subverzija. Ne treba zaboraviti ni slovenačkog pisca Gorana Vojnovića i njegov roman “Čefurji raus“ koji svoj uspijeh dijelom duguje tematici - vječito pitanje identiteta, ono tko je gdje Balkanac. U Hrvatskoj je vrlo prisutan i crnogorski pisac Andrej Nikolaidis, ali već puno manje u Bosni, a u Srbiji praktično nikako. Vrlo je teško sklopiti sve te po mnogo čemu različite, koliko god su slične, zemlje u jedan jedinstveni regionali bestseler. Kao pisac ex-Jugoslavije nametnuo se Miljenko Jergović. Čini mi se da je on najprisutniji od svih suvremenih pisaca. Marko je tu negdje, premda bi, ja vjerujem, u Hrvatskoj bolje prošao sa romanom “Sve crvenkape su iste“, nego sa “Kandžama“, koje su kod nas objavljene, budući da se tu radi o stvarima koje su jako dobro razumljive i Hrvatima i Srbima.

Omer Karabeg: Koji su najznačajniji regionalni festivali?

Kruno Lokotar: Najznačajniji regionalni festival je Krokodil, koji se događa u Beogradu. Sada će ući u svoju treću godinu. To je jedan doista veličanstven događaj gdje dođe po 600, 700 ljudi. Tri noći po pet pisaca, plus jedan bend. Tu dolaze pisci iz ex-ju zemalja, plus poneko iz Evrope. I ono najljepše - kada se program završi, a to je već mrkla noć, ljudi se ne razilaze, jer žele još neko vrijeme zadržati taj lijepi osjećaj nekakvog divnog događaja gdje se podijelilo nešto što stvarno nije nacionalno nego općeljudsko, nekakav užitak prepoznavanja, ljubavi u najširem smislu riječi. Drugi vrlo važan festival je Karverov festival u Podgorici, koji je u početku bio zamišljen da se bavi kratkom pričom, ali je to prerastao. To su dva jedina stalna festivala. Njih trenutno nema ni u Zagrebu, ni u Sarajevu, ni u Sloveniji - vidjet ćemo što će učiniti Maribor, on je iduće godine grad kulture. Nema ih ni u Makedoniji. A sve je svojedobno počeo Zagreb sa svojim FAK-om. Imao sam sreću da u tom sudjelujem i kao voditelj, i kao režiser, i kao selektor. I to je, zapravo, bilo probijanje granica da bi danas dobilo konture nekakvog umrežavanja.
Marko Vidojković, foto: Miodrag Trajković

Marko Vidojković: Krokodil je svakako veoma zapažen festival. Ja sam na njemu učestvovao nekoliko godina, tako da sam, da tako kažem, jedan „krokodil veteran“. Volim da čitam svoje priče na Krokodilu, volim taj maraton i te ljudi koji sve vreme pažljivo i sa poštovanjem slušsaju. Poslednjih godina pojavio se još jedan zanimljiv festival koji se zove Kikinda Short. To je festival kratke priče, jedan deo se održava u Beogradu, a drugi u Kikindi. On je, čini mi se, prevazišao regionalne okvire, to je sad već jedan mali evropski festival.

Omer Karabeg: Može li se govoriti da postoji nekakv kulturni prostor regiona ili je reč samo o kulturnim vezama?

Kruno Lokotar: Kad bih ja znao gdje počinje prostor a gdje prestaju veze, lako bih dogovorio na vaše pitanje. Evo, pokušaću, onako pomalo neobavezno,
Mislim da se paradigma okreće, da nacionalno gubi primat nad onim što se nekad zvalo klasno, hajdemo to nazvati malo bolje – socijalno

kao da smo na ćaskanju u kakvom kafiću. Ja bih rekao da ipak idemo prema prostoru, jer čini mi se da konvergencija sila, koje su u prvom redu društveno-ekonomske, radi na pronalaženju sličnosti. Čini mi se da se stvara nekakva unija, transverzala poniženih, uvrijeđenih i opljačkanih i da to mora u prespektivi prevladati. Ja sad pričam dosta socijalistički, ali stvarno tako mislim. I mislim da se paradigma okreće, da nacionalno gubi primat nad onim što se nekad zvalo klasno, hajdemo to nazvati malo bolje – socijalno, jer danas, kad kažeš komunizam, svi misle na staljinizam. Kada o tome pričaju mladići okupljeni oko zagrebačkog Subversive Film Festivala, koji je, u to sam siguran, jedan od najveličanstvenijih događaja u Evropi - i u teorijskom i u
Mislim da ćemo još za našeg života videti kako će jedan ili dva veća ekonomska kraha vratiti zdrav razum onima koji su ga nekada imali, pa će shvatiti jedostavnu istinu - da se treba držati onoga ko ti je blizak, da ne bi potpuno propao, pre svega duhovno i kulturno.

intelektulanom smislu, ja im kažem: “Ma ne spominjite komunizam, svi misle na staljinizam“. A oni, zapravo, misle na nekavu ideju solidarnosti, pravde i boljeg društva. To su mladi ljudi neopterećeni onim što nas tišti - repovima zajedničke povijesti.

Marko Vidojković: Taj duh u svima nama tinja, taj komunistički ili socijalistički, odnosno klasni, da ne kažem jugoslovenski. On će opet buknuti, pre svega među onim ljudima koji imaju dovoljno zdrave pameti da se sete u kakvoj su zemlji živeli, a zatim među mlađim generacijama koje uopšte nisu živele u SFRJ, niti je se sećaju, ali im zdrav razum govori o potrebi traženja nekog zajedničkog prostora. U ovom trenutku to su samo veze - jer ono što se tako temeljno razorilo, da bi se svi ovi narodi doveli u dužničko ropstvo - ne može tek tako da se ponovo uspostavi. Mislim, međutim, da ćemo još za našeg života, jer se istorija malo ubrzala, videti kako će jedan ili dva veća ekonomska kraha vratiti zdrav razum onima koji su ga nekada imali (pa im je potom 20 godina ispiran mozak), pa će shvatiti jedostavnu istinu - da se treba držati onoga ko ti je blizak, da ne bi potpuno propao, pre svega duhovno i kulturno.
  • 16x9 Image

    Omer Karabeg

    Novinar RSE od osnivanja Balkanskog servisa. Marta 1994. pokrenuo emisiju "Most" s namerom da uspostavlja ratom pokidane veze između ljudi sa prostora bivše Jugoslavije. Dobitnik je nagrade "Jug Grizelj" Nezavisnog udruženje novinara Srbije (NUNS) i nagrade "Erhard Busek" Medijske organizacije Jugoistočne Evrope (SEEMO).

Pogledajte komentare (9)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG