Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Koliko je vehabijski pokret jak u BiH


Sarajevo, džamija kralja Fahda, u kojoj se mole vehabije.
U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa vođena je polemika o snazi radikalnog islama u Bosni i Hercegovini. Sagovornici su bili islamski teolog Muhamed Jusić i Esad Hećimović, publicista koji se bavi fenomenom radikalnog islama u Bosni i Hercegovini. Bilo je riječi o raširenosti i masovnosti vehabijskog pokreta u Bosni i Hercegovini, o odnosu Islamske vjerske zajednice prema vehabijama, o terorističkom napadu na policijsku stanicu u Bugojnu, o enklavama u kojima žive pripadnici radikalnih islamskih grupa, o novoj generaciji islamista koji ne prihvataju državu Bosnu i Hercegovinu, o tome da li se pretjerano insistira na islamskom identitetu Bošnjaka, kao i o tome da li vehabije predstavljaju opasnost za Bosnu u Hercegovinu.

Karabeg: Koliko je vehabijski pokret raširen u Bosni i Hercegovini i ko su danas glavni njegovi glavni sljedbenici?
Hećimović: Ako govorimo u teritorijalnom smislu, on je raširen na većini teritorije Bosne i Hercegovine - od Brčkoga do Mostara. Što se tiče toga ko su njegovi pripadnici, tu je došlo do velike promjene nakon 2001. godine. Sada više ne možemo govoriti o strancima kao glavnim pripadnicima tog pokreta, već o Bošnjacima koji su prihvatili taj sistem vjerovanja.

Jusić: To što nazivamo vehabijskim pokretom - iako je to pojam koji oni ne prihvataju, oni sebe radije nazivaju selefijama - nije tako masovno. Ja čak imam osjećaj da se posljednjih godina broj njihovih pristalica smanjuje. To nije ni izbliza monolitna cjelina kako se to pokušava predstaviti. Tu treba
To što nazivamo vehabijskim pokretom - iako je to pojam koji oni ne prihvataju, oni sebe radije nazivaju selefijama - nije tako masovno. Ja čak imam osjećaj da se posljednjih godina broj njihovih pristalica smanjuje
prepoznati šta je to što možda i nije sporno i što se može podvesti pod neke granice prihvatljivog u jednom građanskom društvu, kao i stavove i učenja koji bi mogli biti sporni i naškoditi društvu u kome živimo. Za mene nije sporno ako neko odabere da živi načinom života za koji on misli da mu to njegova vjera nalaže, bez obzira koliko taj način bio konzervativan. To je nešto što se, po mom mišljenju, ne bi trebalo automatski uzimati kao dokaz radikalizacije ili nečega opasnog. Ono što je sporno jesu uticaji koji donose isključive, militantne, radikalne i ovom podneblju strane stavove. To nije nešto novo, što je specifično samo za Bosnu. Veza muslimanskog islamizma u Bosni sa ostatkom muslimanskog svijeta je neodvojiva. Ti procesi su i počeli tamo i oni su zapljusnuli obale bosanskog islama. Svi ti uticaji sručili su se na bosanske muslimane u vrijeme rata i tranzicije u kome smo izgubili sve društvene, pa i državne institucije. Ti uticaji nisu dolazili samo iz islamskog svijeta, jer mnogi od ovih ekstremnih stavova koji bi se mogli podvesti pod ono što bismo mogli klasificirati kao radikalni islam, dolazili su i sa Zapada, iz nekih zapadnih metropola i centara. To je jedan globalni trend bujanja radikalizma ne samo među muslimanskom nego i među zapadnom omladinom. Nekad se to pravda vjerom, nekad nacijom, nekad strahom od imigranata, ali to je jedan trend koji je našao pandan u islamskoj tradiciji pozivajući sa na neke stavove iz Kur’ana ili sunneta, najčešće izvađene iz konteksta. U tom smislu mi ne možemo razumjeti šta se dešava unutar bosanskih radikalnih i neradikalnih grupa ako ne razumijemo šta se dešava u matičnim pokretima u svijetu.

Karabeg: Da li tim radikalnim grupama stiže finansijska pomoć iz islamskih zemalja ?
Ju
Muhamed Jusić
sić:
Ono što mi naslućujemo ili što možemo znati, iako nemamo operativnih saznanja, jeste da finansijska pomoć ne dolazi od država, niti od zvaničnih institucija, ona dolazi iz privatnih, nezvaničnih, neoficijelnih krugova istomišljenika kako sa Zapada, tako i sa Istoka.

Hećimović: Mislim da je došlo do velike promjene u načinu finansiranja. Značajan dio pripadnika tih grupa ili misionara uključio se u aktivnosti Islamske zajednice i unutar njenih ustanova pronašao načine djelovanja. To je veoma složen problem koji se ne može svesti samo na problem radikalizma ili terorizma, riječ je o islamizaciji društva o čemu nema slobodne debate. Ljudi iz Islamske zajednice često na svako kritičko promišljanje reaguju da je to nepoznavanje problema ili da je izraz islamofobije i onda se svaki pokušaj debate pretvori u sukob.

Karabeg: Gospodin Hećimović kaže da se unutar Islamske vjerske zajednice izbjegava diskusija o radikalnim islamskim grupama. Koliko znam, gospodine Jusiću, vrh Islamske zajednice nije se ogradio od onog militantnog što postoji u vehabijskom pokretu, iako vehabije žestoko kritikuju islam kakav se vjekovima praktikuje u Bosni i Hercegovini jer za njih bosanski muslimani nisu dobri vjernici.
Jusić: Ja se ne bih s vama složio. Koliko znam, vrh Islamske zajednice, i ne samo vrh, više puta se javno ogradio pogotovo od militantnog islama. U svim ozbiljnim analizama fenomena koji nazivamo radikalnim islamom Islamska zajednica se spominje kao jedan od ključnih faktora u spriječavanju da se takve ideje omasove, da one postanu mainstream u muslimanskom društvu, bilo da je je riječ o posljednjem izvještaju Sigurnosno-obavještajne agencija Bosne i Hercegovine ili analizama stranih stručnjaka. Islamska zajednica predstavlja jednu od najvećih prepreka širenju takvih ideja stranih bosanskim muslimanima. Islamska zajednica je jedna od glavnih meta tih radikalnih elemenata upravo zbog toga što je oni vide kao najveću prepreku nametanju njihove interpretacija islama i islamizacije društva onako kako ga oni vide.

Karabeg: Vi kažete da se vrh Islamske zajednice ograđuje od vehabizma, ali ja ću vam citirati poglavara Islamske zajednice reisa Mustafu Cerića koji kaže: “Nekima smetaju novi muslimani koje nazivaju vehabijama, a sve zato što su oni preživjeli genocid i protive se režimu aparthejda“.
Jusić: Pazite, vi ste rekli da Islamska zajednica nije osudila militantne stavove. Ja sam rekao da je osudila one koji su militantni, znači skloni nasilju. Što se tiče ove konkretne izjave, ona je jako puno korištena u Bosni i Hercegovini. Islamska zajednica je izdala nekoliko rezolucija u kojima obavezuje sve imame, medrese, i profesore vjeronauke da insistiraju na tradicionalnom učenju islama. Ono što Islamska zajednica može jeste da kroz svoje institucije insistira na naučavanju islama kakav se stoljećima interpretirao na ovim prostorima. Ono što ona ne može je da bude inkvizitor, da bude neko ko će propisivati jedinu ispravnu verziju islama, pokrenuti lov na vještice i progoniti one koji vjeruju drugačije. Ali ona ima obavezu da reaguje i osudi ako primijeti da se stavovi opasni po društvo pravdaju islamom. Ona ima obavezu da brani islam od toga da bude otet od nekih ljudi koji u njegovo ime nastupaju.
Esad Hećimović

Hećimović: Vrh Islamske zajednice koristi vehabije na nekoliko načina. On se, recimo, predstavlja međunarodnoj javnost kao neko ko je u stanju da kontroliše vjerski radikalizam kod Bošnjaka, a kao osnov te kontrole ističe princip islamskog legitimiteta. I onda oni zapadnim diplomatama i vladama kažu: “Odriješite nam ruke, mi moramo zagovarati veću islamizaciju društva jer je to jedini način da kontrolišemo vjerske radikale“. To je samo jedan od načina na koji se koriste vjerske radikalne grupe. Te grupe se koriste i za različite političke i nacionalne sukobe oko ključnih tema uključujući i pitanje ustavnog uređenja u Bosni i Hercegovini. Za mene je veoma važno da pokažemo u kakvim su odnosima ove grupe sa strukturama Islamske zajednice i na koji način se eskploatiraju od različitih političkih i nacionalnih snaga u Bosni i Hercegovini.

Karabeg: Bombaški napad na policijsku stanicu u Bugojnu, koji se dogodio 27. juna ove godine, kada je je jedan policajac poginuo, a nekoliko ih je bilo povrijeđeno, pokazao je da pripadnici militantnog islama u Bosni i Hercegovini ne prezaju ni od terorizma. Neki su bugojanski napad nazvali bosanskim 11. septembrom.
Jusić: Ja sam se nadao da će se nakon ovog nemilog događaja u Bugojnu u Bosni i Hercegovini desiti ono što se desilo u Sjedinjenim Američkim Državama nakon 11. septembra ili u Saudijskoj Arabiji i Španiji nakon bombaških napada u Rijadu i Madridu, a to je da se sve sfere društva upitaju gdje su njihovi propusti. Ovdje je to bilo sasvim drugačije. Počela je igra upiranja prstom ko je kriv. Počelo je, prije svega, između sigurnosnih agencija i unutar njih, pa između sigurnosnih agencija i tužiteljstva, a u jednom momentu sve se pokušalo svaliti na Islamsku zajednicu i na čovjeka koji je predstavlja. Ja se ne bih složio sa gospodinom Hećimovićem da Islamska zjednica iskorištava te grupe. To je problem sa kojim je Islamska zajednica suočena ne svojom
Ljudi iz Islamske zajednice često na svako kritičko promišljanje reaguju da je to nepoznavanje problema ili da je izraz islamofobije i onda se svaki pokušaj debate pretvori u sukob.
voljom i ona još uvijek traga za najboljim modelom kako se s tim izazovom nositi. Nakon ove igre upitanja prstom vjerovatno će se desiti da niko
Nakon napada na policijsku stanicu u Bugojnu, 27 jun 2010
neće biti kriv i da se nikakav korak neće poduzeti kako se nešto slično ne bi ponovilo. Ja sam očekivao da će se sve sfere društva, ne samo državne institucije nego svi od škole i vjerske zajednice do medija, zapitati gdje su njihovi vlastiti propusti, ne s ciljem da se izjednači krivica, nego da vidimo gdje smo svi mi napravili propuste. Ja ipak mislim da Bugojno nije bio naš 11. septembar, iako smo trebali iskoristiti tu priliku da napravimo cjelokupnu reviziju, da vidimo šta nam nedostaje u zakonodavstvu. Mislim da je izvještaj State Departmenta došao kao dobronamjeran savjet šta treba uraditi. Međutim, vidjeli ste kako je on dočekan. Ponovo je ispolitiziran i čitava je priča krenula u pogrešnom pravcu koji neće ni na koji način pomoći da se ovaj problem riješi. Naprotiv, plašim se da će ga produbiti.

Hećimović: Za mene je bugojanski napad značio dolazak na scenu nove generacije islamista. To je generacija koja državu Bosnu i Hercegovinu ne doživljava kao svog saveznika, niti kao svoju državu i koja je spremna da se protiv nje bori. U ovom trenutku imamo tri grupe vehabija koje su pod istragom Tužilaštva Bosne i Hercegovine. Te grupe su sa područja Bugojna, Sarajeva i sjeverne Bosne. Po prvi put se susrećemo sa mladim ljudima koji otvoreno kažu da ne prihvataju državu Bosnu i Hercegovinu i njeno uređenje, ne žele čak ni da imaju njenu ličnu kartu i dokumente. Nema više one ratne solidarnosti koju je imala prethodna generacija islamista koja se zajedno sa Bošnjacima borila za Bosnu i Hercegovinu. Ova nova generacija je spremna da za svoja uvjerenja uđe u unutarmuslimanski i unutarbošnjački sukob. U tome je glavna opasnost od pojave nove generacije islamista.

Karabeg: Da li ta nova generacija dolazi iz onih izolovanih enklava u kojima žive pripadnici različitih islamskih radikalnih grupa koje ne priznaju zakone države Bosne i Hercegovine i čiji stanovnici žive aposlutno po svojim pravilima - ne dozvoljavaju čak ni policajcima da tamo uđu?
Hećimović: Jedna od grupa koja je pod istragom državnog tužilaštva upravo dolazi iz jedne takve enklave. U toku i poslije rata u Bosni i Hercegovini je
U svim ozbiljnim analizama fenomena koji nazivamo radikalnim islamom Islamska zajednica se spominje kao jedan od ključnih faktora u spriječavanju da se takve ideje omasove, da postanu mainstream u muslimanskom društvu
bilo enklava u kojima se pokušavala nametnuti islamska vlast. Te zone su bile u planinskim područjima u okolici Travnika i Zenice ili kasnije u selu Bočinji kao jednoj vrsti dogovorene enklave u kojoj je pojedinim grupama bivših islamskih dobrovoljaca ustupljen teritorij gdje su nekada bila sela iz kojih su izbjegli Srbi. Na sličan način se radilo i u područjima iz kojih su izbjegli Hrvati. Sada ne možemo govoriti o postojanju takvih enklava. Sadašnje enklave se formiraju uglavnom u blizini međuentitetskih i međuetničkih linija razgraničenja, kao što je slučaj sa džamijom kralja Fahda u Sarajevu, ili se nalaze u onim selima srednje Bosne gdje je u toku rata bilo islamskih dobrovoljaca i misionara. Dakle, ne možemo govoriti o teritorijalnim enklavama, ali možemo govoriti o grupama i organizacijama koje pojačano djeluju na pojedinim područjima.

Jusić: Prema mom saznanju bilo je sporno samo selo Gornja Maoča gdje je izvedena policijska akcija “Svjetlost“. Ja ne znam da postoje slične enklave. Ali ono što postoji su manje skupine ljudi kojima više ne treba teritorij da bi se izolovali iz društva. Oni se izoluju na sasvim drugačiji način. Ti ljudi ne dolaze u džamije, ne održavaju kontakte s bilo kim iz vlastite vjerske zajednice - i to je ono što mene brine. Dokle god su oni dolazili u džamiju, Islamska zajednica je imala načina da možda nekog od njih razuvjeri, da s nekim od njih porazgovara da mu pokuša pokazati i drugačiju verziju islamskog učenja. Njih je, ponavljam malo, ali nije bitan broj, dokle god takvi ljudi postoje, dok god su oni spremni da se izdvoje iz društva, da se okrenu protiv države i protiv svega onoga što je krasilo bosansko društvo, njihovo prisustvo će biti problem.

Omer Karabeg: Gospodin Hećimović je pomenuo džamiju kralja Fahda u Sarajevu. Da li oni tamo dolaze?
"Vehabijsko selo" Gornja Maoča 2. februara 2010, kada je policija u raciji uhapsila sedam osoba koje se sumnjiče za ugrožavanje teritorijalnog integriteta i potpirivanje vjerske i nacionalne mržnje u BiH
Jusić: Ne. Oni, rekao sam, ne zalaze u bosanske džamije. Oni koji dolaze ne zagovaraju isključivost i upotrebu sile iako zastupaju stavove koji su strani bosanskim muslimanima i izgledom podsjećaju na ove o kojima govorimo. To je drugi ogranak selefija. Moramo imati u vidu da je selefijski pokret vrlo širok i raznolik. Tu imamo ljude koji su izrazito apolitični, koji na svoj način tumače vjeru, ali oni to zadržavaju za sebe. Za mene su sporni oni koji islamom
Vrh Islamske predstavlja se međunarodnoj javnost kao neko ko je u stanju da kontroliše vjerski radikalizam kod Bošnjaka. I onda oni zapadnim diplomatama i vladama kažu: “Odriješite nam ruke, mi moramo zagovarati veću islamizaciju društva jer je to jedini način da kontrolišemo vjerske radikale“.
pravdaju stavove koji su opasni kako za muslimane, tako i za sve ljude koji žive u Bosni i Hercegovini zato što su isključivi, netolerantni prema svakome ko ima drugačije mišljenje i spremni su da silom nameću svoje stavove.

Hećimović: Ekstremne, radikale grupe kontaktiraju moguće sljedbenike u blizini velikih džamija, a traže ih i na druge načine, uključujući i internet. Međutim, kako oni djeluju - to su pitanja za specijaliste i stručnjake. Ali ono što većinu ljudi u našoj zemlji i u okruženju zanima je kako će islamizacija uticati na međunacionalne odnose na ovom području. Ukoliko budemo naglašeno insistirali na islamskom identitetu Bošnjaka i značajnih dijelova društva, biće veoma teško održati Bosnu i Hercegovinu kao zajedničku državu sa druga dva kršćanska naroda. Mislim će u tom slučaju i budućnost Bosne i Hercegovine kao zajedničke države Bošnjaka, Srba i Hrvata biti pod znakom pitanja. To pitanje je šire i važnije od samog djelovanja ovih grupa koje treba da budu pod nadzorom i kontrolom specijaliziranih policijskih i obavještajnih agencija.

Karabeg: Gospodine Jusiću, smatrate li da je naglašeno inisistiranje na islamskom identitetu Bošnjaka opasnost po Bosnu i Hercegovinu?
Jusić: Ne smatram. Ako se islam tumači onako kakav on u svojoj biti jeste i kako se ovdje stoljećima tumačio, ne bi bio nikakav problem da zadržimo duh tolerancije koji je vladao na ovim prostorima. To što neko manje ili više drži do svoje vjere, dok god je to njegov lični izbor i dok god on tim svojim izborom ne ugrožava drugog i drugačijeg, za mene je prihvatljvo. Ali, ponavljam, ako neko kroz taj svoj islamski identitet ili način na koji tumači svoju pripadnost vjeri naučava nešto što krši principe koji su tradicionalno bili ovdje prisutni, a to su tolerancija i spremnost da prihvatiš drugog onakvim kakav jeste, onda je to problem. Ono čega se ja, međutim, plašim jeste da se protiv jedne isključivosti ne borimo drugom isključivošću, protiv jedne netolerancije drugom netolerancijom.

Hećimović: Tolerancija je srednjevjekovni pojam, bosanskohercegovačkom društvu u 21. stoljeću potrebno je više pluralizma, a to znači - ne da trpimo druge, nego da im priznajemo da imaju ista prava kao i mi sami i da je njihovo tumačenje vjere i spasenja jednako legitimno kao i naše muslimansko i islamsko. Mi, međutim, sada imamo grupe koje nastupaju sa pozicije agresivnog prozelitizma, koje tvrde da je istina samo njihova, da je objava samo njihova i da su svi drugi u zabludi i koje agresivno nastoje da mijenjaju ovo društvo u pravcu njegove veće islamizacije. Oni od drugih traže da ih prihvate onakvi kakvi su, a sami nisu spremni da ta ista prava priznaju i drugima. Dakle, umjesto da trpimo druge, mi im moramo priznati puna prava, a ti drugi su prije svega pravoslavni Srbi i katolici Hrvati koji također traže da na ovom području razvijaju svoje identitete. I zbog toga je jedina mogućnost za opstanak Bosne i Hercegovine izgradnja zajedničke sekularne države koja će se na isti način ponašati prema svim nacionalnim grupama na ovom prostoru, a ne da mi polako pokušavamo graditi nacionalnu državu Bošnjaka u kojoj će dominantna društvena snaga biti Islamska zajednica.

Karabeg: I na kraju, da li vehabijski pokret predstavlja opasnost za Bosnu i Hercegovinu?
Jusić: Ja bih rekao da on predstavlja više izazov nego opasnost. Naravno, da izazov, ako se s njim pravilno ne nosimo, može prerasti u problem.

Hećimović: U ovom trenutku postoje tri grupe vehabija koje su pod istragom državnog tužilaštva i mislim da već ta činjenica govori da te grupe predstavljaju prijetnju sigurnosti u Bosni i Hercegovini.
  • 16x9 Image

    Omer Karabeg

    Novinar RSE od osnivanja Balkanskog servisa. Marta 1994. pokrenuo emisiju "Most" s namerom da uspostavlja ratom pokidane veze između ljudi sa prostora bivše Jugoslavije. Dobitnik je nagrade "Jug Grizelj" Nezavisnog udruženje novinara Srbije (NUNS) i nagrade "Erhard Busek" Medijske organizacije Jugoistočne Evrope (SEEMO).

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG