Dostupni linkovi

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome koliko nacionalne podjele utiču na kulturni život Bosne i Hercegovine. Sagovornici su bili dva pisca: Radmila Karlaš iz Banjaluke i Selvedin Avdić iz Zenice.

Bilo je riječi o tome koliko atmosfera netrpeljivosti, koju stvaraju političari, utiče na umjetnike, da li postoji savremena bosanskohercegovačka književnost ili je ona podijeljena na srpsku, bošnjačku i hrvatsku, zašto se toliko insistira na kulturnim razlikama među narodima Bosne i Hercegovine dok se sličnosti, kojih je mnogo više, ignorišu, o političkim igrama oko Andrića, koji su pisci nesporne veličine u BiH, kao i tome kako školski programi utiču na razdvajanje naroda i kultura u ovoj zemlji.

Omer Karabeg: Da li postoji jedinstveni kulturni prostor Bosne i Hercegovine ili je i on podijeljen kao što je i sve podijeljeno u toj zemlji?

Radmila Karlaš:
Naravno da ne postoji. Kulturna situacija je samo odraz jedne opšte situacije koja traje, evo, već više od 20 godina. Bosna i Hercegovina je definitivno podijeljena u svakom smislu, pa i u kulturnom.
Ukoliko pisci dozvoljavaju da ih političari organiziraju, to je zaista samo njihov problem. Književnost s tim nema ništa.


Selvedin Avdić:
Državne delegacije književnika i umjetnika su apsolutno podijeljene, ali ja ne vjerujem da to može bitno da utiče na kvalitet književnosti, a mene to, prije svega, zanima. Ukoliko pisci dozvoljavaju da ih političari organiziraju, to je zaista samo njihov problem. Književnost s tim nema ništa.

Omer Karabeg: A dozvoljavaju li?

Selvedin Avdić:
Pa, dozvoljavaju, kao i uvijek. Mi znamo da je bilo pisaca koji su za novac pisali ono što su od njih tražili političari. Ali, onda su političari shvatili da i sami mogu pisati iste takve tekstove, pa su im okrenuli leđa.

Radmila Karlaš:
Uvijek smo imali književnike i kvaziknjiževnike. Politika je uvijek željela da ima svoje pulene među književnicima, ali moram reći da je to u posljednje dvije decenije postalo posebno degutantno.

Odupiranje podjelama


Omer Karabeg: Postoje li kulturne veze između Banjaluke i Sarajeva? Ima li zajedničkih projekata, razmjene, gostovanja?

Radmila Karlaš: Nakon rata malo je takvih primjera. Recimo, na Kočićevom zboru učestvuju samo srpski književnici. Čula sam da se sada razgovara o mogućnosti da budu pozvani i pisci iz drugih nacija. To bi spasilo ovu književnu manifestaciju, sve ostalo je zloupotreba imena velikog pisca koji se vjerovatno prevrće u grobu zbog ovoga što se sada dešava.
Jeste da je ova naša vilajetska situacija mračna i da se centri političke moći trude da zatru svaki trag slobodnog stvaralaštva, ali se svi oni koji misle svojom glavom odupiru tom pritisku, međusobno sarađuju, povezuju, makar i na mikronivou.


Selvedin Avdić:
Na zvaničnom nivou nema saradnje. Čuo sam da su na posljednjem sajmu knjiga u Lajpcigu Republika Srpska i Federacija imale odvojene štandove i nastupe. Republika Srpska nije čak ni književnike poslala. Saradnja, međutim, postoji na individulanom nivou i nju je nemoguće ukinuti. Ja takvu saradnju najviše i volim. Da budem iskren, nisam pretjerano ni voljan da mi bilo šta organiziraju današnje političke elite. Nekako mi je to, oprostite ako koristim grube riječi, gadljivo.

Radmila Karlaš: Alternativna saradnja funkciniše i to budi neku nadu. Ja sam, recimo, imala promociju svog romana u Sarajevu. Atmosfera je bila izvanredna. Jeste da je ova naša vilajetska situacija mračna i da se centri političke moći trude da zatru svaki trag slobodnog stvaralaštva, ali se svi oni koji misle svojom glavom odupiru tom pritisku, međusobno sarađuju, povezuju, makar i na mikronivou.

Omer Karabeg: Koliko atmosfera netrpeljivosti koju stvaraju političari u Bosni i Hercegovini utiče na književnost?

Radmila Karlaš
Radmila Karlaš: Može da utiče na ovce, ljude koji žive u torovima gde ih nacionalisti stalno bombarduju svojim glupostima. Takvi ljudi i ne treba da čitaju, za njih je žuta štampa. Manipulanti koji su u vrhu države mogu da utiču samo na kvaziknjiževnike, a njih je pun sepet u Bosni i Hercegovini. Oni pišu ono što će se nekome svidjeti, ali nijedna politička vlast nije vječno trajala i ničija nije do zore sjala, pa će i njihovo proći. Oni su potrošna roba. Od njih, sigurna sam, neće ostati ni traga.

Selvedin Avdić: Temu podjela u kulturi, o kojoj mi razgovaramo, nametnule su političke elite. Kolegica Karlaš i ja nemamo nikavih problema u komunikaciji. Nikakve političke manipulacije, nikakvo sijanje mržnje ne može naškoditi pravoj književnosti. Čovjek koji se na pravi način bavi umjetnošću ne dozvoljava da mu se grade vještačke barijere. Umjetnost koja ne govori istinu i koja se udvara moćnicima nije prava umjetnost. Kad je kolegica Karlaš već spomenula torove podsjetio bih da je Krleža, ako se dobro sjećam, jednom napisao: “U krdu je toplo, ali smrdi“.

Omer Karabeg: Postoji li danas bosanskohercegovačka književnost, kao što je postojala u bivšoj Jugoslaviji, ili je ona podijeljena na srpsku, bošnjačku i hrvatsku?

Selvedin Avdić:
Naravno da postoji, ona je postojala i uvijek će posto
Nikakve političke manipulacije, nikakvo sijanje mržnje ne može naškoditi pravoj književnosti.
jati. Vi se vjerovatno sjećate onog ogromnog latinoameričkog buma koji je osamdesetih godina zahvatio svijet i u kojemu su bili i Kortasar i Ljosa i Sabato i Markes. Njih su dijelili na one koji pripadaju magičnom realizmu i na one koji mu ne pripadaju, niko nije razmišljao o tome ko dolazi iz Kolumbije, ko iz Perua, ko iz Argentine, zato što to nije bilo ni važno. A mi koji živimo u ovim malim, iscjepkanim državicama neprestano pokusavamo da pronađemo specifičnosti za svaku od tih književnosti. Pogledajte samo ovu skandaloznu polemiku oko Ive Andrića, svađu oko toga čiji je Andrić, da li je hrvatski ili srpski pisac.

Radmila Karlaš: Postoji bosanskohercegovačka književnost i nju bogatom upravo čine raznolikosti. Kulturološka i svaka druga isprepletenost je nešto što je njeno bogatstvo. I potpuno je nebitno da li pisac potiče iz ove ili one nacije. Bo
Bosna i Hercegovina je jedna velika žrtva u mnogo čemu, pa i u kulturi. Ali i pored svih nastojanja da se ovaj prostor izbiše u kulturološkom smislu, on je ipak opstao.
sanski čovjek je dio kolorita ovog tla. On pripada određenoj nacionalnosti, ali je i produkt ove veličanstvene izmješanosti. To je ono što je izrodilo jednog Andrića i jednog Selimovića. Sve zloupotrebe i manipulacije njihovim djelima su ustvari pokušaj da se izbriše ovaj bosanskohercegovački prostor i one su zaista gnusne. Bosna i Hercegovina je jedna velika žrtva u mnogo čemu, pa i u kulturi. Ali i pored svih nastojanja da se ovaj prostor izbiše u kulturološkom smislu, on je ipak opstao. Sva ova prisvajanja, koja je pomenuo kolega Avdić, neće umanjiti značaj Andrića u bosanskohrecegovačkoj književnosti. Svako onaj ko čita Andrića, ko zaroni u njegove romane i pripovijetke vidjeće koliko je on dio ovog podneblja i koliko je taj veliki pisac vezan za to podneblje. Ovo naše tegobno tle, bremenito teškoćama, valjda zbog toga što je takvo i rađa velikane u književnosti i umjetnosti. Ja sam izuzetno ponosna što potičem sa ovih prostora - i svaki put ističem da sam Bosanka.

Jedna kultura, jedan jezik


Omer Karabeg: Zar nije apsurd da se, recimo, 50- godišnjica dodjeljivanja Nobelove nagrade Andriću neće jedinstveno obilježiti na nivou cijele Bosne i Hercegovine?

Selvedin Avdić, foto: booksa.hr
Selvedin Avdić: Naravno da je apsurdno, ali i Bosna i Hercegovina je apsurd. Sve je to politička igra. Andrić s njom nema nikakve veze, niti ikakve veze imaju ljudi koji vole njegovu književnost. Mislim da bi se Andriću sve to skupa zgadilo. Rekao bih još nešto. Kad se govori o Bosni, uvijek se ističe njena multikulturalnost. Ali, ja ne vidim ovdje baš neku pretjeranu multikulturu. Sve je to jedna kultura, sve je to jedan jezik. Recimo, književna scena u Njujorku je multikulturalnija od ove naše u Bosni i Hercegovini. Ja ovdje ne vidim neke velike razlike izuzev u religijskim obredima. Pretjerano insistiranje na multukulturalnosti podrazumjeva da smo različiti, a, kada smo različiti, onda je lakše okrenuti ljude jedne protiv drugih. Ko se ne slaže sa mnom neka mi pokuša pronaći bitne razlike između srpskih, bosanskih i hrvatskih pisaca. Ja ih ne vidim.

Radmila Karlaš: Ja smatram da postoji nešto što je bosanskohercegovačka raznolikost. Zašto bi raznolikost bila razlog da se ljudi ne trpe. Je se ne bojim različitosti. Cijeli život živim s tim i nemam zazora od nekog zato što je on drugačiji. Ljudima se nameće da su različitosti nešto što ih razdvaja. A ja sa
Bosna i Hercegovina je i moja velika bol zbog svega kroz šta je prošla, zbog toga što je ranjena i brutalno iskasapljena. I sad treba živjeti s tom boli i s tim trnom koji nosite u srcu.
m naučena da je to nešto što nas spaja, da je to nešto što naš čini bogatijim. Ako ja naučim od drugog nešto što do tada nisam znala, ja sam bogatija. Bosna i Hercegovina je jedna specifična zemlja koju čini koloplet naroda i religija. To je ono što joj daje vrijednost, što je čini izuzetnom i to se osjeti i u našoj književnosti. Ja se mnogo bavim Bosnom i Hercegovinom zato što je ona moja velika ljubav i velika inspiracija. Ja sam dio te zemlje. Svi mi smo njen dio, ona nije neka apstraktna tvorevina. Bosna i Hercegovina je i moja velika bol zbog svega kroz šta je prošla, zbog toga što je ranjena i brutalno iskasapljena. I sad treba živjeti s tom boli i s tim trnom koji nosite u srcu. To je sudbina te naše zemlje i svih nas koji ovdje živimo. Zna mi ova zemlja nekada biti i tegobna, zna me tako pritisnuti da ne mogu da dišem, ali ja onda sebi kažem: “Pa i to je Bosna“.

Omer Karabeg: Postoje li bosanskohercegovački pisci koji su apsolutne i nesporne veličine i u Republici Srpskoj i u Federaciji, oko kojih uopšte nema spora?

Radmila Karlaš: Postoje, naravno. To su Isak Samokovlija, Meša Selimović, Ivo Andrić, Zuko Džumhur, Mak Dizdar, Petar Kočić, Aleksa Šantić i da ne nabrajam.

Selvedin Avdić: To su zaista neupitne veličine i oni će biti neupitni bez obzira na to koliko današnja vlast dijelila pisce na naše i njihove i objašnjavala zašto neka nacija ne može nekog pisca da osjeća kao svog. Oni će preživjeti sve te podjele.

Omer Karabeg: U Bosni i Hercegovini postoji i Društvo pisaca i PEN centar. Da li oni okupljaju književnike iz cijele Bosne i Hercegovine, dakle i iz Federacije i iz Republike Srpske?

Selvedin Avdić:
Ja nisam član ni Društva pisaca, ni PEN centra. Nikad nisam nešto pretjerano ni poželio da budem član nekih organizacija, ni političkih, pa ni tih književnih. Znam da u organizacijama pisaca ima nekih trvenja. I odvojeni nastup na sajmu knjiga u Lajpcigu to pokazuje. Ako pristaju na nacionalne podjele, što se mene tiče, odmah bi trebalo zatvoriti oba ta udruženja. Ja mislim da bi pisci trebali da budu hrabriji, da se češće oglašavaju. Bosna i Hercegovina je takva zemlja da bi oni trebali da se oglašavaju svaki dan. Važan je glas staložene osobe u čitavoj ovoj histeričnoj galami.

Omer Karabeg: Koliko školski programi, koliko učenje književnosti u osnovnim i srednjim školama utiče na razdvajanje naroda i kultura u Bosni i Hercegovini?

Selvedin Avdić: To što se sada radi sa obrazovanjem i sa školskim programima imaće stravične posljedice. One se već sada osjećaju. Nedavno sam gledao jednu televizijsku emisiju u kojoj su gosti bili mladi ljudi iz Hercegovin
To što se sada radi sa obrazovanjem i sa školskim programima imaće stravične posljedice. One se već sada osjećaju.
e. Voditelj ih je pitao koliko poznaju tuđe vjerske praznike. Dječaci i djevojčice su željeli da govore o tome, ali nisu imali šta da kažu. Jedna djevojčica je rekla: “Oni, kad im je Bajram, jedu samo navečer“. To je sve što je znala o vjeri svojih susjeda - Bošnjaka. I svi oko nje su klimali glavom. Ta količina neznanja mislim da će nas skupo koštati u budućnosti. Pitam se šta će se dešavati sa ovom djecom kada odrastu, posebno ako im budu uzimali knjige iz ruku i govorili da to nije pisac kojeg oni trebaju čitati. Mislim da je ovaj sadašnji sistem obrazovanja najveće zlo koje su nam uradile političke elite.

Radmila Karlaš:
Ovaj školski sistem je rezultat političke situacije koju imamo zadnjih 20 godina, on se zasniva na poluistinama, da ne kažem na fabrikovanim lažima. U njemu se najbolje ogleda podijeljenost koja vlada u Bosni i Hercegovini. Bojim se da ovaj sistem proizvodi retarde, intelektualno sakata bića koja znaju samo za svoj nacion, a pojma nemaju o svom kulturološkom okruženju. Mi smo iz naših udžbenika izbacili i antifašizam, što je užasno. Idoli su postali ljudi koji su bili na strani fašizma, kojih svaki normalan čovjek treba da se gnuša.
Mi smo iz naših udžbenika izbacili i antifašizam, što je užasno. Idoli su postali ljudi koji su bili na strani fašizma, kojih svaki normalan čovjek treba da se gnuša


Omer Karabeg: Vidite li ikakvu šansu da se zaustavi ovaj trend dezintegracije kulture Bosne i Hercegovine koji traje već godinama?

Selvedin Avdić: Gore ne može biti nego što je sada. Ja očekujem nekakav rasplet. Ne treba odustajati, ne treba biti rezigniran. Treba dizati glas u svakom momentu. Naši političari su lukaviji od nas. Oni nam stalno nameću svoja pravila igre i neprestano nam postavljaju sve nove i nove zamke. Čim sklonimo jednu, oni nam postave drugu. Stalno kaskamo za njima. Nikako ne uspijevamo da im nametnemo svoj tempo, da im mi ispostavljamo probleme koje oni moraju rješavati. U ovim vemenima nemamo pravo da šutimo. A, ako sada šutimo, onda nemamo pravo da se poslije žalimo. Čak i ako nema šansi, treba gurati dalje, pa kako bude.

Radmila Karlaš: Da bismo imali ikakvu šansu, najprije treba da nas ostave na miru naši susjedi koji imaju svoje pulene u Bosni i Hercegovini. Te isturene političke figure, koje slušaju direktive naših susjeda, nosioci su politike prisvajanja. Nisu to skriveni centri moći, oni se mogu vidjeti i golim okom, ako čovjek želi da ih vidi. Ukoliko naši susjedi prestanu da vode politiku prisvajanja i ukoliko se primire strasti unutar Bosne i Hercegovine, onda ćemo imati neke šanse, ne samo u kulturnom, već i u svakom drugom smislu.
  • 16x9 Image

    Omer Karabeg

    Novinar RSE od osnivanja Balkanskog servisa. Marta 1994. pokrenuo emisiju "Most" s namerom da uspostavlja ratom pokidane veze između ljudi sa prostora bivše Jugoslavije. Dobitnik je nagrade "Jug Grizelj" Nezavisnog udruženje novinara Srbije (NUNS) i nagrade "Erhard Busek" Medijske organizacije Jugoistočne Evrope (SEEMO).

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG