Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Da li će Dodik, Izetbegović i Čović vladati pustom zemljom?


Milorad Dodik, Bakir Izetbegović i Dragan Čović

Tema najnovijeg Mosta Radija Slobodna Evropa bila je - tjera li beznađe ljude iz Bosne i Hercegovine. Sagovornici su bili Enes Osmančević, profesor Univerziteta u Tuzli, i Srđan Puhalo, socijalni psiholog iz Banjaluke. Bilo je riječi o tome kako cijele porodice napuštaju Bosnu i Hercegovinu da se nikada više ne vrate, da li ljudi odlaze i zbog toga što ih političari stalno plaše novim ratom, kako je u Republici Srpskoj formiran pokret koji pomaže ljudima da odu iz Bosne i Hercegovine, da li nacionalnim liderima odgovara odlazak mladih obrazovanih ljudi, kako radnici iz Republike Srpske masovno odlaze da rade privremene poslove u Sloveniji, Austriji i Italiji, zašto je prošle godine više đaka prvaka iz Mrkonjić Grada upisano u osnovne škole u Beču nego u rodnom gradu, da li će najveći gubitnici biti poslodavci koji će ostati bez jeftine radne snage, da li političari shvataju da će ostati bez velikih plata kada ne bude biznisa u Bosni i Herecgovini, kao i tome ko će ostati u Bosni i Hercegovini, ako se nastavi sadašnji trend masovnog odlaska.

Omer Karabeg: Prošle godine je prema nekim procjenama između 65.000 i 70.000 radnika otišlo iz Bosne i Hercegovine u Njemačku, Austriju, Sloveniju i druge evropske zemlje. Oni odlaze prije svega da bi bolje zarađivali i imali veći standard, ali mnogi od njih izjavljuju da odlaze jer su izgubili svaku nadu da u Bosni i Hercegovini može biti bolje. Oni neće da im djeca rastu u Bosni i Hercegovini. Čini se da ni nakon rata, kada je zemlja bila porušena, nije bilo takvog beznađa.

Srđan Puhalo: Na početku su svakako bili egzistencijalni problemi, traženje posla, ali u posljednje vrijeme sve više i više odlaze ljudi koji pristojno zarađuju i nemaju ekonomske probleme. Oni odlaze zboga toga što su se umorili od ovakve Bosne i Hercegovine i što razmišljaju o budućnosti svoje djece. To je novi momenat u emigraciji. Ono što je posebno zabrinjavajuće je što ne odlaze samo pojedinci nego i cijele porodice. Poruka je jasna - odlazimo da se ne vratimo u Bosnu i Hercegovinu.

Strah od rata

Ljude posebno pogađa što Bosna i Hercegovina nije društvo jednakih šansi: Enes Osmančević
Ljude posebno pogađa što Bosna i Hercegovina nije društvo jednakih šansi: Enes Osmančević

Enes Osmančević: Nesigurnost prije svega tjera ljude da napuštaju Bosnu i Hercegovinu - ekonomska, zdravstvena, obrazovna. Ovdje vladaju kolektivni identiteti, a individua je neka vrsta kolateralne štete. Ako ne pripadaš naciji, ti si niko i ništa. Ljude posebno pogađa što Bosna i Hercegovina nije društvo jednakih šansi. Kad završe fakultet, ma koliko bili dobri studenti, mladi ljudi ne mogu dobiti posao, ako ne pripadaju nekoj političkoj stranci, religijskoj zajednici ili nepotističkom klanu. Ne samo posao u struci, nego nikakav posao. Oni gledaju kako se na društvenoj ljestivici uspinju ljudi koji su bili lošiji studenti, koji imaju manje znanja i sposobnosti nego oni. I onda odlaze na Zapad, u sredine gdje se poštuju stručnost i znanje. U početku prihvataju i slabije plaćene poslove, zato što su sigurni da će dobiti priliku da pokažu svoje sposobnosti i da ih niko neće na tako bahat način ponižavati kao što im se to dešava u vlastitoj zemlji.

Omer Karabeg: Da li ljudi odlaze i zbog straha od rata, jer govor mržnje ne prestaje? Ljudi misle - ko zna šta će biti, devedesete se mogu ponoviti, bolje da se ja sklonim na sigurno mjesto.

Srđan Puhalo: Naravno da je i to razlog odlaska. Pred svake izbore u Bosni i Hercegovini jačaju etničke tenzije, narodi se huškaju jedni na druge, što izaziva strah, pa i strah od rata. Političari manipulišu tim strahom. Ljudi su se umorili od priče o ratu. Umorili su se i od nepotizma, i od korupcije, i od vladavine partijskih mediokriteta. I jednog dana ljudima prekipi i odluče da odu.

Enes Osmančević: U Bosni i Hercegovini se strahom vlada već nekoliko desetljeća. Strah ne prestaje. On se podgrijava od izbora do izbora. To, naravno, plaši ljude, oni ne žele da budu taoci nacionalnih oligarhija. Danas je govor mržnje postao rafiniran, alegoričan, skriven, a njegovi protagonisti nisu samo političari, nego i profesori, umjetnici, sportisti. Stvara se nepodnošljiva atmosfera - i to je takođe jedan od razloga zašto ljudi napuštaju Bosnu i Hercegovinu.

Crni pesimizam

Omer Karabeg: U Republici Srpskoj formiran je i Pokret za odlazak pod motom - živjeti, a ne preživljavati. Njegovi osnivači žele da pomognu ljudima da odu iz Bosne i Hercegovine. A jedan od osnivača kaže: “Odavno sam shvatio da je Bosna i Hercegovina, mala, jadna i nikakva. Ljudi ne treba da čekaju bolje sutra, jer ga ovdje nema“. To je zaista najcrnji pesimizam. Izgleda da su ljudi shvatili da ne mogu ništa da promijene. Posljednji izbori su pokazali da ne postoji mogućnost da se nacionalni lideri, koji Bosnu i Hercegovinu vode u propast, skinu sa vlasti. Oni drže Bosnu i Hercegovinu u čvrstom zagrljaju i ljudi imaju utisak da će tako biti do sudnjeg dana.

Srđan Puhalo: Grupa koja se pojavila na Facebooku je u stvari jedan montipajtonovski odgovor na čitavu ovu situaciju. Oni su cijelu stvar obrnuli naglavačke, pa umjesto da kažu - ostanite, borite se, oni poručuju - zaboga, dokle više da se borimo, za koga da se borimo i s kime da se borimo. Pojava te grupa izazvala bi uzbunu u jednom normalnom društvu koje brine o svojoj budućnosti. Bojim se da naši političari tu grupu nisu ni primjetili. Oni su u ovom trenutku zauzeti kombinacijama kako da dođu na vlast. Čak bih ustvrdio da domaći političari jedva čekaju da iz zemlje odu ljudi koji su nezadovoljni. Oni će onda lakše da vladaju, jer nezadovoljni. građani koji se bore za promjene. samo su prijetnja za njihovu vlast. Naravno, posljedice za zemlju će biti katastrofalne, ali njih nije briga, oni samo žele da sačuvaju vlast.

Enes Osmančević: U Bosni i Hercegovini politika je postala unosan posao. Za ljude koji se nisu profesionalno potvrdili, koji u struci ništa nisu postigli - to je način da stiču bogatstvo i lagodno žive. Mnogi od onih koji ovdje vedre i oblače ušli su u parlament sa nekoliko hiljada glasova.

Bježi odavde

Omer Karabeg: Zar sadašnji politički lideri ne razmišljaju ovako - ako odu najpametniji nećemo imati konkurenciju, onda ćemo mi biti najpametniji.

Srđan Puhalo: Bojim da ljudi koji danas odlaze iz Bosne i Hercegovine nikada nisu ni željeli da im budu konkurencija. Oni žele da žive od svog rada i da dobiju šansu da pokažu svoju stručnost i znanje. Pošto im to nije omogućeno, oni žele da odu. To nije odluka koja se donosi preko noći. Ta odluka je u njima dugo sazrijevala, ali, kada je probijena psihološka barijera, onda je krenuo masovni odlazak. Danas se ljudi lakše odlučuju na odlazak nego prije pet-šest godina. Imam utisak da mi danas podižemo djecu da bi ih, kad zavše škole, otjerali odavde. Čim se prepozna da neko nešto vrijedi, roditelji mu govore - odlazi odavde, traži sreću negdje drugdje. I to je ono što je najveći problem ovoga društva - digli smo ruke sami od sebe, očekujući nekoga ko će doći da riješi stvari u Bosni i Hercegovini. Uzdamo se u neke ne znam kakve sile i mislimo da će se preko noći nešto promijeniti. A znamo vrlo dobro da od toga nema ništa. Od Evropske unije ne možemo očekivati nikakvu pomoć, jer oni vrlo rado primaju ljude sa ovih prostora da kod njih rade. Više vole da im radna snaga dođe iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske, nego iz Sirije, Avganistana, Pakistana ili iz Afrike. I još nešto. Nedavno istraživanje Fakulteta političkih nauka u Sarajevu pokazalo je da su mladi ljudi u Bosni i Hercegovini spremniji da odu da rade u inostranstvo nego u drugi entitet, ma koliko povoljnu ponudu tamo dobili. To je produkt politike devedesetih godina koja i danas dominira u Bosni i Hercegovini. Ljudi ne žele da žive sa drugim etničkim grupama. Ako već ne mogu da nađu posao među svojima, onda će radije napustiti Bosnu i Hercegovinu, nego prihvatiti posao u drugom entitetu.

Enes Osmančević: U Bosni i Hercegovini su srušene gotovo sve vrijednosti. Vladaju klijentelizam, korupcija i kriminal. Ljudi su se umorili čekajući bolju budućnost. Odlaze, nažalost, cijele porodice. Za razliku od šezdesetih i sedamdesetih godina u bivšoj Jugoslaviji, kada su ljudi odlazili u zapadne zemlje da zarade, pa da se vrate, sada ljudi odlaze sa namjerom da se više nikad ne vrate. Kad se snađu u novoj domovini oni šalju novac rodbini koja je ostala i na taj način se održava ovaj sistem beznađa. Ovdje se najbolje živi od eksploatacije vlastite etnonacionalne zajednice. Nema veze koliko je ta zajednica mala, manipulisanje nacionalnim osjećanjima uvijek donosi profit.

Omer Karabeg: Da li to znači da je nacija najveći biznis u Bosni i Hercegovini?

Enes Osmančević: Nacija i religija. To su dva ključna biznisa. Političke partije raspolažu velikim novcem. One posluju izavan svake kontrole. Stranke se finansiraju iz budžeta, a one koje su na vlasti vode kampanje državnim sredstvima. Koriste se službeni automobili, čitava menžerija javne uprave stavlja se u službu promoviranja kandidata vladajućih partija. Oktobarski izbori koštali su osam miliona maraka, a isto toliko novca potrošile su političke stranke u predizbornoj kampanji. To je ono što se zna, mada je ta suma znatno veća. To je za ovu siromašnu zemlju i ovo siromašno društvo ogroman novac.

Gazde - najveći gubitnici

Omer Karabeg: Gospodine Puhalo, vi ste nedavno napisali da će najveći gubitnici masovnog iseljavanja radnika biti poslodavci, jer će ostati bez radne snage.

Srđan Puhalo: Da, to se već dešava. Pošto nemaju dovoljno radne snage, poslodavci ustupaju poslove jedni drugima kako bi ispoštovali obaveze koje su preuzeli. Na sve strane traže se šoferi, građevinski radnici, konobari, traži se i nekvalifikovana radna snaga. Možete misliti u kakvom su deficitu kad je riječ o stručnjacima. Ko tu može da izgubi? Mogu da izgube samo ljudi koji nešto imaju. A to su današnje gazde u Bosni i Hercegovini, koji su navikli da imaju jeftinu radnu snagu, radnike bez ikakvih prava koje mogu da eksploatišu do mile volje. Upravo ta radna snaga polako odlazi iz zemlje. I ako se tako nastavi - gazde više neće moći da voze skupe džipove, jer neće imati radnike koji će im zarađivati novac za te džipove.

Više nije lako naći radnika, a kamoli dobrog radnika: Srđan Puhalo
Više nije lako naći radnika, a kamoli dobrog radnika: Srđan Puhalo

Uzalud je čekati pobunu građana koji žive u etnički podjeljenim torovima i samo im je važno da su živi i da se ne puca. Mnogo je izvjesnija pobuna poslodavaca, jer oni su ti koji danas mogu najviše da izgube. A pošto tajkuni finansiraju političke partije, oni imaju dovoljno moći i uticaja da političke partije i vlast prisile da promijene sistem. Jer, ako se sistem ne pomijeni, radna snaga će i dalje odlaziti, poslodavci će osiromašiti, a samim i država, pa neće biti para za velike plate državnih funkcionera. Ovi naši političari, koji žive na državnim jaslama, uopšte ne razmišljaju šta će biti s njima, ako unište državu. U ovome trenutku izgleda da o tome razmišljaju jedino poslodavci. Jer više nije lako naći radnika, a kamoli dobrog radnika.

Đaci prvaci u Beču

Omer Karabeg: Slično govori i banjalučki ekonomista Damir Miljević. On kaže da će ubuduće poslodavci morati da kupuju jeftinije mercedese i grade malo manje luksuzne vile jer će morati da radnicima povećaju plate. ako hoće da ih zadrže.

Srđan Puhalo: Naravno. Morate imati na umu da se iz Banjaluke do Beča autom stiže za pet-šest sat. Danas ljudi nedeljom odlaze da rade privremene poslove u Austiji, Sloveniji i Italiji i vraćaju se svakog drugog petka. To su nepregledne kolone ljudi. Na graničnom prijelazu Gradiška nedeljom se čeka po tri-četiri sata da bi se ušlo u Hrvatsku odakle put vodi u Austriju, Sloveniju i Italiju. Nevjerovatno zvuči podatak da se je prošle godine više đaka prvaka iz Mrkonjić Grada upisano u osnovne škole u Beču nego u rodnom gradu, ali to je činjenica. Poslodavci su prvi to osjetili. Oni su svjesni da je prošlo vrijeme kada su radnici pristajali da rade za mizerne plate. Radnik danas zna svoju cijenu ispod koje neće da radi. Pogotovo dobar radnik. U Evropi je potraga za stručnom radnom snagom tolika da poslodavci u Njemačkoj i Austriji plaćaju takozvane lovce na glave da im dovode stručnjake. A ti lovci su domaći menadžeri koji će za dobru proviziju dovesti inostranom gazdi elektroinženjera, mašinskog tehničara, kompjuterskog ili nekog drugog stručnjaka.

Tata, u kojoj zemlji ću raditi?

Omer Karabeg: Ako se nastavi ovaj trend odlaska, ko će onda ostati u Bosni i Hercegovini?

Enes Osmančević: Ovdje će ostati samo stari, nemoćni ljudi i nezajažljivi političari. Već ima sredina u iz kojih je otišlo kompltno radno sposobno stanovništvo. Brojke su porazne. Procjenjuje se da je više od 150.000 ljudi napustilo Bosnu i Hercegovinu u zadnjih nekoliko godina. Samo iz Tuzlanskog kantona od 2013. do 2017. otišlo je skoro 20.000 ljudi. U prošloj godini 17.000 mladih iz Bosne i Hercegovine dobilo je radne vize u Njemačkoj. Naravno, ostaće vode, šume, rude, minerali, kojima je bogata ova zemlja. Eksploatiraće ih internacionalne kompanije koje će plaćati rentu vladajućim garniturama. Nezajažljivi političari će smisliti i duge načine kako da pune budžet. Oni će donijeti zakone kojima će oporezovati novac koji stiže iz inostranstva. Dakle, bez obzira da li kao freelancer radite za neku stranu firmu ili vam rodbina iz inostranstva šalje novac - moraćete plaćati porez. Čini mi se da je vlast već na tragu takvih razmišljanja. Političari uvijek nađu način da se za sebe pobrinu.

Srđan Puhalo: Pitate ko će ostati u Bosni i Hercegovini. Ostaće glasači - ljudi koji očekuju da im političke partije sve obezbijede, da im urede život i odvedu ih u bolju budućnost. Svi ostali koji tako ne misle - gledaće da odu. Neki dan me je moje dijete, koje je u šestom razredu osnovne škole, upitalo: “A gdje ću ja studirati, u kojoj državi, gdje ću ja raditi?“ I onda vidite da se i djeca danas uveliko pripremaju za odlazak iz ove zemlje. Nisu za to krivi ni roditelji, ni škola. Takva je klima danas u Bosni i Hercegovini koju niko, ali apsolutno niko, ne želi da promjeni.

Ostati u BiH ili otići u Njemačku?
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:03:14 0:00

Doći će neki drugi

Omer Karabeg: Da završimo ovaj razgovor jednim hipotetičnim pitanjem - kada svi odu, da li će Dodik, Izetbegović i Čović vladati pustom zemljom?

Srđan Puhalo: Nadam da neće toliko dugo ostati na vlasti. Ali ova zemlja ne može ostati prazna. Ako nas ne bude - doći će neki drugi. Nije, dakle, pitanje da li će ova zemlja biti prazna, nego ko će je popuniti i koliko dugo ćemo mi biti većina. Bojim se da ćemo s ovakvom politikom i s ovakvim političarima vrlo brzo postati stara, matora država koja će se napuniti ljudima koji će dolaziti sa strane i u kojoj ćemo mi biti manjina.

Enes Osmančević: Ne vjerujem da će pomenuti trojac toliko dugo vladati. Mislim da su njihove ideologije izgubile borbu sa zahtjevima vremena, da su prevaziđene. Već dugi niz godina taj trojac ne uspijeva ljudima ponuditi ništa smisleno, ništa prosperitetno. Bosni i Hercegovini trebaju novi lideri, nove politike, nova retorika i novo ponašanje.

  • 16x9 Image

    Omer Karabeg

    Novinar RSE od osnivanja Balkanskog servisa. Marta 1994. pokrenuo emisiju "Most" s namerom da uspostavlja ratom pokidane veze između ljudi sa prostora bivše Jugoslavije. Dobitnik je nagrade "Jug Grizelj" Nezavisnog udruženje novinara Srbije (NUNS) i nagrade "Erhard Busek" Medijske organizacije Jugoistočne Evrope (SEEMO).

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG