Mladim obrazovanim Bosancima i Hercegovcima koji žive van granica BiH ne nude se konkretni uslovi da se vrate u svoju zemlju i svojim znanjem doprinesu razvoju Bosne i Hercegovine. Teško pronalaze posao u BiH, a nostrifikacija diploma predstavlja poseban problem. Iako postoji interes sa obje strane, potrebni su konkretni projekti predstavnika vlasti u BiH.
Bosnu i Hercegovinu je u vrijeme raspada Jugoslavije i tokom rata napustilo čak 70 posto magistara i doktora nauka. Skoro 30 posto obrazovanih mladih ljudi živi van granica BiH. Zbog toga je ona druga zemlja po migracijima obrazovanog kadra, kaže univerzitetski profesor Lamija Tanović.
„Postoje statistike i one su neumoljive. Kažu da oko 70 i nešto posto inženjerskog kadra od 1995. je otišlo, 81 posto magistara, 70 i nešto postodoktora nauka, znači najkvalitetnijeg kadra. Nije tregadija ako znamo napraviti mostove. Tragedija je ako oni ostanu tamo, a mi ovdje - i ne pravimo neku saradnju“, objašnjava Tanović.
Suština problema nije samo u činjenici da se obrazovani Bosanci i Hercegovci ne vraćaju u domovinu, nego i u tome što ne postoji saradnja sa njima kako bi oni svojim znanjem pomogli razvoju Bosne i Hercegovine, mišljenje je Lamije Tanović.
„Brengej ne znači i nekoga fizički dovesti ovdje. To znači omogućiti saradnju nas ovdje i njih tamo, ali saradnju koja će dati rezultat. I, naravno, tih napora ima, nekih rezultata ima, ali još uvijek ponovo ta saradnja je uglavnom individualna, nije institucionalizovana, a to znači država je opet zakazala“, smatra Tanović.
Kočnica za povratak obrazovanih ima mnogo. Prvi problem je nostrfikacija diploma. Iako postoji agencija za nostrfikaciju, do sada ona nije dala konkretne rezultate. Mladi doktor tehničkih nauka Emir Karamehmedović iz Danske se u BiH vratio još prije tri godine, ali nije nostrifikovao diplomu. Danas radi i živi u BiH, ali se ne bavi poslom za koji se školovao.
„Diplomi nikad nisam nostrificirao zato što proces nostrifikacije namjerno zakomplikovan. To je očigledno kako se na dva, tri mjesta dobiju potpuno različiti odgovori i kako je sam taj proces ustvari osmišljen da odvraća ljude od toga. Jednom ako se donesu neki normalniji zakon i procedura za to, onda ću možda to i uraditi, ali prije toga sigurno ne“, kaže Karamehmedović.
Nevladine organizacije su one koje imaju programe povratka i saradnje sa mladim stručnjacima. Međunarodna organizacija za migracije je kroz svoje projekte podstakla mlade pamatene ljude da ne idu iz BiH ili da se vrate, istakla je predstvanica ove organizacije Alma Šunje.
„U okviru prvog projekta povratka stručnih kadrova koji je implementiran od 1996. do 2000. godine uspjeli smo da vratimo 862 stručnjaka iz različitih oblasti u BiH sa članovima njihove porodice. Ovi stručnjaci su zaposleni u prioritetnim sektorima razvoja koji su definisani u saradnji sa vladom BiH. Trenutno radimo sa stručnjacima koji žive i rade u Holandiji i dolaze u BiH po zahtjevu poslodavaca na prioritetne pozicije i angažuju se na period od 15 dana do dva mjeseca“, kaže Šunje.
Ipak, problem odlaska obrazovanih osoba treba se rješavati institucionalano, i to na državnom nivou, kaže Sanel Huskić iz ACIPSA ( Alumni centra za intrediscplinarne studije) i dodaje:
„Potencijal BiH se često poredi sa Irskom po ovom pitanju, jer Irska ima ogromnu dijasporu, kao i BiH. Kada govorimo o tom prilivu, moramo razmišljati o dijaspori. Potencijal je tu. Ne postoji sistem koji može tu osobu ne samo privući već i zadržati.“
Bosnu i Hercegovinu je u vrijeme raspada Jugoslavije i tokom rata napustilo čak 70 posto magistara i doktora nauka. Skoro 30 posto obrazovanih mladih ljudi živi van granica BiH. Zbog toga je ona druga zemlja po migracijima obrazovanog kadra, kaže univerzitetski profesor Lamija Tanović.
„Postoje statistike i one su neumoljive. Kažu da oko 70 i nešto posto inženjerskog kadra od 1995. je otišlo, 81 posto magistara, 70 i nešto posto
Statistike su neumoljive: oko 70 i nešto posto inženjerskog kadra od 1995. je otišlo, 81 posto magistara, 70 i nešto posto doktora nauka, znači najkvalitetnijeg kadra.
Suština problema nije samo u činjenici da se obrazovani Bosanci i Hercegovci ne vraćaju u domovinu, nego i u tome što ne postoji saradnja sa njima kako bi oni svojim znanjem pomogli razvoju Bosne i Hercegovine, mišljenje je Lamije Tanović.
„Brengej ne znači i nekoga fizički dovesti ovdje. To znači omogućiti saradnju nas ovdje i njih tamo, ali saradnju koja će dati rezultat. I, naravno, tih napora ima, nekih rezultata ima, ali još uvijek ponovo ta saradnja je uglavnom individualna, nije institucionalizovana, a to znači država je opet zakazala“, smatra Tanović.
Kočnica za povratak obrazovanih ima mnogo. Prvi problem je nostrfikacija diploma. Iako postoji agencija za nostrfikaciju, do sada ona nije dala konkretne rezultate. Mladi doktor tehničkih nauka Emir Karamehmedović iz Danske se u BiH vratio još prije tri godine, ali nije nostrifikovao diplomu. Danas radi i živi u BiH, ali se ne bavi poslom za koji se školovao.
„Diplomi nikad nisam nostrificirao zato što proces nostrifikacije namjerno zakomplikovan. To je očigledno kako se na dva, tri mjesta dobiju potpuno različiti odgovori i kako je sam taj proces ustvari osmišljen da odvraća ljude od toga. Jednom ako se donesu neki normalniji zakon i procedura za to, onda ću možda to i uraditi, ali prije toga sigurno ne“, kaže Karamehmedović.
Nevladine organizacije su one koje imaju programe povratka i saradnje sa mladim stručnjacima. Međunarodna organizacija za migracije je kroz svoje projekte podstakla mlade pamatene ljude da ne idu iz BiH ili da se vrate, istakla je predstvanica ove organizacije Alma Šunje.
Problem odlaska obrazovanih osoba treba se rješavati institucionalano, i to na državnom nivou.
„U okviru prvog projekta povratka stručnih kadrova koji je implementiran od 1996. do 2000. godine uspjeli smo da vratimo 862 stručnjaka iz različitih oblasti u BiH sa članovima njihove porodice. Ovi stručnjaci su zaposleni u prioritetnim sektorima razvoja koji su definisani u saradnji sa vladom BiH. Trenutno radimo sa stručnjacima koji žive i rade u Holandiji i dolaze u BiH po zahtjevu poslodavaca na prioritetne pozicije i angažuju se na period od 15 dana do dva mjeseca“, kaže Šunje.
Ipak, problem odlaska obrazovanih osoba treba se rješavati institucionalano, i to na državnom nivou, kaže Sanel Huskić iz ACIPSA ( Alumni centra za intrediscplinarne studije) i dodaje:
„Potencijal BiH se često poredi sa Irskom po ovom pitanju, jer Irska ima ogromnu dijasporu, kao i BiH. Kada govorimo o tom prilivu, moramo razmišljati o dijaspori. Potencijal je tu. Ne postoji sistem koji može tu osobu ne samo privući već i zadržati.“
