Živila grbača radnog naroda

Miljenko Smoje je govorio da je imao samo dva praznika: Badnju večer i 1. maj. Za Badnju večer bi se spominjao oca i "ija anguju" (jegulju), premda je nije volio, a za Prvi maj bi "volija i zapivat", svjedoči Smojin drug, Ante Jelaska:

"Kad bismo zapivali, uvik nas je pratija negdi iz susidstva. Volija je zapivat, a najdraža pisma bila mu je - evo Feđa zna, Lepa zna, znaju svi - U divljaka luk i strijela, željeznica, selo i grad. To su naših ruku djela, da nam živi, živi rad."

Po Smojinim riječima, koje sam zabilježio prije 15 godina, značajan mu je bio Prvi maj i zbog njegova socijalna porijekla:

"Normalno, jer sam ribarsko dite, spli'sko, siromaško..."

Smoje je s Matejuške i iz Velog Varoša povukao snažnu anarhističku crtu i zato nikada nije pripadao ni jednoj stranci:

"Ne volim te njio've partije, te njio've stege, ta nji'ova pokoravanja."

Miljenko Smoje je bio vjerni kroničar Splita i Dalmacije i čovjek koji je od zaborava sačuvao Split između dva svjetska rata, pa i njegov radnički bunt. Ante Jelaska:

"Opisujući jednu povorku gdje se stupalo sa onim klasičnim parolama - kruha i rada, kruha i rada - Smoje je pisao kako je na kraju te povorke išao jedan poznati splitski veseljak, kakvih u našim primorskim gradovima ima na svakom koraku, i on je tim parolama redovito dodavao - i pol litre vina!"

Samo takav slobodan duh je mogao duhovito, ali vjerno, zabilježiti kasnije vrijeme radničkih proslava i parola, kaže za Smoju novinar i pisac Ante Tomić:

"Autor izjave da je najveći klasni neprijatelj ribara dupin, kroz živote nekih sasvim nehistorijskih ljudi, dao je veseliju i zdraviju sliku tog užasnog stoljeća."

Smoje je to stoljeće zabilježio u serijama Velo misto i Naše malo misto kome su obol dali mnogi, a među njima, u seriji ribar, glumac Pjero Jelaska:

"Tada mi je Danijel Marušić, režiser, reka da ako mi dođe na pamet koja dobra parola da je izbacim vanka jer je to bilo vrime parolašenja. Uvik je bilo živija ovi ili oni. Kada je Boris sa scene govorija - Pa su uništavali radničku klasu, sve na grbači radnog naroda, ali nećemo više dozvoliti - ja san zavika: - Živila grbača radnog naroda. A oni svi su dodali - živila! Bilo je smija. Sutra su mi Lepa i Smoje rekli da cilu noć nisu spavali na račun moje grbače radnog naroda. Tako je to ostala najčuvenija parola u ondašnje vrijeme."

Premda da su ga svi držali bonivanom, Smoje je bio veliki radnik:

"Svaki dan ispišen četiri kartice, a to ti je za godinu dana 1.500, pa onda 1.500 puta 50 godina, to je 75.000, cila jedna biblioteka."

Premda je, kako je govorio, napisao više od Balzaca, na njegovo remek djelo "Naše malo misto" natjerala ga je ona, supruga Lepa, koja je primila akontaciju i potvrdila televiziji Zagreb da će biti serija:

"On je govorio da neće jer ga to gnjavi, a ja sam javila da će se pisati. De facto sam ga prisilila na pisanje."

Smoje je danas inspiracija mnogima, pa i Ćići Senjanoviću, koji je u proljeće 1998. godine bio u Americi. Tada je Smoje već skoro tri godine bio pokojni, ali Ćićo nije mogao da ga nepovede sa sobom, što je opisao u svom putopisu United Split & America:

"Ovo je kako smo ja i Smoje po Americi slavili 1. maj. Govori on meni: Vodi me na piknik da slavim 1. maj. J... se meni za stranke i politiku. Prvi maj i Božić su mi oduvijek bili dva najdraža praznika. Svaki sa svojim obilježjima. Janjčićom i bakalarom. Sad bi ja bija u Bežmeka na Braču, Zavrtija bi se janjčić, sa Vidove gore bi gleda more, Split, Makarsku, Hvar, Vis i Šoltu. Ona bi mi govorila da manje pijem. Po ure bi se karali, a onda bi se pomirili i u to ime popili još po bočicu. Feđa bi me vozija svojim spačekom, Šarko bi mi se motao oko nogu, ja bi ga zva na mali, vidi šta imam. On bi poletija, a ja bi mu da komad janjca. Ona bi skočila, znaš Smoje, ne triba davat pasu janjca. Ja bi reka da to nije pas već Šarko. Ona bi se nasmijala, a domalo bi ga zazvala i dala mu komad janjca, ali da ja ne vidim. Zato me vodi na tu riku. Kada nima mora, dobro je i rika. Sist ćemo, ispeć janjca, popit ću čašu vina i ja sam moj Prvi maj proslavija."

Nema više Smoje, ali ostao je Prvi maj. Da, tu su proslave i janjetina sa ražnja, ali i nepravde i radništvo koje vapi za Smojinim perom. Iva Mravak, radnica Dalmatinke iz Sinja:

"Birali smo ovu demokratsku državu. Računamo - naša država i bit će bolje. Ništa, samo se pljačkalo i ništa drugo. Ima poštenih, i u onoj vlasti, i u ovoj. Možda bi ti pošteni, iz one, mogli da se spoje sa poštenim iz ove, da nam pomognu i da dobijemo svoja potraživanja, da više ne moramo ići po Zagrebu. To je žalosno. Zato molim još jedanput poštene ljude iz Vlade da nam pomognu. Ima i poštenih, neću reći da su svi isti. Oni nepošteni neka se stide, a ovi pošteni neka imaju sluha za ovaj današnji skup. Molila bih ih da nam daju odgovor na ovaj skup, da mi ne moramo ići po Zagrebu. Ko će mi dati pare za put do Zagreba? Tribamo skupiti i za ovo što smo se danas skupili. Potrošila sam, popila sam kavu, popila sam sok. Ko će to sve platiti? U Zagrebu triba malo i pojist. Dosta nam je više hodanja. Kakve smo sriće, dogodit će nam se nešto na putu."

"U divljaka luk i strijela, željeznica, selo i grad. To su naših ruku djela, da nam živi, živi rad!"