RSE: Mile, svi mediji su apostrofirali tvoj upit o smislu poezije u ovom vremenu u kojem su započeli ovogodišnji Dani poezije. Taj početak ću i sam ponoviti, jer svakodnevno vraćam tom bolnom Elderlinovom pitanju.
Stojić: Da, to je pitanje: ,Čemu pjesnici u oskudnim vremenima?‘. Naše vrijeme je sigurno vrijeme velike oskudice, vrijeme jedne, rekao bih ne samo materijalne nego i duhovne pustoši koja vlada u dušama ovih ljudi. To je sudbina svih zemalja u tranziciji, a pogotovo ovih naših koje su dodatno pogođene i ratom i siromaštvom i bijedom i tako dalje. Ja ipak mislim da usprkos tome poezija može opstati i u oskudnim vremenima. Jer, bilo je i gorih vremena od ovih, a u njima je poezija ipak opstala. I ne samo opstala, nego na neki način bila i duhovna okrepa, pa ponekad i svjetionik, jer pjesnici nekad vide malo dalje. Osim toga, poezija, kao vrhunska duhovna disciplina, uvijek ljudima mora nuditi neku nadu.
RSE: Ovo nam je prilika da podsjetimo tko je sve ovih dana u BiH i o kakvim se sve programima uz Dane poezije radi?
Stojić: Mi smo, unatoč oskudici odnosno puno manjem budžetu nego dosadašnjih godina, ipak uspjeli okupiti neka značajna i najznačajnija književna imena, ne samo iz regije, dakle Srbije, Hrvatske, Crne Gore, Slovenije i Makedonije, nego i šire. Tako da su tu prisutni i Nijemci i Mađari. Ove godine gostujuća zemlja je Norveška, tako da imamo jednu ekipu norveških pjesnika. Također prevodioci, oni koji prevode naše knjige na stane jezike, imaju svoje radionice i susrete s piscima. Tu su i dječji pisci, onda i jedna značajna likovna izložba mlade sarajevske slikarice Tatjane Milaković. Tu su i programi koji nas podsjećaju na neke naše historijske književne velikane kakav je recimo Ahmed Hromadžić, jedan od najznačajnijih pjesnika za djecu, na čijim smo knjigama mi odrastali i tako dalje. Njemu je posvećena jedna izložba u Muzeju književnosti, ne samo u Sarajevu nego širom BiH – u Banjaluci, Tuzli, Mostaru i tako dalje.
RSE: Ovo gostovanje izvan glavnog grada je zapravo priča za sebe. Sarajevski dani poezije nekako postaju književno proljeće u BiH, a proljeće oduvijek izaziva niz lijepih asocijacija.
Stojić: Nama u organizacionom odboru Sarajevskih dana poezije – gdje sjede značajni pisci kao što su Hadžo Mahajdarević, Stevan Tontić, Ivan Kordić – je bila želja da na neki način pokušamo kulturom i poezijom malo omekšati te neke podjele koje još uvijek žive u ovoj zemlji i koje sve ljude u cijeloj našoj državi stavljaju na neki način u očaj. Tako da su u Sarajevu jučer recitirali pjesnici iz Banjaluke i Mostara, u Banjaluku i Mostar će ići sarajevski pjesnici, naravno i strani pjesnici. Tako da se na neki način te granice koje su uspostavljene politikom brišu barem u kulturi, koliko je to moguće.
RSE: Jamačno, najznačajniji gost Sarajevskih dana poezije je ovogodišnji laureat «Bosanskog stećka» Oto Tolnaj. Naša javnost, a moram reći da se i neke tvoje kolege kod kojih sam se raspitivao nisu proslavile, malo zna o ovom Mađaru. Lijepo bi bilo čuti iz prve ili iz prave ruke nešto o njemu.
Stojić: Zanimljivo je da o Mađarima mi inače malo znamo. Jedan veliki mađarski arhitekt je izgradio pola Sarajeva, zove se Josip Vancaš, a ovdje nitko ne zna da je on Mađar, svi misle da je ili Hrvat ili Austrijanac, pošto je bio katolik. Oto Tolnaj je sigurno jedan od najznačajnijih mađarskih pjesnika. Pored toga, to je čovjek koji govori naš jezik, živi na Paliću u Vojvodini. Dakle, naslonjen je na južnoslavenske kulture, prije svega na srpsku i hrvatsku. Tokom rata je objavio i mnoge značajne tekstove o Bosni, o bosanskoj drami, o bosanskim piscima i tako dalje. Naravno, mi smo sve to imali na umu kad smo mu dodjeljivali nagradu, ali smo na prvom mjestu cijenili njegovu poeziju, koja je do sad egzistirala u prijevodima u Zagrebu i Beogradu. Ove godine smo, uz taj ,Stećak‘ objavili i jedan izbor njegovih pjesama iz njegovih novijih knjiga. Tako da, kad se spuste zavjese Sarajevskih dana poezije, da BiH ostane knjiga jednog značajnog pjesnika, kojeg će ona sigurno sa radošću upoznavati.
RSE: Ne znam koliko si ti kao predsjednik savjeta ove manifestacije za to zadužen, ali sumnjam da su ti promakle ove organizatorske muke. Osim «oskudnog vremena» kao jedne metafizičke kategorije, već si pomenuo vrijeme sveopšte oskudice. Pa kako ste se u tome snašli?
Stojić: Na neki način smo se dovijali. Ove godine smo nešto smanjili broj učesnika. One koji učestvuju nismo zvali da budu ovdje sve vrijeme festivala, već samo dva-tri dana, dakle samo tokom dana u kojima nastupaju. Tako da smo tu nešto uštedjeli. Onda smo isto tako tražili neke sponzore, pa smo nešto i dobili. Tako da se nadam da ćemo uspjeti ovo nekako zaklopiti bez dugova.
RSE: Dani poezije postoje već bezmalo pola stoljeća. Započeli su kao potreba da se ovaj prostor otvori prema različitim kulturama, tradicijama, prema različitim jezicima. Da li nomenklatura u ovom vremenu zapravo razumije ovu misiju?
Stojić: Mislim da razumije vrlo rđavo. Naravno, ima iznimaka. Tu prije svega mislim na ministra Gavrila Grahovca, koji je imao sluha. Pa i na gradonačelnika Sarajeva koji nam je također financijski pomogao. Vjerujem da je to više plod nekakve njihove osobne inicijative nego određene politike. Jer, kao što znate, naša zemlja nema ni ministarstvo kulture, sve je spušteno na neke entitetske ili neke još niže, kantonalne nivoe, o kulturi općenito vrlo malo je riječ, ako se izuzme ova masovna kultura koju smo mi nastojali izbjeći koliko smo mogli jer ne želimo da kič, šund i slični sadržaji uđu u ove kamerne dvorane u kojima se nalaze pjesnici kao, zaista, vrhovna i elitna umjetnost.
RSE: Mile, ja se nadam da će Sarajevski dani poezije još jednom potvrditi pravi smisao i pravu ulogu manifestacije, ali i poezije, bez obzira na vremena, bila ona oskudna ili bogata, da će poezija ostati, opstati i da ćete vi ovim Danima dati još jednu potvrdu i poticaj svemu tome.
Stojić: Budo, zahvaljujem ti se na tako lijepim željama. Moja je želja također da iduće godine nastupim kao pjesnik, a ne kao organizator, jer od svega sam pomalo umoran.
Stojić: Da, to je pitanje: ,Čemu pjesnici u oskudnim vremenima?‘. Naše vrijeme je sigurno vrijeme velike oskudice, vrijeme jedne, rekao bih ne samo materijalne nego i duhovne pustoši koja vlada u dušama ovih ljudi. To je sudbina svih zemalja u tranziciji, a pogotovo ovih naših koje su dodatno pogođene i ratom i siromaštvom i bijedom i tako dalje. Ja ipak mislim da usprkos tome poezija može opstati i u oskudnim vremenima. Jer, bilo je i gorih vremena od ovih, a u njima je poezija ipak opstala. I ne samo opstala, nego na neki način bila i duhovna okrepa, pa ponekad i svjetionik, jer pjesnici nekad vide malo dalje. Osim toga, poezija, kao vrhunska duhovna disciplina, uvijek ljudima mora nuditi neku nadu.
RSE: Ovo nam je prilika da podsjetimo tko je sve ovih dana u BiH i o kakvim se sve programima uz Dane poezije radi?
Stojić: Mi smo, unatoč oskudici odnosno puno manjem budžetu nego dosadašnjih godina, ipak uspjeli okupiti neka značajna i najznačajnija književna imena, ne samo iz regije, dakle Srbije, Hrvatske, Crne Gore, Slovenije i Makedonije, nego i šire. Tako da su tu prisutni i Nijemci i Mađari. Ove godine gostujuća zemlja je Norveška, tako da imamo jednu ekipu norveških pjesnika. Također prevodioci, oni koji prevode naše knjige na stane jezike, imaju svoje radionice i susrete s piscima. Tu su i dječji pisci, onda i jedna značajna likovna izložba mlade sarajevske slikarice Tatjane Milaković. Tu su i programi koji nas podsjećaju na neke naše historijske književne velikane kakav je recimo Ahmed Hromadžić, jedan od najznačajnijih pjesnika za djecu, na čijim smo knjigama mi odrastali i tako dalje. Njemu je posvećena jedna izložba u Muzeju književnosti, ne samo u Sarajevu nego širom BiH – u Banjaluci, Tuzli, Mostaru i tako dalje.
RSE: Ovo gostovanje izvan glavnog grada je zapravo priča za sebe. Sarajevski dani poezije nekako postaju književno proljeće u BiH, a proljeće oduvijek izaziva niz lijepih asocijacija.
Stojić: Nama u organizacionom odboru Sarajevskih dana poezije – gdje sjede značajni pisci kao što su Hadžo Mahajdarević, Stevan Tontić, Ivan Kordić – je bila želja da na neki način pokušamo kulturom i poezijom malo omekšati te neke podjele koje još uvijek žive u ovoj zemlji i koje sve ljude u cijeloj našoj državi stavljaju na neki način u očaj. Tako da su u Sarajevu jučer recitirali pjesnici iz Banjaluke i Mostara, u Banjaluku i Mostar će ići sarajevski pjesnici, naravno i strani pjesnici. Tako da se na neki način te granice koje su uspostavljene politikom brišu barem u kulturi, koliko je to moguće.
RSE: Jamačno, najznačajniji gost Sarajevskih dana poezije je ovogodišnji laureat «Bosanskog stećka» Oto Tolnaj. Naša javnost, a moram reći da se i neke tvoje kolege kod kojih sam se raspitivao nisu proslavile, malo zna o ovom Mađaru. Lijepo bi bilo čuti iz prve ili iz prave ruke nešto o njemu.
Stojić: Zanimljivo je da o Mađarima mi inače malo znamo. Jedan veliki mađarski arhitekt je izgradio pola Sarajeva, zove se Josip Vancaš, a ovdje nitko ne zna da je on Mađar, svi misle da je ili Hrvat ili Austrijanac, pošto je bio katolik. Oto Tolnaj je sigurno jedan od najznačajnijih mađarskih pjesnika. Pored toga, to je čovjek koji govori naš jezik, živi na Paliću u Vojvodini. Dakle, naslonjen je na južnoslavenske kulture, prije svega na srpsku i hrvatsku. Tokom rata je objavio i mnoge značajne tekstove o Bosni, o bosanskoj drami, o bosanskim piscima i tako dalje. Naravno, mi smo sve to imali na umu kad smo mu dodjeljivali nagradu, ali smo na prvom mjestu cijenili njegovu poeziju, koja je do sad egzistirala u prijevodima u Zagrebu i Beogradu. Ove godine smo, uz taj ,Stećak‘ objavili i jedan izbor njegovih pjesama iz njegovih novijih knjiga. Tako da, kad se spuste zavjese Sarajevskih dana poezije, da BiH ostane knjiga jednog značajnog pjesnika, kojeg će ona sigurno sa radošću upoznavati.
RSE: Ne znam koliko si ti kao predsjednik savjeta ove manifestacije za to zadužen, ali sumnjam da su ti promakle ove organizatorske muke. Osim «oskudnog vremena» kao jedne metafizičke kategorije, već si pomenuo vrijeme sveopšte oskudice. Pa kako ste se u tome snašli?
Stojić: Na neki način smo se dovijali. Ove godine smo nešto smanjili broj učesnika. One koji učestvuju nismo zvali da budu ovdje sve vrijeme festivala, već samo dva-tri dana, dakle samo tokom dana u kojima nastupaju. Tako da smo tu nešto uštedjeli. Onda smo isto tako tražili neke sponzore, pa smo nešto i dobili. Tako da se nadam da ćemo uspjeti ovo nekako zaklopiti bez dugova.
RSE: Dani poezije postoje već bezmalo pola stoljeća. Započeli su kao potreba da se ovaj prostor otvori prema različitim kulturama, tradicijama, prema različitim jezicima. Da li nomenklatura u ovom vremenu zapravo razumije ovu misiju?
Stojić: Mislim da razumije vrlo rđavo. Naravno, ima iznimaka. Tu prije svega mislim na ministra Gavrila Grahovca, koji je imao sluha. Pa i na gradonačelnika Sarajeva koji nam je također financijski pomogao. Vjerujem da je to više plod nekakve njihove osobne inicijative nego određene politike. Jer, kao što znate, naša zemlja nema ni ministarstvo kulture, sve je spušteno na neke entitetske ili neke još niže, kantonalne nivoe, o kulturi općenito vrlo malo je riječ, ako se izuzme ova masovna kultura koju smo mi nastojali izbjeći koliko smo mogli jer ne želimo da kič, šund i slični sadržaji uđu u ove kamerne dvorane u kojima se nalaze pjesnici kao, zaista, vrhovna i elitna umjetnost.
RSE: Mile, ja se nadam da će Sarajevski dani poezije još jednom potvrditi pravi smisao i pravu ulogu manifestacije, ali i poezije, bez obzira na vremena, bila ona oskudna ili bogata, da će poezija ostati, opstati i da ćete vi ovim Danima dati još jednu potvrdu i poticaj svemu tome.
Stojić: Budo, zahvaljujem ti se na tako lijepim željama. Moja je želja također da iduće godine nastupim kao pjesnik, a ne kao organizator, jer od svega sam pomalo umoran.
