Jan ima 14 godina i želi da bude profesionalni fudbaler. Danas postoji realna šansa da bi se njegova želja mogla ostvariti, no to nije uvijek bio slučaj. Da bi došao do mogućnosti da ostvari svoj cilj Jan je prešao planine. Bukvalno.
Kada je imao dvije godine, sa roditeljima je napustio ratom razoreni Afganistan. Prešavši dio puta pješke, dio brodom, njegova porodica se smjestila u Budimpešti.
"Više vremena sam proveo živeći na putu, nego u Afganistanu," kaže Jan.
Danas u Evropi, ali i u drugim dijelovima svijeta, žive ljudi koji su preko trnovitog migrantskog i izbjegličkog puta postali integrisani članovi društava.
Jan je jedan od 37 miliona ljudi koji žive u Evropskoj uniji, a koji, kako navode iz Evropske komisije, nisu rođeni u nekoj od zemalja članica. Širom svijeta 3,6 posto populacije ili 281 milion ljudi su migranti, pokazuju podaci Međunarodne organizacije za izbjeglice (IOM) za prošlu godinu.
Kako je počelo?
Nakon užasa Drugog svjetskog rata članice Ujedinjenih nacija su 1951. godine donijele Konvenciju o izbjeglicama. Osnovni princip Konvencije ogleda se u zabrani protjerivanja, odnosno da se izbjeglice ne mogu vraćati u zemlju u kojoj se suočavaju sa ozbiljnim prijetnjama po život i slobodu.
Skoro 65 godina kasnije, oko milion migranata i izbjeglica, mahom iz ratom razorene Sirije, stići će u Grčku i Bugarsku u pokušaju pronalaska boljeg života u nekoj od zemalja Evropske unije.
Na tom putu od 2014. godine 756 osoba izgubit će život ili nestati, prema podacima IOM-a. U ovaj broj ne ulaze smrti ljudi nastale utapanjem u Mediteranu, kojih je više od 22.000.
Samo na takozvanoj Balkanskoj ruti nastradalo je 230 osoba, što je čini najsmrtonosnijim pravcem kojim migranti i izbjeglice pokušavaju da dođu u Evropsku uniju.
Sukob migranata i poljske policije na granici sa Bjelorusijom
Povodom obilježavanja godišnjice donošenja Konvencije o izbjeglicama Filippo Grandi, komesar za ljudska prava Ujedinjenih nacija, rekao je kako ona nastavlja da štiti prava izbjeglica širom svijeta.
“Zahvaljujući Konvenciji životi miliona ljudi su spašeni. Sedamdeset godina od kada je napisana, ključno je da međunarodna zajednica brani njene principe”, naveo je Grandi.
No, on je izrazio i zabrinutost zbog nedavnih pokušaja pojedinih vlada da zanemare ili zaobiđu principe Konvencije, od protjerivanja i odbijanja izbjeglica i tražitelja azila na kopnenim i morskim granicama, do prijedloga da se oni prisilno prebace u treće države na obradu bez odgovarajućih zaštitnih mjera.
Gdje smo danas?
Premotajmo unaprijed nekoliko decenija od tog jula 1951. godine kada je potpisana Konvencija.
U novembru 2017. šestogodišnja Afganistanka Madina Hussiny poginula je na željezničkim šinama nakon što je policija Hrvatske naredila njenoj porodici da se vrati sa granice. Oni su iz Srbije pokušavali preći u Hrvatsku.
U novembru ove godine Evropski sud za ljudska prava donio je presudu prema kojoj je Hrvatska kriva za smrt djevojčice koju je udario voz.
„Da je policija poštivala ljudska prava, da je postupala po zakonu, da je omogućila pristup azilu, danas bi Madina imala 10 godina. Išla bi u osnovnu školu sa svojim vršnjacima, pisala zadaće i učila tablicu množenja. Policija je ovim činom skratila jedan život i prekinula jedno djetinjstvo. Zato oni koji stoje iza ovih politika i naredbi moraju odgovarati“, poručila je tada aktivistica Sara Kekuš iz Centra za mirovne studije iz Hrvatske.
Aktivisti kažu da se ni nakon objavljivanja videa na kojima se vide hrvatski policajaci kako tuku migrante i izbjeglice dok ih vraćaju u Bosnu i Hercegovinu iz juna ove godine, takva praksa nije nimalo promijenila.
Odbor protiv mučenja Vijeća Evrope je početkom decembra također objavio izvještaj, bez saglasnosti Hrvatske, o nedostatku saradnje ove zemlje i brojnim slučajevima nasilja i ilegalnog vraćanja migranata i izbjeglica u BiH.
Hrvatska policija tvrdi da Odbor iznosi ove teze „primarno na temelju neprovjerljivih informacija te subjektivnih i pristranih izvora iz BiH bez konkretnih dokaza za tvrdnje koje iznosi“.
Mađarska, zemlja u kojoj danas živi Jan sa porodicom, donijela je u junu 2018. godine zakon "Zaustavite Sorosa" kojim ljudima koji pomažu i pružaju pravnu pomoć tražiocima azila prijeti godina u zatvoru.
Sredinom novembra 2021. godine Sud pravde Evropske unije presudio je da "Zaustavite Sorosa" krši zakone, te da je prijetnja zatvorom za one koji pomažu tražiocima azila protivna normama EU.
"Zakon 'Zaustavite Sorosa' nije služio ničemu drugom osim političkim ciljevima sa namjerom da se zastraši civilno društvo sa krivičnim sankcijama usred već podle propagandne kampanje usmjerene na migrante i organizacije civilnog društva", naveli su iz mađarskog Helsinškog komiteta, pozdravljajući odluku Suda.
Smrt na putu
Uprkos velikoj podijeljenosti Evrope po pitanju migracija, mnogi migranti i izbjeglice i dalje jedinu šansu za budućnost vide na ovom kontinentu. IOM je Evropu naveo kao trenutno najveće odredište za migrante.
Krajem novembra ove godine 27 osoba utopilo se u pokušaju da iz Francuske pređu u Veliku Britaniju u čamcu na puhanje. Čamac je potonuo nedaleko od francuskog grada Calaisa.
Hiljade ljudi nalazi se zaglavljeno na bjeloruskoj granici sa Poljskom, na otvorenom i hladnoći u nadi da će uspjeti emigrirati u neku od zemalja EU.
Kako navodi međunarodna organizacija Human Rights Watch (HRW), mnogi od njih su došli nakon što su ih ohrabrili iz lokalnih turističkih agencija da putuju u Minsk, glavni grad Bjelorusije, kako bi potom prešli u Poljsku.
Poljska, sa druge strane, navodi HRW, odbija da pusti ljude da pređu ili vraća one koji uspiju.
"Bjeloruski zvaničnici potom tuku i zatvaraju one koji se vrate, te ih prisiljavaju da ponovo pokušaju preći u Poljsku, dok ih u većini slučajeva sprječavaju da putuju negdje drugo u Bjelorusiji ili da se vrate kućama", navode u izvještaju sa terena iz HRW i dodaju kako "Bjelorusija i Poljska dijele odgovornost za ljudsku krizu."
Iz agencije Ujedinjenih nacija za migracije (UNHCR) kažu je od početka godine prijavljeno da se više od 1.000 ljudi utopilo ili se smatra poginulim u nesrećama blizu obale Libije. Samo do kraja juna ove godine UNHCR je procijenio da se u svijetu nalazi 172.000 izbjeglica više no godinu ranije.
U drugoj polovini godine svijet je svjedočio masovnim evakuacijama iz Afganistana. U dvije sedmice nakon što su talibani brzinom, koju niko nije predvidio, stigli do Kabula, Sjedinjene Države i saveznci uspjeli su evakuisati preko 123.000 ljudi iz ratom razorenog Afganistana. Oni su danas rasuti širom svijeta.
Ovo su samo neki od primjera u kojima su se našli ljudi koji zbog rata, siromaštva, klimatskih promjena moraju da napuste svoje domove i krenu na neizvjestan put, kako bi sebi i svojoj porodici obezbijedili da žive bolje. Mnogi će na tom putu izgubiti život. Za one koji uspiju, počinje svakodnevna borba da se integrišu u nova društva.
Kako dalje?
Pored Konvencije, i Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima iz 1948. godine također prepoznaje pravo ljudi da traže azil od progona u drugim zemljama. U Evropskoj uniji na snazi je i takozvani Dublinski sporazum kojim je propisano da se osoba mora prijaviti za azil u onoj zemlji u kojoj uđe u Uniju. To znači da veoma često teret pada na zemlje poput Grčke, Bugarske, Italije i Španije koje se nalaze na spoljnim granicama EU.
“Članice koje su najveće zemlje odrednice poput Njemačke i Švedske tvrde da južne zemlje puštaju ljude kroz sistem, nevladine organizacije tvrde da sve zemlje koje se nalaze na prvim linijama praktikuju nasilna vraćanja kako ne bi registrovali prijave i svi krive zemlje Višegrada što su potopile obavezni sistem o relokaciji koji su pokušali staviti u promet 2015. godine tokom krize kako bi olakšali zemljama na prvim linijama, ali i zemljama koje su destinacija”, pojašnjava Rikard Jozwiak, urednik za Evropu Radija Slobodna Evropa.
Kako bi riješili sva otvorena pitanja, pojašnjava Jozwiak, Evropska komisija je u septembru 2020. predložila novi “pakt o migracijama i azilu”.
“Za sada prijedlog nije došao daleko u Vijeću, gdje zemlje članice treba da postignu sporazum. No, u Briselu postoji nada da će Francuska koja će od 1. januara predsjedavati EU da se uhvati u koštac sa ovim pitanjem i da pokuša dovesti do toga da se svi slože oko toga ili barem oko dijelova.”
U međuvremenu, dok zemlje donose zakone, a nadležne institucije ih podržavaju ili osporavaju širom Evrope, milioni izbjeglica i migranata koji su pobjegli od nesreće u svojim zemljama, integrišu se u evropska društva. Studiraju, rade, stvaraju, doprinose svojim novim zajednicama. Neki, poput Jana, treniraju fudbal svaki dan.
Ako nema treninga, on vrijeme provodi na igralištu. Upisat će srednju školu sa fokusom na sport. Na pitanje kako vidi budućnost, Jan odgovara: "Uvijek s loptom."
Projekat "Moja Evropa" Balkanski servis Radija Slobodna Evropa objavljuje zajedno sa servisima Mađarske, Ukrajine, Rumunije i Bugarske.
Facebook Forum