Sve međunarodne institucije koje se bave stanjem ljudskih prava u posljednje tri godine konstatovale su da je u Bosni i Hercegovini došlo do dramatičnog pogoršanja stanja ljudskih prava i porasta kriminala i korupcije. Istovremeno, stanje u medijima se ocjenjuje djelomično slobodnim, ali i ono malo medija koja imaju hrabrosti da ukazuju na brojne probleme u bosanskohercegovačkom društvu, su pod stalnim pritiscima.
Mediji i novinari koji su spremni da ukazuju na društvene problem u BiH nalaze se pod sve većim pritiscima - od onih fizičkih do ekonomskih. O uslovima u kojima sada rade pojedini novinari u Bosni i Hercegovini možda najbolje govori situacija sa novinarima jedne od najgledanijih emisija u BiH, “60 minuta” Radiotelevizije Federacije BiH. Urednik „60 minuta“ Bakir Hadžiomerović:
„Vi u ovom trenutku imate od šest novinara magazina koji ja uređujem dvojicu pod policijskom zaštitom - jedan sam ja, drugi je Damir Kaletović. Je li to govori o nama ili o državi u kakvoj živimo? Ja sam siguran da je država u kojoj živimo grozna. Ja sam siguran da ova država može bolje.“
Ovome treba dodati i veliki broj krivičnih prijava za klevetu u proteklih osam godina postojanja ove emisije, dodaje Hadžiomerović:
„Suma sumarom, mislim da smo tri izgubili u osam godina, i to na samom početku našeg rada zato što nismo imali potrebno i dovoljno iskustvo za objavljivanje nekih stvari.“
Prema riječima Nataše Tešanović, direktorice Alternativne televizije iz Banje Luke, pritisci na medije više nisu direktne prirode kao u prvim godina poslije rata:
„To rade u rukavicama, ne više onako rudimentarno i agresivno kao nekada, ali to ne znači da je situacija samim tim i lakša. Nije nikakva tajna da su pritisci najčešće ekonomske prirode. Oglašivači, barem one firme koje su bliske partijama na vlasti, ne oglašavaju kod medija koji ih kritikuju, kontrole su gotovo svakodnevna stvar.“
Sličan stav iznosi i urednica dopisništva beogradskog „Euroblica“ Marija Milić:
„Pritisaka u pravom smislu te reči - da vas neko vuče za rukav ili da vam preti životu, nema, ali u svakom slučaju finansijsko oglašavanje jeste ono što je problem i s čim se mediji suočavaju. Ali ako ima želje nešto da se radi, može se i protiv pritisaka.“
Izvršni direktor nevladine organizacije Transparency International BiH Srđan Blagovčanin smatra da i činjenica da je sve manje medija koji su spremni da govore o problemima kriminala i korupcije u BiH pokazuje da se i mediji sve više uklapaju u ukupnu društvenu situaciju u zemlji:
„Ako govorimo o izvještavanju medija o korupciji, tu je možda problem još i veći imajući u vidu i otvorene pritiske, ali i prijetnje i napade koji su upućivani prema novinarima. Naravno, postoje i druge vrste problema. Tu prije svega mislim na problem autocenzure koji se javlja unutar jednog dijela medija, prije svega mislim na javne servise koji na takav način pokušavaju da izbjegavaju ono što bi trebala biti i što jeste obaveza medija u demokratskim društvima, a to je promovisanje odgovorne i transparentne vladavine.“
Novinari u BiH sve više se osjećaju frustrirani jer ma koliko ukazivali ne neke probleme i kriminal, oni koji su nadležni da se bave s tim ne rade svoj posao, kaže Nataša Tešanović:
„Mi smo često frustrirani činjenicom da ono što više puta ponovimo, dokažemo, dokumentujemo ostane otprilike na tome, odnosno da pravosuđe, istražni organi, policijski organi ne rade ništa. Po meni je najeklatantniji primjer Služba javnog revozora koja u RS stvarno radi fantastičan posao, ali šta vrijedi to što mi objavimo više puta kada to na kraju ne dobije sudski epilog?“
Samo mediji i jedan broj nevladinih organizacija teško da će se moći suprotstaviti sve većem kriminalu i korupciji u društvu.
Iako Bosna i Hercegovina u komparativnim istraživanjima slobode medija bilježi vrlo dobar rezultat, čak bolji od zemalja regiona i pojedinih razvijenih zapadnih demokratija, s druge strane i dalje se svrstava među najkorumpiranije zemlje Evrope.
Mediji i novinari koji su spremni da ukazuju na društvene problem u BiH nalaze se pod sve većim pritiscima - od onih fizičkih do ekonomskih. O uslovima u kojima sada rade pojedini novinari u Bosni i Hercegovini možda najbolje govori situacija sa novinarima jedne od najgledanijih emisija u BiH, “60 minuta” Radiotelevizije Federacije BiH. Urednik „60 minuta“ Bakir Hadžiomerović:
„Vi u ovom trenutku imate od šest novinara magazina koji ja uređujem dvojicu pod policijskom zaštitom - jedan sam ja, drugi je Damir Kaletović. Je li to govori o nama ili o državi u kakvoj živimo? Ja sam siguran da je država u kojoj živimo grozna. Ja sam siguran da ova država može bolje.“
Ovome treba dodati i veliki broj krivičnih prijava za klevetu u proteklih osam godina postojanja ove emisije, dodaje Hadžiomerović:
„Suma sumarom, mislim da smo tri izgubili u osam godina, i to na samom početku našeg rada zato što nismo imali potrebno i dovoljno iskustvo za objavljivanje nekih stvari.“
Prema riječima Nataše Tešanović, direktorice Alternativne televizije iz Banje Luke, pritisci na medije više nisu direktne prirode kao u prvim godina poslije rata:
„To rade u rukavicama, ne više onako rudimentarno i agresivno kao nekada, ali to ne znači da je situacija samim tim i lakša. Nije nikakva tajna da su pritisci najčešće ekonomske prirode. Oglašivači, barem one firme koje su bliske partijama na vlasti, ne oglašavaju kod medija koji ih kritikuju, kontrole su gotovo svakodnevna stvar.“
I mediji sve pasivniji
Sličan stav iznosi i urednica dopisništva beogradskog „Euroblica“ Marija Milić:
„Pritisaka u pravom smislu te reči - da vas neko vuče za rukav ili da vam preti životu, nema, ali u svakom slučaju finansijsko oglašavanje jeste ono što je problem i s čim se mediji suočavaju. Ali ako ima želje nešto da se radi, može se i protiv pritisaka.“
Izvršni direktor nevladine organizacije Transparency International BiH Srđan Blagovčanin smatra da i činjenica da je sve manje medija koji su spremni da govore o problemima kriminala i korupcije u BiH pokazuje da se i mediji sve više uklapaju u ukupnu društvenu situaciju u zemlji:
„Ako govorimo o izvještavanju medija o korupciji, tu je možda problem još i veći imajući u vidu i otvorene pritiske, ali i prijetnje i napade koji su upućivani prema novinarima. Naravno, postoje i druge vrste problema. Tu prije svega mislim na problem autocenzure koji se javlja unutar jednog dijela medija, prije svega mislim na javne servise koji na takav način pokušavaju da izbjegavaju ono što bi trebala biti i što jeste obaveza medija u demokratskim društvima, a to je promovisanje odgovorne i transparentne vladavine.“
Medijsko ukazivanje na probleme beskorisno
Novinari u BiH sve više se osjećaju frustrirani jer ma koliko ukazivali ne neke probleme i kriminal, oni koji su nadležni da se bave s tim ne rade svoj posao, kaže Nataša Tešanović:
„Mi smo često frustrirani činjenicom da ono što više puta ponovimo, dokažemo, dokumentujemo ostane otprilike na tome, odnosno da pravosuđe, istražni organi, policijski organi ne rade ništa. Po meni je najeklatantniji primjer Služba javnog revozora koja u RS stvarno radi fantastičan posao, ali šta vrijedi to što mi objavimo više puta kada to na kraju ne dobije sudski epilog?“
Samo mediji i jedan broj nevladinih organizacija teško da će se moći suprotstaviti sve većem kriminalu i korupciji u društvu.
Iako Bosna i Hercegovina u komparativnim istraživanjima slobode medija bilježi vrlo dobar rezultat, čak bolji od zemalja regiona i pojedinih razvijenih zapadnih demokratija, s druge strane i dalje se svrstava među najkorumpiranije zemlje Evrope.
