Sumnjiva lica i novinarska etika

Suradnja: Srđan Janković, Radovan Borović, Ankica Barbir Mladinović i Ivan Katavić

Manipuliraju li kriminalci medijima, pa onda i našim životima, iskorištavajući te iste medije? Zašto institucije pravne države ne reagiraju kada se pojavi sumnja da organizirani kriminal počinje gospodariti medijskim kućama? Kako su nastajala medijska carstva devedesetih i čijim kapitalom opstaju danas u doba krize? Da li je javnost ta koju treba zadovoljiti intervjuima s osobama sa Interpolove tjeralice? Zašto su čak i mafijaški sprovodi ponekad glavna tema nekih medija? Koliko je prljavi novac udar na slobodu javne riječi? Odgovore na ova pitanja tražimo u našoj temi tjedna.

Povod ovoj temi je pojavljivanje kontroverznog biznismena, Stanka Subotića, na podgoričkoj IN televiziji, što je dodatno zaoštrilo odnose na medijskoj, ali i političkoj sceni Crne Gore. Treba li otvarati medije takvim pojedincima?

Intervju sa osobom koja se nalazi na potjernici Interpola i čije je ime na optužnom prijedlogu tužilaštva u Bariju, otvorio je dva pitanja kada je riječ o odnosu medija i novinara prema kontroverznim ličnostima. Jedno je - postoji li prepreka da se lice opterećeno potjernicom nađe u medijima, a drugo pitanje je odnos novinara prema osobama kontroverzne biografije.

Medijski poslanici, profesori na Fakultetu političkih nauka, ali i advokati, su jednoglasni u ocjeni da generalno nema prepreka da se u medijima pojavljuju osobe koje su osumnjičene, optužene, pa čak i osuđene za određena krivična djela.

Prema riječima izvršnog direktora Udruženja nezavisnih elektronskih medija, Ranka Vujovića, pojavljivanje takvih osoba može da isprovocira pitanje etike u medijima, ali je to ostavljeno na procjenu medijima i novinarima:

„Pojavljivanje lica sa potjernica, optuženih ili osuđenih, može da isprovocira pitanje etike u medijima i pitanje da li uopšte treba tim licima dozvoliti da se pojave u medijima. Ovo pitanje je relativno i na njega ne postoji jedan odgovor. U regionalnim medijima je ovih godina bilo dosta slučajeva da su ove ličnosti bile dosta prisutne, uglavnom kroz intervjue. Naravno da su te ličnosti imale različit odnos prema zakonu u trenutku intervjuisanja. Nekada je njihovo gostovanje trebao da izazove određeni efekt i time podigne nečiju gledanost i tiraž, a nekada se radilo o tome da postoji određeno interesovanje javnosti da čuje i njihovu stranu istine. Ne postoji nikakva regulativa ili propis koji bi zabranjivao medijima da kontaktiraju ovu vrstu ličnosti, pogotovo ne osobe koje su samo osumnjičene ili optužene, kojima nije u datom trenutku dokazana nikakva krivica. Uglavnom je ova stvar ostavljena novinarima, da oni procjene da li postoji interes javnosti da se čuje mišljenje određene osobe o nekoj spornoj temi ili događaju, ili, da li je etički pustiti lice koje je osuđeno za neki težak zločin u svoj mediji.“

Nakon što nije bilo saglasnosti o tome da li je prekršen novinarski kodeks u dijelu koji govori o potrebi novinara da se kritički pozicionira u odnosu na sagovornika, u ovom slučaju Stanka Subotića, Savjet novinarskog samo-regulatornog tijela su napustili predstavnici dnevnog lista Vijesti i nedjeljnika Monitor.

Autor intervjua sa Subotićem i član Savjeta novinarskog samo-regulatornog tijela, Rajko Šebek, je rekao da ne postoje pravila na osnovu kojih bi Savjet mogao da analizira intervju i ocijenio je da se radi o političkoj podjeli na medijskoj sceni:

„Pritužba je bila da li je to u skladu sa kodeksom emitovanja, a ne na sadržinu intervjua sa Stankom Subotićem, naravno i pritužba IN-a da je ovo pritisak. To je princip po kojem smo do sada funkcionisali. Nije bilo sporno da se raspravlja o intervju i njegovoj sadržini, ali su te kolege smatrale da je kodeks prekršen jer sam postavio malo pitanja i da pitanja nisu bila dobra. Smatram da to ni po jednom članu kodeksa nije definisano jer bi u toj situaciji mogli da analiziramo svaki intervju u Crnoj Gori i svijetu i rekli bi da je kodeks prekršen pošto nije postavljeno određeno pitanje. Rasprava na Savjetu dodatno je pokazala da postoji podjela na medijskoj sceni po političkoj osnovi, a ne po stručnoj i novinarskoj.“

Ovo je pokrenulo i pitanje ponašanja novinara u situacijama kada se radi intervju sa osobama osumnjičenim ili optuženim da su počinili krivično djelo. Prema riječima Nedjeljka Rudovića, urednika u dnevnom listu Vijesti, u takvim situacijama novinar mora da insistira na pitanjima koja se tiču sagovornika i da ne prećutkuje pitanja koja po sagovornika mogu biti neprijatna:

„Nije prekršen kodeks uraditi intervju sa licima sa potjernice. Ne znam novinara koji danas ne bi prihvatio izazov da uradi intervju sa Ratkom Mladićem. Ako već dobijete priliku da radite intervju sa Ratkom Mladićem, onda zaista ne možete preskočiti pitanje u vezi Srebrenice, ili ako već imate priliku da radite intervju sa Stankom Subotićem, onda je neprimjereno zaobići ona pitanja koja Subotića dovode u vezu sa Darkom Šarićem. Nemoguće je da ga ne pitate zašto je bio toliko altruističan i human prema Crnoj Gori pa je izabrao baš Crnu Goru da preko nje obavlja tranzit duvana. Zašto nije izabrao neku drugu zemlju? Zašto nije išao direktno u Italiju, izabrao aerodrom i preko njega distribuirao cigarete na zapadno tržište? Priča koja je saopštena čini mi se da vrijeđa logiku i zdrav razum.“

Kada novinar ima preko puta sebe osobu odgovornu za krivična djela, treba da ostane profesionalac, kaže Ranko Vujović iz udruženja Nezavisnih elektronskih medija:

„Novinar u kontaktu sa ovim osobama bi trebao da se ponaša isključivo profesionalno, kao prilikom intervjuisanja bilo koje druge osobe. Ne postoji razlika u intervjuisanju optužene osobe ili bilo koje obične osobe, ako se profesionalno radi svoj posao. Intervju treba uraditi profesionalno, neutralno i objektivno. To je novinar dužan da uradi.“

Da su oštri politički sukobi uplivali duboko i u medijsku scenu u Crnoj Gori, potvrdio je predsjednik novinarskog samo-regulatornog tijela, Mirsad Rastoder, nakon sjednice na kojoj se raspravljalo, između ostalog, o ulozi novinara tokom intervjua sa Stankom Subotićem. Rastoder je konstatovao da je crnogorska medijska scena posljednjih mjeseci obilježena žestokim sukobima, da se podstiče atmosfera linča i da su mediji postali poprište prizemne borbe sa teškim kvalifikacijama, uvredama i prijetnjama.

Preti fenomen zarobljene istine

Teško je ne zapitati se da li je bila slučajnost da se Stanko Subotić pojavio, pre podgoričke, i na jednoj beogradskoj televiziji. Ne koriste li kontroverzni biznismeni medije za svoje obračune?

Učestalosti pojavljivanja u medijima osoba koje se za mnoga krivična dela nalaze na poternicama MUP-a, otvara, između ostalog, pitanje koliko zapravo prenošenje takvih stavova uvlači medije u službu obračuna tajkunsko-kriminalnih krugova?

Za urednika lista Blic, Vuka Cvijića, kod novinara je uvek tu prvo profesionalni interes koji pokreće ovaj izazov:

„Mislim da je profesionalni izazov za svakog novinara da razgovara sa nekim ko je optužen ili ko je čak u bekstvu. Na svakome od nas je kako će to da obradi i predstavi. Ne može se uvek puštati sve što oni kažu, naročito ako su u pitanju neke pretnje. To je naša profesionalna odgovornost. Mislim da je to izazov, ali i da nema sumnje da je i naš posao da ih puštamo i da s takvim ljudima razgovaramo. To je u opisu našeg posla.“

Koliko zapravo korišćenje medija i profesionalnog osećaja novinara i urednika, da prenesu informacije koje emituju lica sa poternica MUP-a, ostavlja utisak da su mediji stavljeni u službu organizovanog kriminala?

Svaka ekskluzivnost je po prirodi stvari riskantna i postavlja pitanje zašto baš određeni mediji - konstatuje Velimir Ćurgus Kazimir, direktor medijske dokumentacije Ebart:

„Uvijek možete da postavite pitanje - A zašto ste baš meni dali tu ekskluzivnu vest? Zašto tu ekskluzivnu vest želite da plasirate upravo preko mog medija? Svaki medij mora da izmeri u šta se upušta.“

Pitanje tačnosti informacije, koja bi se možda i teško odbranila, ili dokazala na sudu, olako se izgovara, pa se stiče utisak da određene grupe i pojedinci pokušavaju da ostvare određene benifite iznošenjem javnih tvrdnji, od kojih teško ko može biti zaštićen, ali i upozoren, ističe novinara lista Blic, Vuk Cvijić i primećuje:

„Oni koriste medijski prostor, ali bi svoju odbranu trebali da daju pred sudom. To je pravo mesto. Zavisi od medija kako se postavi prema tome. Različiti mediji, različito su reagovali.“

Stanko Subotić se uključio u jednu emisiju na TV B92 i rekao da je dao 50 miliona evra Miškoviću i Beku za kupovinu luke Beograd i Večernjih novosti. Postoji mišljenje da građani Srbije ne bi znali za mnoge stvari i afere da nema ovakvih poteza novinara. Pošast obraćanja lica sa policijskih poternica nije srpski ekskluzivitet.

Pomoćnica ministra kulture za medije, Nataša Vučković Lesandrić:

„Mislim da je gledaocima najteže u takvim situacijama jer se dobrim delom takvim pojavljivanjem nekih ljudi sumnjivog porekla zaista dovodu u zabludu. To može da bude na neki način i šansa za sve one koji se bave istraživačkim novinarstvom, za kvalitetne novinare, da na bazi takvih izjava uđu u neko dublje novinarsko istraživanje i da svim gledaocima, slušaocima ili čitaocima pokažu na neki način i drugu stranu priče.“

Predsednica Nezavisnog udruženja novinara Srbije (NUNS), Nadežda Gaće, prihvata novinarski izazov objavljivanja informacije i navodi da nema nikakvog osnova za bilo kakvu osudu profesionalnog postupka zbog intervjua sa Stankom Subotićem:

„Ne bih trošila reči na to iz prostog razloga što veoma brzo dobijemo odgovor da vas kritikuju oni koji najviše prikrivaju. Oni vas iskoriste, ali mislim da B92 nije iskorišćena. Otvorile su se teme koje žuljaju srpsko društvo i mislim da je to troglava aždaja u Srbiji. Kada dobijete takvu vrstu kvalifikacije - ko vas kvalifikuje? Oni koji najviše imaju putera na glavi i koji su najviše učestvovali u svim mutnim i prljavim radnjama.“

Velimir Ćurgus Kazimir, direktor medijske dokumentacije Ebart, konstatuje da bi novinari trebalo da „pritisnu'“ državu da konačno utvrdi poreklo kapitala u pojedinim medijima:

„Mi smo u drugom filmu, tako da ti tokovi novca, pogotovo sumnjivog, pogotovo kriminalnog porekla, je nešto izvan naše percepcije. Mi o tome saznamo tek kada osvane neka šokantna, ekskluzivna vest, koja opet možda dođe od strane suprotnog tabora, nekog drugog kriminalca. U tom pogledu je Zakon o informisanju propisao nešto što bi bilo veoma važno, a što će izgleda tek sada početi da se primenjuje, a to je da imamo transparentnu vlasničku strukturu pojedinih medija.“

Pomoćnica ministra kulture za medije Nataša Vučković Lesandrić:

„Očigledno u nekim medijima ima nekog novca sumnjivog porekla. Nadam se da će i Savet za štampu konačno profunkcionisati jer sam ubeđenja da su upravo novinari i medijski radnici ljudi koji moraju na neki način da oplemene svoju struku.“

Ko su pravi vlasnici medija u Srbiji? Da li je vlasništvo nad medijima transparentno? To sve kopka, gotovo deceniju, i Nezavisno udruženja novinara Srbije, kaže Nadežda Gaće:

„NUNS je podržalo prošle godine donošenje Zakona protiv koncentracije kapitala i monopola. Srušili su ga najveći, kako televizijski, tako i štampani mediji. Vlasništvo nije transparentno.“

Podatak da u celoj privatizaciji nije bilo slučaja gde je vršena kontrola porekla kapitala, nije zaobišla ni medije u Srbiji, kaže Nemanja Nenadić iz Transparentnosti:

„Priče o privatizacijama i o tome odakle dolazi novac za njih nisu nove u Srbije i dosta često su otvorene i ranije. Vrlo retko je Vlada zauzimala neki stav i odgovarala na svaku tačku koja se pominje u tim izveštajima. U ovom slučaju posve je nejasno ko bi to trebalo da uradi i na koji način.“

Statistika o medijskom vlasništvu u Srbiji više je nego strogo poverljivo pitanje. Usled ovakvog odnosa medijima preti fenomen zarobljene istine u kojoj tajkuni vrlo često pomeraju javnost u željenom pravcu.

Ne poštuje se Zakon o medijima

U Hrvatskoj zasad nitko ne može reći koliko je prljavog novca i u medijima, ali mafija se, ističu i zagrebački sugovornici, dobro pozicionirala u hrvatskom društvu, pa treba očekivati da će njezin utjecaj i u medijima biti sve veći.

Ubijeni izdavač i suvlasnik tjednika Nacional, Ivo Pukanić, svojedobno je bio javno prokazivan zbog svojih odnosa s organiziranim kriminalom i podzemljem - podsjeća novinar Globusa, Gordan Malić:

„U jednoj fazi je svakako pokojni Pukanić bio na strani Hrvoja Petrača. To je definitivno dokazano bezbrojnim naslovnicama, napadima na istražitelje koji su se bavili Petračem, koji je pravomoćnom presudom završio u zatvoru zbog otmice djeteta Zagorca. Pokušavala mu se olakšati pozicija u zatvoru i to koristeći novine kao oruđe i sredstvo ucjene cijele jedne politike vrha Vlade. Ta pisma nisu sudski dokaz, ali su oni dokaz istine.“

Naravno, ističe Malić, da se Pukanić, osim tim „inženjeringom“, bavio i novinarskim stvarima i vjeruje da je ubijen upravo zbog svog pisanja:

„Mislim da je on ubijen zbog onoga što je pisao. Zašto je sve to pisao, zašto je istraživao šverc cigareta u Crnoj Gori, a ne šverc cigareta u Hrvatskoj, to je drugo pitanje. Svakako je ubijen zbog angažmana na razotkrivanju jedne vrlo opasne i ozbiljne međunarodne zločinačke organizacije, koja mu je najvjerojatnije došla glave.“

Hrvatski novinar i bloger, Željko Peratović, poznat po pisanju o hrvatskom obavještajnom podzemlju:

„Pukanićeva uloga je nedvojbeno bila uloga posrednika između mafije i vlasti. Poznata su njegova pisma, koja je njegova supruga, nosila od Petrača iz zatvora, u kojima je spominjao da Pukanić još razgovara sa Mesićem, koga je zvao Kaktus, sa Sanaderom, sa Mladenom Bajićem koga je zvao - Onaj koga boli zub. Pukanić je bio posrednik između mafije i vlasti. To su najčešće još uvijek svježe spekulacije, da je i dalje Hrvoje Petrač vlasnik Nacionala.“

Peratović ne vjeruje da je Pukanićevo ubojstvo posljedica obračuna mafijaških skupina iz regije, već opasnosti koju je on predstavljao nekome u Hrvatskoj zbog problema s vlastitom suprugom, koja je progovorila o Pukanićevim odnosima s ljudima iz mafije i vlasti. Smatra da je i pisanjem o duhanskoj mafiji u regiji Pukanić samo „odrađivao“ posao jer, kaže Peratović, nije samo Stanko Subotić Cane glavni duhanski mafijaš na ovim prostorima, ima i drugih, pa i iz Hrvatske:

„Svi podaci vezani za Caneta, mogu biti točni, ali oni su bili iznošeni da bi se nanijela šteta konkurenciji.“

Maglovitog vlasništva, nastavlja Peratović, ima u nekim monopolističkim tiskanim kompanijama u Hrvatskoj:

„Iz javno dostupnih izvora znamo o nekim ljudima, koji se gone za gospodarski kriminal, Miroslav Kutle potražuje neke silne milijune eura od Ninoslava Pavića. Sjećam se još uvijek one afere Grupo, koja nikada nije procesuirana. Bilo je napada i na bivšeg vlasnika Nova TV. Te takozvane žrtve nikada ne žele reći policiji na koga sumnjaju i zašto sumnjaju jer bi morali na taj način otkriti u kakvoj su vezi sa tom osobom.“

Novinar Jutarnjeg lista, Duško Miljuš, pretučen zbog svog pisanja o organiziranom kriminalu, nema dokaza o konkretnom financiranju hrvatskih medija prljavim novcem, ali, kaže Miljuš, taj se fenomen na jednoj općoj razini jednostavno ne može negirati:

„Sjećam se da je jedan belgijski novinar, još 2000. godine, kada sam bio na jednom seminaru, rekao da su mediji jedan od strateških ciljeva organiziranog kriminala.“

Od sredine devedesetih godina mafija je u Hrvatskoj uglavnom ulagala u političare i suce, ali onda su, kažu naši sugovornici, shvatili da treba i u medije, radi legalizacije društvenog ugleda i utjecaja.

I neslužbeno se i službeno zna da ima sigurno tog novca i u našim medijima. Sigurno je da njima ne vladaju novinari, ali da vlada i politika i biznis, kapital, mafija.

Munir Podumljak iz Partnerstva za razvoj, upozorava da se u Hrvatskoj ne poštuje Zakon o medijima i ne znaju pravi vlasnici:

„Apsolutno ne znamo ko su vlasnici. Znamo koje su grupacije vlasnici određenih medija, ali koji novac stoji iza toga, mi to ne znamo jer se ne poštuje Zakon o medijima. Mislim da je to skandalozno. Po nekakvim tragovima možemo vidjeti da je novac iz Bosne investiran u vlasništvo jednog medija - Biznis hr. Novac iz Austrije, za koji se ne zna njegovo porijeklo, je investiran u Večernjak. Pa je novac iz njemačke investiran u jedne novine. Mi ne znamo ko su stvarni financijeri tih medija.“

Predsjednik Hrvatskog novinarskog društva, Zdenko Duka:

„I neslužbeno se i službeno zna da ima sigurno tog novca i u našim medijima. Sigurno je da njima ne vladaju novinari, ali da vlada i politika i biznis, kapital, mafija. Logično je pretpostaviti, ali i znamo, da se pokušava utjecati na javnost preko tog novca.“

Sukobljavanje medija i političara

U Bosni i Hercegovini nije rijetka pojava da se kriminalci šepure sa naslovnica novina, ili gostuju u elektronskim medijima. Novinari kažu da je to interes javnosti, ali - da li treba davati prostor onima koji bi zapravo svojim izjavama trebali puniti sudske spise? Ima li prljavog novca mafijaške hobotnice i u medijskim kućama?

Zvonimir Jukić, direktor programa Federalne televizije:

„Što se takvi likovi pojavljuju na naslovnicama novina ili u određenim emisijama, jasno govori u kakvom je stanju bosansko-hercegovačko društvo. Nisu mediji ti koji su ih izabrali slučajno u obradi bilo kojih tema za određena pitanja, nego jednostavno su nam takve osobe vinovnici svih mogućih događaja. Oni, na žalost, sjede u parlamentarnim klupama ili su vlasnici velikih poduzeća, a nerijetko i vlasnici medija. Upravo je ta činjenica, po mome sudu, razlog zašto nam takvi likovi sve više zauzimaju medijski i životni prostor.“

Neke od najpoznatijih osoba kriminalnog miljea imali smo priliku vidjeti i na naslovnicima najčitanijih dnevnih i tjednih listova u Bosni i Hercegovini.

Suzana Mijatović, novinarka tjednika „Slobodna Bosna“ kaže da su takve teme posebno čitane među građanima:

„Ljudi vole čitati takve priče. Svaki put kada je Slobodna Bosna, na naslovnoj strani, imala braću Gaši, Delalića ili Ćelu Bajramovića, naša prodaja je porasla zasigurno za najmanje 30 posto. To govori da ljudi vole takve priče, ali mislim da su novinari dužni da naprave određenu distancu i da budu vrlo oprezni kada pišu o takvim ljudima.“

U posljednje vrijeme prisutno je sukobljavanje pojedinih medija i vodećih političara u Bosni i Hercegovini. Svjež primjer je nedavna odluka čelništva Stranke demokratske akcije da prekine svaki vid suradnje s medijima u vlasništvu Fahrudina Radončića.

Predsjednik Stranke demokratske akcije, Sulejman Tihić, kaže:

„To je posljedica jednog dugogodišnjeg, neobjektivnog i neprofesionalnog pisanja medija u vlasništvu gospodina Radončića, posebno nakon vremena kada je on odlučio da formira svoju privatnu stranku, pa mediji još više neobjektivno i neprofesionalno pišu o situaciji u zemlji, a posebno o radu i djelovanju stranke Demokratske akcije.“

Dva tjedna ranije, slično je učinio i predsjednik Saveza nezavisnih socijaldemokrata i premijer vlade Republike Srpske, Milorad Dodik, kada je uputio instrukcije svim institucijama u Republici Srpskoj da prekinu suradnju s Federalnom televizijom. Akt je potpisan 5. ožujka i u njemu stoji:

„Poštovani, u slučaju da vam se obrate urednici ili novinari Federalne radio i televizije, upućujući vam poziv za gostovanje u emisijama radija ili televizije, ili za davanje izjava, komentara i reakcija za Federalni radio ili TV, isti poziv treba da odbijete i uskratite ovu medijsku kuću za bilo kakvu saradnju koja podrazumijeva i eventualni marketing. Potrebno je da o navedenom obavijestite uprave i upravne organizacije koje se nalaze u vašem sastavu. Instrukcija se odnosi i na samostalne uprave, upravne organizacije i javna preduzeća. S poštovanjem, predsjednik Vlade Milorad Dodik.“

Evo kako premijer Republike Srpske, Milorad Dodik, odgovara na pitanje novinara Federalne televizije:

„Vi ste za nas neobjektivna, neprofesionalna i neprijateljska televizija.“

Prema posljednjem istraživanjima Media plan istituta, organizacije za razvoj medija u Bosni i Hercegovini, preko 60 posto sadržaja u bosansko-hercegovačkim medijima govore o negativnim stvarima. Direktor Media plan Instituta, Radenko Udovičić:

„Kada se nešto pozitivno desi, to je, ili u drugom planu, ili je potpuno zanemareno. To i procenti zadnjih istraživanja, koje smo radili, pokazuju.“

U Bosni i Hercegovini, za sada, nije prisutna pojava da je neki medij izravno povezan ili financiran od kriminalnog miljea, dodaje Udovičić:

„Mislim da ne postoje takvi mediji, ali jedan dio medija, i to jačih medija, pogotovo pisanih, ima sjajne izvore informacija i sjajne podatke koje dobija iz policijskih struktura i iz kriminalnog miljea. Imaju dobre veze sa takvim osobama i to onda često određuje pisanja tih medija.“

Žutilo i crnilo postaju mjerila javnosti

Danko Plevnik, novinar i publicist iz Hrvatske, doktor informacijskih znanosti, autor više knjiga, među kojima je i „Praksa etičkog novinarstva“, komentira pojavljivanje Subotića na televizijama u regiji:

„Mislim da je to, što se tiče profesije, neodgovorno i sramotno, a sa stanovišta suda to je bezprimjereno. Zemlje bivše Jugoslavije su shvatile demokraciju kao jednu anarhiju i igru bez ikakvih pravila. Pravo je takmičenje da se glamuriziraju članovi tog podzemlja. Na žalost, to je postala tendencija da se žutilo i crnilo postavljaju kao mjerila javnosti.“

Po njegovoj ocjeni, prljavi kapital u medijima zagađuje javnu scenu i ugrožava slobodu javne riječi u svakom društvu. Ovako objašnjava razloge ulaska organiziranog kriminala u medije:

„Proces ulaženja prljavog kapitala u medije na neki način je povezan sa reafirmacijom određenog kriminala u društvo. Kako su na nelegalan način došli do kapitala i oprali novac, kupivši neka industrijska postrojenja, ili turistička, sada oni žele kroz poslovanja, pošto su legalizirali taj kapital, društveni ugled i na neki način utjecaj na javno mnijenje i na sudstvo. Mislim da je to jedan od razloga zbog čega je taj kapital ušao u medije.“