Dostupni linkovi

Vanredna vijest

500 KM po tijelu u grobnici


Kampanja za otkrivanje masovnih grobnica u BiH koju je u povodu Dana nestalih pokrenuo Institut za nestale osobe Bosne i Hercegovine otkrila je i poražavajuću činjenicu da veliki broj osoba očekuje da im se informacija za lokaciju plati. Ovaj problem nije stran ni porodicama žrtava, a s njim su se susretale i vlasti na lokalnom nivou. Traženo je i po 500 KM po tijelu u grobnici. No, činjenica je da se u većini slučajeva radilo o prevarantima koji su željeli profitirati na račun 10 hiljada nestalih osoba za koliko se danas u BiH traga.

U masovnim grobnicama širom Bosne i Hercegovine oko 10.000 osoba ubijenih tokom rata čeka na smiraj koji će im donijeti ekshumacija. Za lokacije nekih znaju samo krvnici koji su ih, tvrde porodice, tamo i pokopali. Za informaciju, pa čak i lažnu, traže novac, kaže Šuhra Sinanović, predsjednica udruženja Žene Podrinja:

„I to nam traže unaprijed, evo kao što je bilo prošle godine u mom Bratuncu. Znači, tražio je čovjek unaprijed da mu se plati. Prvo se išlo na 3.000, ali bilo je pitanje da li tu ima grobnica ili ne. Međutim, mi nismo dali pare i nismo dobili tu informaciju. A inače, otišli smo na tu lokaciju, ali nije bilo ništa“.


Poražavajići je podatak da gotovo 15 godina nakon rata oni koji žive sa saznanjem o lokacijama grobnica i dalje šute, i što je moralno pogubnije, za to očekuju novac.

Zarada na lokacijama masovnih grobnica je najveće moralno dno koje ljudi mogu dotaći, smatra Goran Krčmar, rukovodilac Operativnog tima za traženje nestalih Republike Srpske, i obično se radi o prevarantima:

„Uglavnom, što je veoma tragično, radi se o ljudima mešetarima koji pokušavaju steći neko bogatstvo na ljudskoj tragediji. Međutim, onog momenta kada mi pristanemo na razgovor i kažemo da, možemo se dogovoriti o novcu, uglavnom onog momenta kad se vrši realizacija, znači kad se nađu tijela, obično tada svijedoci odustaju. Vrlo je malo ljudi koji znaju stvarne lokacije grobnica. Obično lokaciju grobnica poznaju izvršioci, a izvršioci nisu nikada htjeli da govore, da ustupe lokaciju, jer znaju da sjeku granu na kojoj sjede. Vrlo malo je takvih ljudi koji su iskreno ponudili lokaciju, a i kad kažemo za novac, obično se misli na neke velike sume. Ono što smo mi nailazili, odnosno komisija, jeste da se ljudima plaćala neka dnevnica nadoknade što je s nama izgubio dan. Bilo je onih koji su nudili 300-500 maraka po tijelu koje nađu.“


Apelujući na svijest onih koji bi mogli imati bilo kakav trag kad je u pitanju lokacija grobnica, Institut za nestale osobe pozvao je u povodu Dana nestalih da im se te informacije i dostave. Na opšte razočarenje javnosti ispostavilo se da za informaciju ljudi traže novac.

Milan Bogdanić, predsjedavajući kolegija direktora Instituta, kaže kako je sve teže doći do informacija što usporava rad:

„Obično su to lokacije vezano za jame koje su više desetina metara duboke, korita rijeka, jezera, neke minske lokacije i tome slično. Najveći broj informacija je prikupljen na osnovu dobrovoljnog dolaska i prijavljivanja ljudi, na humanoj osnovi. Isto tako, bilo je izuzetaka – meni je žao što se to stavlja u prvi plan – ali je bilo slučajeva, složenijim nestancima i okolnostima, gdje smo informacije dobili od određenih agencija, istražnih organa koje su, navodno, došle do tih saznanja kupovinom informacija. Ja mislim da to nije ništa katastrofalno, ukoliko se te informacije ne kupuju od samih izvršilaca.“


Bivši predsjednik Skupštine opštine Bratunac, Refik Begić, potvrdio je Krčmareve navode o lažnim lokacijama, te i sam bio svjedok pokušaja prodaje informacija:

„Suočavali smo se i sa ljudima koji su dolazili u moju kancelariju i tražili neke ustupke i novac za otkrivanje mjesta za pojedinačne masovne grobnice. U to vrijeme, ja sam takve informacije prosljeđivao Komisiji za traženje nestalih pri Vladi Federacije, s obzirom da je ona bila nadležna.“


Muharem Murselović, koji je prošao golgotu prijedorskih logora smrti, za prodaju informacija zna još od 1997. godine naovamo. Tužilaštva i sudovi su, kaže, presudni u tome da se lanac prekine, te da oni koji su ubijali i osuđeni za to, kažu gdje su žrtve njihovih zločina pokopane:

„Pljačkali su nas od '92. godine do '95. godine u konvojima kada su ljudi izlazili, i prije ubistava, i u logorima su ljudi morali sakupljati novac za te svoje dželate, a sada nam čak traže novac i zato da nam otkriju gdje su tijela bacili. To je samo do neefikasnosti pravosuđa, tužilaštava i onih koji su zaduženi za otkrivanje tih monstruoznih zločina koji su se desili na ovom području.“

No, ima i slučajeva da se plaćena informacija pokaže tačnom, ističe Sinanović:

„Samo ću navesti godinu – 2004. i to gdje se nismo nadali. To su bili slučajevi gdje su ti zlikovci bili starije osobe, da izumru, pa valjda neće da ostane pod tim, da kaže prije smrti gdje je masovna grobnica. Ja mislim da se u BiH ne bi ni deset posto grobnica otkrilo, da nije bilo tih osoba. Kad ti kaže da će ti reći gdje je grobnica, pa traži novac, moraš se cjenjkati.“


Problem oko pronalaska masovnih grobnica ipak nije samo u onima koji od njih žele profitirati. Činjenica je da se radi i o političkim kalkulacijama, manipulacijama žrtvama, njihovim porodicama, te prikrivanjem zločina koji su se dogodili. Zato danas, tvrde, u jednom od brojnih prelijepih prijedorskih parkova leži masovna grobnica. I zato još nisu otkrivena vječna počivališta Srba ubijenih tokom rata u Sarajevu.

Ako znate gdje se nalazi makar jedna nestala osoba ili sumnjate da bi mogla biti grobnica, javite. Mirnu savjest novčanice ne mogu zamijeniti.
  • 16x9 Image

    Dženana Halimović

    U novinarstvu je od 1998. godine, a prve novinarske korake počinje u listu Oslobođenje. Bavi se istraživačkim novinarstvom, temama ratnog zločina, organizovanog kriminala i korupcije. Dobitnica nagrada "Global Human Rights Award" i Unije novinara BiH 2003.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG