Među više preduzeća u Crnoj Gori koja se suočavaju sa teškoćama, nalazi se i nikšićka Livnica. Radnici te firme, koja je nekada poslovala u okviru Željezare Nikšić, nakon jedne i po godine štrajkova i protesta, odlučili su se na radikalizaciju.
Livničari su odlučili da dvadesetčetvorosatnim protestom pred zgradom Ministarstva ekonomije, traže zaostala primanja i pokretanje proizvodnje.
Nikšićka Livnica je do 2004. godine, kada je prodata italijanskoj kompaniji "Gatti" poslovala u okviru nikšićke Željazare, u čijem se krugu ova firma i fizički nalazi. U Livnici je zaposleno stotinjak radnika koji su prije godinu i po dana stupili u štrajk. Komunikacija i odnosi novog vlasnika ove fabrike i njenih radnika, od početka su bili poremećeni, a na kraju su se toliko zaoštrili da su štrajkači odustali od svih zahtjeva, tražeći isključivo raskid kupoprodajnog ugovora sa novim vlasnikom.
U međuvremenu je došlo i do konfrontacije bivšeg i sadašnjeg vlasnika Livnice: Željezare i kompanije "Gatti". Italijanski investitor je optužio Željazaru za koordinaciju i finansiranje štrajka u Livnici, navodno, zbog želje da se domogne dijela fabričkog zemljišta koje pripada Livnici. Na kraju je Željezara raskinula kupoprodajni ugovor na šta je "Gatti" odgovorio tužbom i odštetnim zahtjevom od deset miliona eura.
Radnici kažu da im je najveći problem što ne rade:
"Tražimo samo da radimo. Mi ne tražimo ništa drugo nego da naše familije žive kao i svi ostali. E, to mi tražimo".
Livničari su prethodno najavljivali da će organizovati neprekidne danonoćne proteste pred zgradom Vlade, međutim, u međuvremenu se od toga odustalo, pa će radnici koji su jutros došli pred zgradu Ministarstva ekonomije, na tom mjestu protestovati do sjutra ujutru.
Predsjednik sindikata Livnice Angelina Mušikić:
"Ne znamo kako ćemo ovo izdržati. Isto tako smo planirali prošlog ponedjeljka da pješke idemo, međutim, odustali smo od toga zbog savjeta ljekara da se to ne može izdržati, pogotovo, da dođemo ovdje pa da ostanemo. Već je veliki broj radnika bolestan, tako da smo se odlučili za ovaj korak".
RSE: Kako žive radnici Livnice danas?
Mušikić: Nikako, nikako. Samo se tavori dan po dan. Evo, sad će i djeca u školu. Svako se uhvatio za glavu - kako se snaći.
"Snalazim se kako znam i umjem. Presipam „iz šupljeg u prazno". Prebijam dugove. Pozajmim, vratim, pa onda opet, kod onoga drugog,pozajmim, pa opet."
"Možete zamisliti kako živim poslije godinu i po dana nikakvih primanja. Živimo na ivici bijede. Pozamljujemo. Nekome da otac, nekome majka, nekom brat. Tako živimo, na tuđ račun."
RSE: Prihvatate li u međuvremenu neke privremene poslove?
"Kako privremene. Ne mogu ja privremene. Imam 30 godina radnog staža, pa sada da radim privremeno. Nema šanse. Ako ima nešto da do penzije odradim u redu, ali da radim privremeno, po mjesec, dva i da čekam da mi poslodavac isplati? Da ja čekam svoje pare, koje sam zaradio, da mi taj poslodavac plati? Da ja njega ganjam? Ne mogu ja to."
"A, ko će nas od pedeset, šezdeset godina da primi. Neće da prime ljude od trideset godina, a ne mene od pedeset."
Pojedini radnici su poželjeli da obraćanje Radiju Slobodna Evropa iskoriste da pošalju poruku Vladi:
"Da se maknu odavde. Da se maknu!"
RSE: Ko?
"Vlada, a ne ja."
"Prodala nas je Vlada i Željezara, i normalno je da oni moraju biti odgovorni. Nama je samo krivo što je država nama okrenula leđa, ali se nadamo da će nam ipak pomoći, jer smo mi preči ovoj državi nego taj Italijan trgovac, koga uopšte ne interesuje sudbina familija. Sto familija, što njega briga. Ova kriza njega i ne interesuje: hoće li Livnica raditi, ili preživljavati. Željezara nam je veliki krivac isto tako. Veliki krivac.Okrenula nam je leđa. Mi smo trideset godina u Željezari radili i onda smo prodati budzašto tom Italijanu."
"Oni što su nas prodali neka razmišljaju kako će i šta će s nama sada. Nijesu nas ni pitali. Kupili su nas „k’o ovce u tor“. Nijesu nas ni pitali. Samo su nas jednostavno, đuture, ko u doba Smailage Čengića - ovo je moj tor, i ja ću da upravljam svojim torom."
RSE: Tako se osjećate?
"Tačno tako."
Livničari su odlučili da dvadesetčetvorosatnim protestom pred zgradom Ministarstva ekonomije, traže zaostala primanja i pokretanje proizvodnje.
Nikšićka Livnica je do 2004. godine, kada je prodata italijanskoj kompaniji "Gatti" poslovala u okviru nikšićke Željazare, u čijem se krugu ova firma i fizički nalazi. U Livnici je zaposleno stotinjak radnika koji su prije godinu i po dana stupili u štrajk. Komunikacija i odnosi novog vlasnika ove fabrike i njenih radnika, od početka su bili poremećeni, a na kraju su se toliko zaoštrili da su štrajkači odustali od svih zahtjeva, tražeći isključivo raskid kupoprodajnog ugovora sa novim vlasnikom.
U međuvremenu je došlo i do konfrontacije bivšeg i sadašnjeg vlasnika Livnice: Željezare i kompanije "Gatti". Italijanski investitor je optužio Željazaru za koordinaciju i finansiranje štrajka u Livnici, navodno, zbog želje da se domogne dijela fabričkog zemljišta koje pripada Livnici. Na kraju je Željezara raskinula kupoprodajni ugovor na šta je "Gatti" odgovorio tužbom i odštetnim zahtjevom od deset miliona eura.
Radnici kažu da im je najveći problem što ne rade:
"Tražimo samo da radimo. Mi ne tražimo ništa drugo nego da naše familije žive kao i svi ostali. E, to mi tražimo".
Livničari su prethodno najavljivali da će organizovati neprekidne danonoćne proteste pred zgradom Vlade, međutim, u međuvremenu se od toga odustalo, pa će radnici koji su jutros došli pred zgradu Ministarstva ekonomije, na tom mjestu protestovati do sjutra ujutru.
Predsjednik sindikata Livnice Angelina Mušikić:
"Ne znamo kako ćemo ovo izdržati. Isto tako smo planirali prošlog ponedjeljka da pješke idemo, međutim, odustali smo od toga zbog savjeta ljekara da se to ne može izdržati, pogotovo, da dođemo ovdje pa da ostanemo. Već je veliki broj radnika bolestan, tako da smo se odlučili za ovaj korak".
RSE: Kako žive radnici Livnice danas?
Mušikić: Nikako, nikako. Samo se tavori dan po dan. Evo, sad će i djeca u školu. Svako se uhvatio za glavu - kako se snaći.
"Snalazim se kako znam i umjem. Presipam „iz šupljeg u prazno". Prebijam dugove. Pozajmim, vratim, pa onda opet, kod onoga drugog,pozajmim, pa opet."
"Možete zamisliti kako živim poslije godinu i po dana nikakvih primanja. Živimo na ivici bijede. Pozamljujemo. Nekome da otac, nekome majka, nekom brat. Tako živimo, na tuđ račun."
RSE: Prihvatate li u međuvremenu neke privremene poslove?
"Kako privremene. Ne mogu ja privremene. Imam 30 godina radnog staža, pa sada da radim privremeno. Nema šanse. Ako ima nešto da do penzije odradim u redu, ali da radim privremeno, po mjesec, dva i da čekam da mi poslodavac isplati? Da ja čekam svoje pare, koje sam zaradio, da mi taj poslodavac plati? Da ja njega ganjam? Ne mogu ja to."
"A, ko će nas od pedeset, šezdeset godina da primi. Neće da prime ljude od trideset godina, a ne mene od pedeset."
Pojedini radnici su poželjeli da obraćanje Radiju Slobodna Evropa iskoriste da pošalju poruku Vladi:
"Da se maknu odavde. Da se maknu!"
RSE: Ko?
"Vlada, a ne ja."
"Prodala nas je Vlada i Željezara, i normalno je da oni moraju biti odgovorni. Nama je samo krivo što je država nama okrenula leđa, ali se nadamo da će nam ipak pomoći, jer smo mi preči ovoj državi nego taj Italijan trgovac, koga uopšte ne interesuje sudbina familija. Sto familija, što njega briga. Ova kriza njega i ne interesuje: hoće li Livnica raditi, ili preživljavati. Željezara nam je veliki krivac isto tako. Veliki krivac.Okrenula nam je leđa. Mi smo trideset godina u Željezari radili i onda smo prodati budzašto tom Italijanu."
"Oni što su nas prodali neka razmišljaju kako će i šta će s nama sada. Nijesu nas ni pitali. Kupili su nas „k’o ovce u tor“. Nijesu nas ni pitali. Samo su nas jednostavno, đuture, ko u doba Smailage Čengića - ovo je moj tor, i ja ću da upravljam svojim torom."
RSE: Tako se osjećate?
"Tačno tako."
