Dostupni linkovi

Arapi kao pioniri nove demokracije


Demonstranti u libijskom gradu Tobruk, 24. veljače 2011
Priredila Mirjana Rakela

Eskalacija nasilja u Libiji ostavila je zapadne vlade prilično zbunjene oko toga kako reagirati na narodne revolte koji se šire Bliskim istokom.

U jednom trenutku su događaji u Tunisu, Egiptu, i sada u Libiji uspoređivani sa Francuskom revolucijom i padom Berlinskog zida. Već u slijedećem trenutku, takve ocjene su ublažavane, očito zbog spoznaje kako bi se pobune mogle odraziti na strateške i gospodarske interese Zapada, piše Charles Kupchan, profesor medjunarodnih odnosa na sveučilištu Georgtown u “International Herald Tribunu”.

Amaterski video snimci postavljeni na YouTube prikazuju demonstracije širom Libije protiv dugogodišnjeg vladara Muamera Gadfija. (Reuters,21. 2. 2011.)

x
Protesti protiv vlasti u Libiji
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:01:20 0:00
Direktan link
Konfuzija je razumljiva. Nemiri reafirmiraju univerzalnu želju da se čuje glas dostojanstva i ujedno omogućavaju da se demokracija ukorijeni na Bliskom istoku.

U isto vrijeme, pobune ne mogu proći bez krvi, ali i rušenja režima na koje se Zapad oslanja zbog energetskih i strateških interesa, smatra Kupchan.

Michael Hardt i Antonio Negri u “Gardianu” naglašavaju da posljednja zbivanja ne treba povezivati s određenim događajima iz prošlosti, već da je riječ o originalnom eksperimentu koji otvara nove političke mogućnosti, iznad regionalnog okvira.

Dvojica autora smatraju da će borba u arapskom svijetu u idućoj dekadi biti slična onome što se u prošlom desetljeću zbivalo u Latinskoj Americi. To će biti jedna vrsta političkog eksperimenta – snažni socijalni pokreti dovesti će do formiranja naprednih vlada, kao što je bio slučaj u Argentini, Brazilu , ili Venezueli i Boliviji.

Deseci tisuća Egipćana na molitvi u Kairu, tražeći ostavku predsjednika Hosni Mubaraka. (Reuters, 04.02 2011.)

x
Egipat: Molitva u Kairu
molimo pričekajte
Embed

No media source currently available

0:00 0:01:16 0:00
Direktan link
Revolt u Tunisu, Kairu ili Bengaziju uzdrmao je političke stereotipe da su Arapi suzdržani kada treba birati između sekularnih diktatura i fanatičnih teokrata, ili da su muslimani na neki način nesposobni živjeti u slobodi i demokraciji, pišu Hardt i Negri.

Revolt u arapskom svijetu pokrenula je visoka stopa nezaposlenosti, a u središtu pobune bili su visoko obrazovani mladi ljudi nezadovoljni vlastitom perspektivom, dakle oni koji imaju mnogo toga zajedničkog sa studentima koji su prosvjedovali u Londonu ili Rimu.

Iako su se prvotni zahtjevi odnosili na silazak s vlasti tirana i autoritarnih vlada, iza njih se moglo jednostavno isčitati da mladi žele ne samo bolji život, rad, socijalna i opća prava, već i da budu oni koji će vladati.

Organizacija pobune nije imala jednog lidera. Tradicionalna opozicija mogla je sudjelovati u revoltu, no ne i njim rukovoditi, što se vidjelo u Egiptu. Mladi i obrazovani naučili su se koristiti snagom društvenih mreža, poput Facebooka, You Tuba ili Twittera.

Naravno, pobune ne moraju uvijek imati i pozitivni ishod, ističu Hardt i Negri. Tirani ih mogu ugušiti u krvi, vojne hunte ostati na vlasti, tradiocionalna opozicija može pokušati “ukrasti” tekovine pobune, ali mladima je nemoguće oteti pravo na život u kojem se mogu dokazati. Sve dok takva želja postoji, pobuna nastavlja živjeti, zaključuju autori tekst u “Gardianu”.

Pogledajte komentare (1)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG