Dostupni linkovi

‘Lanac ubistava’ iranskih intelektualaca - bez pravde više od 20 godina


Prema dostupnim izvještajima, iranski agenti sigurnosti su oteli Majida Šarifa i ubili ga smrtonosnom injekcijom kalija.

Pišu: Golnaz Esfandiari i Fereshteh Ghazi

Novinar i prevodilac Majid Šarif je 20. novembra 1998. izašao iz kuće svoje majke u Teheranu kako bi trčao. Nikada se nije vratio.

Nekoliko dana kasnije, majka je identifikovala njegovo tijelo u mrtvačnici. Šarif je pronađen mrtav na ulici u glavnom gradu. U njegovoj smrtovnici piše da je umro od srčanog udara, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RFE/RL) na engleskom jeziku.

Njegova sumnjiva smrt dogodila se usred ubistava nekoliko disidenata za koje se vjerovalo da su politički motivisani i da su ih izveli operativci obavještajne službe.

Žrtve su bili intelektualci i politički aktivisti koji su javno kritikovali iranski klerikalni establišment i državnu cenzuru. Primali su prijetnje i/ili bili suočeni s ispitivanjima prije svoje smrti. Neki su oteti i ubijeni. Drugi su divljački ubijeni u svojim domovima.

Vjeruje se da je Šarif bio među žrtvama takozvanog "lanca ubistava" intelektualaca koji su šokirali Iran u jesen i zimu 1998. godine i potakli predsjednika reformistu Mohameda Katamija da naredi istragu.

Izvještaji koji su se pojavili mjesecima kasnije sugerišu da su Šarifa oteli agenti službe sigurnosti i uboli smrtonosnom injekcijom kalija u nožni prst kako bi izazvali srčani udar.

Iransko ministarstvo obavještajnih poslova priznalo je četiri ubistva u januaru 1999. godine, optužujući "prevarante" za ono za što se vjerovalo da je pokušaj ušutkivanja kritičara i potkopavanja reformista.

Ti zločini uključivali su brutalno ubistvo Darijuša Foruhara i njegove supruge Parvana, vođe male opozicione stranke koji su umrli od više uboda nožem u svom teheranskom domu; i ubistva u decembru 1998. književnika Muhameda Mohtarija i prevodioca Muhameda Džafara Pudžandea, obojica navodno zadavljena nakon što su ih oteli na ulicama glavnog grada.

Ukupno 18 obavještajnih agenata je uhapšeno i suđeno im je, što je rezultiralo smrtnom kaznom za trojicu i zatvorskom kaznom za ostale. Trojica su oslobođena. Suđenje se doživljavalo kao lažno usred sumnji da oni koji su naredili ubistva nisu suočeni s pravdom.

U junu 1999. vlasti su objavile da je čovjek za kojeg su rekli da je mozak ubistava, visoki zvaničnik Ministarstva obavještajnih poslova Said Emami, počinio samoubistvo u zatvoru.

Bio je jedan krupan čovjek, nismo znali ko je on, suština njegovih komentara bila je da je ubistvo mog brata jednostavno bila greška."

Braniteljka ljudskih prava sa sjedištem u Vašingtonu Roja Borumand (Roya Boroumand) izjavila je za RFE/RL da je gnjev javnosti nakon ubistava 1998. - posebno nakon brutalnog ubistva nožem 70-godišnjeg Foruhara i njegove 60-godišnje supruge - prisilio establišment da prihvati ograničenu odgovornost kao "minimum radi kontrole, ako ne radi smirenja ljutnje javnosti."

Borumand, suosnivačica Centra Abdurahman Borumand, koji promoviše ljudska prava u Iranu, kazala je da ubistva odražavaju nedostatak tolerancije na neslaganje i vjersku konkurenciju. "Ova pogubljenja imaju za cilj eliminaciju određenih ljudi, ali također svojom brutalnošću i jezivošću odvraćaju mnogo značajniji broj ljudi od političkog aktivizma i, istovremeno, izbjegavaju političke troškove povezane sa sudskim progonom i pogubljenjima u kojima je njihova odgovornost neporeciva", rekla je Borumand.

Novinari su ubistva povezali sa sumnjivom smrću desetaka intelektualaca i kritičara koja se dogodila deceniju ranije. Advokati koji su vodili slučajeve, kao i novinari koji istražuju ubistva, sugerišući da su naredbe za njih došle s vrha, također su se suočili s pritiskom i zatvorskim kaznama. Na porodice se isto tako vršio pritisak.

'Jednostavna greška'

Vjeruje se da su među žrtvama ubistava i pjesnik Hamud Hadžizade i njegov devetogodišnji sin - koji su ubijeni u svom domu u Kermanu u septembru 1998. godine. Hadžizadehovu suprugu, koja je spavala u sobi pored mjesta u kojem su se dogodila ubistva, atentatori su očito uspavali. Satima kasnije otkrila je mjesto ubistva i beživotna tijela svog sina i supruga.

Pjesnik je izboden nožem 27 puta, dok je njegov sin Harun primio 10 uboda u prsa.

Iskasapljena tijela Hamuda Hadžizadea (desno) i njegovog sina Haruna pronašla je Harunova majke.
Iskasapljena tijela Hamuda Hadžizadea (desno) i njegovog sina Haruna pronašla je Harunova majke.

Hadžizadehova supruga Ruhangiz Soltaninedžad rekla je za Radio Farda RFE/RL da i dalje može vidjeti slike te stravične scene. "Nikad neću zaboraviti", rekla je, dodajući da je prije znala kriviti sebe što je svog sina dovela na ovaj svijet. "Istrčala sam iz kuće vičući Harunovo ime".

Dvadeset i dvije godine kasnije, Soltaninedžad još uvijek traži odgovornost za njihovu smrt i na zadovoljenje pravde. "Očekujem da će [vlasti] pratiti i [objasniti]. Šta ja [više] mogu učiniti?"

Hadžizadehova sestra, Farkonde Hadžizadeh, rekla je da je Ministarstvo obavještajne službe 1999. kazalo porodici da je njegova smrt rezultat "jednostavne greške". "Bio je neki krupan čovjek, nismo znali ko je on; suština njegovih komentara bila je da je ubistvo mog brata jednostavna greška", rekla je dodajući da je "jednostavnom greškom dvoje ljudi ubijeno, izrezano na komade i unakaženo”.

Ministarstvo nije službeno prihvatilo krivicu za ubistvo Hadžizadeha i njegovog sina, niti za Šarifovu smrt. "Navedeno je da je uzrok njegove smrti nepoznat", rekla je Šarifova supruga Mahšid Šarif za RFE/RL. "Nikad nisu prihvatili žalbu [koju smo podnijeli] i njihovo insistiranje na ignorisanju slučaja dovelo je do pitanja ne samo za u porodici već i za intelektualnu zajednicu."

Sumnjive smrti

Mnogi drugi slični slučajevi ostali su neriješeni. Uključuju nestanak novinara Pirouza Davanija u avgustu 1998. i sunitskog imama u Kermanšahu, mula Muhameda Rabija (poznatog kao Mamusta Rabi) u decembru 1996.

Davani je nestao nakon što je napustio svoj dom, a njegovo tijelo nikada nije pronađeno, dok je prema glasinama on "pogubljen". Reporteri bez granica (RSF) sa sjedištem u Parizu rekli su 2003. godine da iranske "vlasti nikada nisu pokazale nikakav interes za rješavanje njegovog nestanka, a odgovorni za to uživaju potpunu nekažnjivost".

Pirouz Davani
Pirouz Davani

Kao i Davani, Rabi je napustio svoj dom i više se nije vratio. Njegovo tijelo pronađeno je nekoli sati kasnije kako leži pored automobila. Njegova supruga Ajaši Mafakeri rekla je za Radio Farda za RFE/RL da postoje znakovi koji sugeršu da je bilo prekršaja. "Na nogama su mu bili tragovi injekcije. Na vratu su bili tragovi", rekla je.

Njegova sumnjiva smrt dovela je do nasilnih protesta u Kermanšahu, gradu na zapadu Irana. Vlasti su vršile pritisak na porodice da proglase da je Mamusta Rabi umro od srčanog udara.

Ali njegova supruga je to odbila. "Ničega se ne plašim. Ubili ste mog supruga... Neću potpisati nijedan [dokument]", rekla je.

Nakon izvještaja o ubistvima 1998. godine, Mafakeri je nastojala uvrstiti istragu o smrti njenog supruga u sklopu serije ubistava disidenata i intelektualaca. Ali njen se trud pokazao bezuspješnim.

"U parlamentu su mi rekli da je [Mamusta Rabi] među žrtvama 'lanca ubistava'. Otišla sam kod advokata, ali nisam dobila odgovor", rekla je.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG