Dostupni linkovi

Ako u projektovanju vlastitog imidža vodećeg evropskog muftije reis Cerić ide i tako daleko da i na hutbama u Sarajevu počinje da miješa bosanski, arapski i engleski – pa tako govori o tome kakav je bio “Allahov blueprint”, odnosno vizija – za početak bi bilo jako korisno za demokratske procese u zemlji da sa više obzira prema civilizacijskoj tekovini odvajanja vjerskih od državnih poslova doprinese okupljanju a ne diobama u vezi s budućnošću bosanske države.

Najnovija debata u okviru američke predsjedničke izborne kampanje o vječitoj temi odvajanja vjerskih od državnih poslova – i šire: o uticaju religije na politički život – obnavlja i potrebu za osvrt na nedavno upozorenje međunarodnih zvaničnika u Bosni i Hercegovini vođi islamske zajednice Mustafi efendiju Ceriću da se ne miješa u rasprave o ustavnom uređenju zemlje. U Americi su dvojica predsjedničkih aspiranata iz obje partije, republikanac Mit Romni (Mitt Romney) i demokrata Barak (Barack) Obama, reagovali na sumnjičenja u vezi s njihovim vjerskim osjećanjima: Romni je mormon a Obama se sumnjiči da je, zbog odrastanja uz očuha koji je bio neprakticirajući musliman i pohađanja islamske škole u djetinjstvu u Indoneziji, “musliman ubačen u Ameriku da osvoji Bijelu kuću”. Ovim povodom mnogi su se sjetili kako je predsjednički kandidat Džon Kenedi (John Kennedy) još prije 47 godina izbrisao svaku sumnju da bi njegova katolička vjera – a bio je prvi katolik izabran za Predsjednika – mogla uticati na američku politiku: “To što sam katolik, a nijedan katolik nikada nije izabran za predsjednika, zasjenilo je stvarna pitanja u ovoj kampanji, možda i namjerno u nekim neodgovornijim krugovima. Tako izgleda da je potrebno da još jednom kažem, ne u kakvu crkvu vjerujem nego u kakvu Ameriku vjerujem. Vjerujem u Ameriku gdje je odvajanje države i crkve potpuno i gdje nijedan katolički svećenik neće govoriti predsjedniku (ako on bude katolik) kako da djeluje, i gdje nijedan protestantski sveštenik neće reći svojim sljedbenicima za koga da glasaju, i gdje nijedna crkvena škola neće dobiti nikakve javne pare ili povlastice, i gdje nikome neće biti uskraćen izbor na javnu funkciju samo zato što se njegova vjera razlikuje od vjere predsjednika koji bi ga mogao imenovati ili naroda koji bi ga mogao izabrati”.

Kenedi je ovom izjavom, čija se vrijednost potvrđuje i njenim ponavljanjem na današnjem raskršću američke istorije, u ono vrijeme izbrisao bilo kakvu potrebu da se provjerava njegova vjerska podobnost za najuticajniji posao u svjetskoj politici. Ali, to je ipak neko prošlo vrijeme, jer da nije – ne bi sada, 47 godina kasnije, Romni morao da ubjeđuje javnost kako on vjeruje da je “Isus Krist Božji sin i spasilac čovječanstva” niti bi Obama morao dokazivati da nije musliman pokazujući i pismenu potvrdu čikaške crkve čiji je član: njihova vjera se jednostavno ne bi nikoga ticala. Uostalom, i nedavna afera oko politički motivisanog otpuštanja više američkih javnih tužilaca u kojoj je na kraju najviši tužilac Alberto Gonzales morao podnijeti ostavku, pokazala je kako su sljedbenici sadašnjeg predsjednika regrutovali državne službenike iz vjerske škole najbliže njegovim uvjerenjima: mlada aktivistkinja Monika Gudling (Monica Goodling) bila je ne samo Gonzalesova veza s Bijelom kućom već i posrednik u dovođenju u državnu službu diplomaca konzervativnog Regent Univerziteta – čak 150 ih je dobilo posao u Buševoj administraciji.

Priča je poučna i za odnos države i religije u BiH. Čini se, naime, iako je vrijeme Kenedijevog idealizma prošlo i u Americi – što pod uticajem a što pod izgovorom zločinačkih napada od 11. septembra 2001. – da miješanje državnog i vjerskog potkopava bosanske evropske perspektive i izgradnju funkcionirajuće pravne države. Iako mi se ni najmanje nije dopalo što je nedavno najviši međunarodni autoritet u BiH odlučio da tek preko niže rangiranog službenika upozori reisa Cerića da se ne upliće u ustavnu debatu – jer mislim da se radi o dugoročno krajnje ozbiljnoj temi koja traži i odgovarajući tretman i nivo – potpuno sam saglasan sa suštinom te nediplomatski upućene poruke.

Reis jednostavno, kao i bilo koji visoki predstavnik drugih religijskih zajednica, ima autoritet i nadležnosti isključivo u vjerskim poslovima i nad službenicima vlastite organizacije. Širenje tog autoriteta na javne poslove predstavlja smetnju razvoju demokratskih institucija, vladavine prava i obnovi multietničkog karaktera bosanskohercegovačke zajednice. Obilje je primjera kojima bi se mogli ilustrovati ovako krupni zaključci.

Cerićevo arbitriranje u izbornoj kampanji, sa otvorenom promocijom jednog kandidata i jedne političke opcije (“hajde nam ti Harise napiši taj evropski ustav”), udarilo je pečat podrške islamske zajednice nečemu što će se u proteklih godinu dana pokazati kao štetočinska kampanja za jednostranu promjenu ustava koja je više doprinijela podjelama nego okupljanju oko evropskih perspektiva Bosne i Hercegovine. Njegovo ponavljanje u javnim istupima u zemlji i svijetu kako samo “mi”, a malo je vjerovatno da pri tome govori u ime svih Bosanaca i Hercegovaca, nismo dobili svoju državu: kad takav vapaj dolazi od najvišeg autoriteta jedne relativno većinske vjerske zajednice onda je bjelodano jasno da država koja bi bila dodijeljena Ceriću nikako ne bi bila Bosna i Hercegovina u svojim međunarodno priznatim granicama nego “u najboljem slučaju” i vjerovatno s ograničenim trajanjem trećina-četvrtina zemlje na kojoj su danas muslimani većina. Ovdje se valja osvrnuti i na reisovo učestalo samopodrazumijevajuće širenje nadležnosti od zastupanja bosanskih muslimana na zastupanje bošnjačkog naroda: ako se, naime, ranijoj nacionalnoj odrednici “Musliman” ljutito zamjeralo da poistovjećuje vjeru i naciju – današnje poistovjećivanje Bošnjaka i muslimana u javnom djelovanju njihovih vjerskih i političkih predstavnika je još drastičnije i potpunije. Reisov odnos prema vjerskom ekstremizmu takođe zbunjuje bosanske prijatelje u svijetu: njegova zajednica svojevremeno je službeno odbacila tuđa i agresivna tumačenja islama ali kad su im se javno suprotstavili i neki od uglednih muslimanskih naučnika doživjeli su kritiku iz samog vrha islamske zajednice. U tome je reis podsjetio na najviše autoritete autoritarnih islamskih režima: oni sami uživaju prijateljstvo i zaštitu Zapada, i posebno Vašingtona, a njihovi sljedbenici neometano šire antizapadna osjećanja “na terenu”. Ako u projektovanju vlastitog imidža vodećeg evropskog muftije reis ide i tako daleko da i na hutbama u Sarajevu počinje da miješa bosanski, arapski i engleski – pa tako govori o tome kakav je bio “Allahov blueprint”, hoće reći: vizija – za početak bi bilo jako korisno za demokratske procese u zemlji da sa više obzira prema civilizacijskoj tekovini odvajanja vjerskih od državnih poslova doprinese okupljanju a ne diobama u vezi s budućnošću bosanske države.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

XS
SM
MD
LG