Tokom junske višednevne konferencije o evropskim perspektivama Zapadnog Balkana jaz između domaće stvarnosti i evropskih vrijednosti bio je najočigledniji u načinu kako su domaći a kako međunarodni učesnici govorili o obavezi Bosne i Hercegovine da provede presudu Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu u „slučaju Sejdić-Finci“: riječ je o međunarodnoj presudi u kojoj je evropski sud, sa 14 prema 3 glasa, zaključio da su odredbe dejtonskog ustava Bosne i Hercegovine po kojima pripadnici manjina ne mogu biti birani u državno predsjedništvo suprotne evropskoj konvenciji o ljudskim pravima i naložio da se ustav uskladi s evropskim standardima. Presuda je donesena još 22. decembra 2009. ali u zemlji bezvlašća još nije provedena a „ne zna se ni ka' će“.
Stranci – sa iskustvom sa ostalim zemljama koje su se utrkivale koja će prije ispuniti uslove za pristupanje Evropskoj Uniji – govore o „slučaju Sejdić-Finci“ kao o obavezi čije se provođenje podrazumijeva. Bosanci – sa iskustvom višegodišnje potpune blokade svih proevropskih reformi – ponašaju se kao da imaju „puno prečega posla“ nego što je provedba presude po tužbi dvojice građana protiv države.
Ta razlika u pristupu ne tiče se, naravno, samo „slučaja Sedjić-Finci“ nego je u samom središtu nastojanja da se bosanska država učini eurokompatibilnom.
Evropski sud jeste se izjašnjavao o sasvim konkretnoj tužbi, u kojoj su jedan bosanski Rom (Dervo Sejdić) i jedan bosanski Jevrej (Jakob Finci) dokazali da, po evropskim standardima, ne mogu biti isključeni iz demokratskog procesa i da imaju pravo da se kandiduju i na najviše državne funkcije. Ali, upravo Finci je – učestvujući na sarajevskoj konferenciji – pokazao kako se radi o predmetu svebosanskih razmjera. To pravo – da se kandiduju za državno predsjedništvo – uskraćeno je, naime, i pripadnicima tzv. konstitutivnih naroda: Bošnjacima i Hrvatima u Republici Srpskoj, Srbima u Federaciji a svim pripadnicima ukupno 23 manjinske zajednice u cijeloj Bosni i Hercegovini.
„Na taj način 45 posto građana uskraćenoi je za pravo da budu birani“ – rekao je Finci.
On i Sejdić su tako, dokazujući vlastitu obespravljenost, ukazali i na ukupno žalosno stanje manjinskih prava i na obavezu da se u procesu uvođenja evropskih standarda ljudskih prava obezbijedi poštovanje manjina u cijeloj Bosni i Hercegovini.
Presuda iz Strazbura u ovom sasvim konkretnom pojedinačnom slučaju na taj način postaje i povod za sistematsko preispitivanje ustavom ozakonjenog aparthejda u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini. O njemu se najčešće govori povodom očitih vanjskih manifestacija podvajanja, kakve su na primjer „dvije škole pod jednim krovom“ – sa primjerima da se čak i zasebnim ulazima u školske zgrade onemogućava bilo kakav kontakt hrvatske i bošnjačke djece u takvim školama – ali to fizičko odvajanje samo je upadljivi simbolički izraz temeljitog razdvajanja na nacionalnoj i vjerskoj osnovi djece od najmanjih nogu.
Nedavno je površna debata o tome zapodjenuta povodom odluke kantonalnog ministra u Sarajevu da ocjene iz vjeronauke ubuduće ne ulaze u prosjek ocjena: galama koja se podigla povodom te odluke, s neprikrivenim prijetnjama uličnim nasiljem i optužbama za „mržnju prema muslimanima“ i „islamofobiju“, onemogućila je ozbiljan razgovor o tome koliko vjersko odvajanje djece u javnim školama, već od obdaništa, nepovratno poništava ideju Bosne i Hercegovine ravnopravnih naroda i građana.
To je kontekst u kojem u bosanskohercegovačkom političkom miljeu i ne može biti nikakvog osjećaja hitnosti u provođenju presude evropskog suda u slučaju Finci-Sejdić: u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini „konstitutivni narodi“ – na svojim teritorijama – su sve a građani ništa. U sveopštem prevaspitanju javnosti, u kojem je sve zlo u „drugima“, ne vidi se kako u tretmanu pripadnika manjina ni „naši“ nisu ništa bolji od tih vječito i za sve krivih „drugih“.
Jakob Finci (levo) i Dervo Sejdić (desno), kombinovana fotografija
U bošnjačkom slučaju, dva skorija primjera iz Sarajeva pokazuju koliko i ovaj grad – nekada međunarodno istican kao uzor vjerske i etničke tolerancije – postaje netrpeljiv prema pripadnicima manjinskih naroda. U prvom slučaju – urednica informativnog programa federalne televizije izgubila je najprije urednički status a zatim i zaposlenje zato što je iz vrhova bošnjačke političke i vjerske hijerarhije poručeno da ona „kao pripadnica manjeg naroda“ ne može više raditi taj posao. U drugom – poglavar islamske zajednice se javno, imenom i prezimenom, okomio na predsjednicu bosanskohercegovačkog helsinškog komiteta zbog njenog stava o ocjenjivanju vjeronauke u školama.
„Provođenje sudske presude u slučaju Sejdić-Finci“ iz te šire perspektive ukupnog bosanskohercegovačkoh poratnog iskustva ne može se svesti na izmjenu propisa kojima će se nekako i pripadnicima manjina omogućiti da se kandiduju na najviše funkcije: ono je i poziv na uspostavljanje kulture poštovanja jednakih prava građana i ravnoteže između kolektivnih i individualnih prava.
Jakob Finci je, sa zdravom dozom ironije, na sarajevskoj junskoj konferenciji primijetio kako je u poratnim godinama „Bosna i Hercegovina postala poligon za treniranje tolerancije u kojoj je živjela stotinama godina“. Presuda u njegovom slučaju može se gledati i kao individualni trijumf ali – u svakom punijem razumijevanju – ona ima i značenja koja daleko premašuju status dvojice obespravljenih građana.
Stranci – sa iskustvom sa ostalim zemljama koje su se utrkivale koja će prije ispuniti uslove za pristupanje Evropskoj Uniji – govore o „slučaju Sejdić-Finci“ kao o obavezi čije se provođenje podrazumijeva. Bosanci – sa iskustvom višegodišnje potpune blokade svih proevropskih reformi – ponašaju se kao da imaju „puno prečega posla“ nego što je provedba presude po tužbi dvojice građana protiv države.
Ta razlika u pristupu ne tiče se, naravno, samo „slučaja Sedjić-Finci“ nego je u samom središtu nastojanja da se bosanska država učini eurokompatibilnom.
Jakob Finci je, sa zdravom dozom ironije, na sarajevskoj junskoj konferenciji primijetio kako je u poratnim godinama „Bosna i Hercegovina postala poligon za treniranje tolerancije u kojoj je živjela stotinama godina“.
Evropski sud jeste se izjašnjavao o sasvim konkretnoj tužbi, u kojoj su jedan bosanski Rom (Dervo Sejdić) i jedan bosanski Jevrej (Jakob Finci) dokazali da, po evropskim standardima, ne mogu biti isključeni iz demokratskog procesa i da imaju pravo da se kandiduju i na najviše državne funkcije. Ali, upravo Finci je – učestvujući na sarajevskoj konferenciji – pokazao kako se radi o predmetu svebosanskih razmjera. To pravo – da se kandiduju za državno predsjedništvo – uskraćeno je, naime, i pripadnicima tzv. konstitutivnih naroda: Bošnjacima i Hrvatima u Republici Srpskoj, Srbima u Federaciji a svim pripadnicima ukupno 23 manjinske zajednice u cijeloj Bosni i Hercegovini.
„Na taj način 45 posto građana uskraćenoi je za pravo da budu birani“ – rekao je Finci.
On i Sejdić su tako, dokazujući vlastitu obespravljenost, ukazali i na ukupno žalosno stanje manjinskih prava i na obavezu da se u procesu uvođenja evropskih standarda ljudskih prava obezbijedi poštovanje manjina u cijeloj Bosni i Hercegovini.
Presuda iz Strazbura u ovom sasvim konkretnom pojedinačnom slučaju na taj način postaje i povod za sistematsko preispitivanje ustavom ozakonjenog aparthejda u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini. O njemu se najčešće govori povodom očitih vanjskih manifestacija podvajanja, kakve su na primjer „dvije škole pod jednim krovom“ – sa primjerima da se čak i zasebnim ulazima u školske zgrade onemogućava bilo kakav kontakt hrvatske i bošnjačke djece u takvim školama – ali to fizičko odvajanje samo je upadljivi simbolički izraz temeljitog razdvajanja na nacionalnoj i vjerskoj osnovi djece od najmanjih nogu.
Nedavno je površna debata o tome zapodjenuta povodom odluke kantonalnog ministra u Sarajevu da ocjene iz vjeronauke ubuduće ne ulaze u prosjek ocjena: galama koja se podigla povodom te odluke, s neprikrivenim prijetnjama uličnim nasiljem i optužbama za „mržnju prema muslimanima“ i „islamofobiju“, onemogućila je ozbiljan razgovor o tome koliko vjersko odvajanje djece u javnim školama, već od obdaništa, nepovratno poništava ideju Bosne i Hercegovine ravnopravnih naroda i građana.
To je kontekst u kojem u bosanskohercegovačkom političkom miljeu i ne može biti nikakvog osjećaja hitnosti u provođenju presude evropskog suda u slučaju Finci-Sejdić: u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini „konstitutivni narodi“ – na svojim teritorijama – su sve a građani ništa. U sveopštem prevaspitanju javnosti, u kojem je sve zlo u „drugima“, ne vidi se kako u tretmanu pripadnika manjina ni „naši“ nisu ništa bolji od tih vječito i za sve krivih „drugih“.
„Provođenje sudske presude u slučaju Sejdić-Finci“ iz te šire perspektive ukupnog bosanskohercegovačkoh poratnog iskustva ne može se svesti na izmjenu propisa kojima će se nekako i pripadnicima manjina omogućiti da se kandiduju na najviše funkcije: ono je i poziv na uspostavljanje kulture poštovanja jednakih prava građana i ravnoteže između kolektivnih i individualnih prava.
Jakob Finci je, sa zdravom dozom ironije, na sarajevskoj junskoj konferenciji primijetio kako je u poratnim godinama „Bosna i Hercegovina postala poligon za treniranje tolerancije u kojoj je živjela stotinama godina“. Presuda u njegovom slučaju može se gledati i kao individualni trijumf ali – u svakom punijem razumijevanju – ona ima i značenja koja daleko premašuju status dvojice obespravljenih građana.