Dostupni linkovi

Suočavanje s realnošću


Kemal Kurspahić, novinar
To što ni punih šest mjeseci nakon oktobarskih izbora Bosna i Hercegovina još nema nove državne vlasti onemogućilo je bilo kakav napredak u ispunjavanju bilo kojeg uslova za približavanje zemlje euroatlantskim integracijama: u očekivanju „bijelog dima“ koji bi označio saglasnost o novim vlastima ništa se ne radi na projektu uspostave „funkcionirajuće države“ - što je manje antagonizirajuće ime za minimalne neophodne ustavne promjene – niti na statusu i raspodjeli državne i vojne imovine od čega zavisi sljedeći korak prema članstvu u NATO-u. Moglo bi se nabrajati desetine sličnih za budućnost Bosne i Hercegovine vitalnih poslova kojima u ovom neprihvatljivo dugom postizbornom bezvlašću nema ko da se bavi.

Ali, ništa tako slikovito ne pokazuje koliko je vrijeme izgubljeno od izbora do danas nenadoknadivo kao odbijanje da se donesu odluke o popisu stanovništva. Za razliku od svih ostalih poslova kojima se uslovljava evropska budućnost, u kojima se nešto od izgubljenog vremena još i može nadoknađivati onda kad se najzad postigne saglasnost o neophodnim proevropskim reformama, posljedice neprovođenja popisa u ovoj godini ne mogu se popraviti za punih deset godina.

Evropski je standard, naime, da se popisi provode svakih deset godina i 2011. Je popisna godina u Evropi.
U odbijanju poziva na popis stanovništva u 2011. godini bošnjački politički predstavnici pozivali su se i na neispunjavanje jedne bitne odrednice Dejtonskog sporazuma, one kojom se – u aneksu 7 – garantuje povratak prognanih.

Ako Bosna i Hercegovina ne bude provela popis u godini u kojoj to rade ostale evropske zemlje, ona će ostaviti tridesetogodišnju statističku prazninu: njen posljednji popis obavljen je još predratne 1991. godine i tada je u BiH živjelo 4.377.033 stanovnika uključujući 760.852 Hrvata, 1.366.104 Srba i 1.902.956 Muslimana uz 347.121 ostalih. U 2001. godini smatralo se da je “još prerano” za popis nakon ratnih progona i ako se sada propusti i 2011. godina sljedeća prilika za popis biće tek 2021.

Za “funkcionirajuće države” desetogodišnji popis stanovništva je bitna pretpostavka planiranja razvoja u gotovo svim najvitalnijim oblastima – ekonomiji, školstvu, zdravstvu,socijalnom staranju – a u bosanskohercegovačkom slučaju statistički pouzdanija slika o stanovništvu preduslov je i za raspodjelu i korištenje nekih od predpristupnih fondova Evropske Unije.

Popis je, kao i sve drugo u ovim godinama potpune blokade napredovanja Bosne i Hercegovine prema eurotlanstkim integracijama, od statističkog i razvojnog – u osnovi tehničkog pitanja – postao još jedno područje nadvikivanja nepomirljivih političkih opcija.

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, u ranijoj ulozi premijera tog entiteta, u jednom je od intervjua lokalnim medijima slikovito objasnio svoju moć da utiče na ponašanja bošnjačkih političkih prvaka iz prethodne garniture: sve što on prihvata oni će odbaciti. U slučaju popisa i bilo je tako: Dodik i Republika Srpska insistiraju na njegovom provođenju u ovoj godini – uključujući i popisivanje etničke i vjerske pripadnosti – dok su bošnjački politički prvaci odbacili to etničku dimenziju popisa tvrdeći kako bi takav popis vodio “ozakonjenju etničkog čišćenja”.

Kad se, međutim, na popis gleda izvan tih nepomirljivih krajnosti po kojima on znači ili “uvažavanje novih realnosti” – duboko podijeljene zemlje – ili “ozakonjenje etničkog čišćenja” očito je da jedina osnova za neizbježna statistička poređenja stanja “prije” i “poslije” kataklizmičnih devedesetih ostaje popis iz 1991: za razliku od ideoloških predskazanja kako će popis “ozakoniti etničko čišćenje” jasno je i da će on u poređenjima stanja 1991. i 2011. godine pokazati sve razmjere progona. Ratni preobražaj etničke slike širokih područja i značajnijih mjesta širom Bosne i Hercegovine nametnuće i potrebu da se s novim osjećajem istorijske odgovornosti razumijevaju i tumače okolnosti pod kojima su uspostavljene te “nove realnosti” bilo da je riječ o ratnim progonima ili o poratnoj etnoteritorijalizaciji ratnog plijena.

Milorad Dodik, predsednik Republike Srpske
Politizacija popisa, pod tim izgovorom kako bi on mogao značiti “ozakonjenje etničkog čišćenja”, zapravo je zakasnjeli pokušaj prevlađujuće bošnjačke politike iz protekle dvije decenije da se nekako izvrda neizbježno pitanje o njenom doprinosu prevladavanju ideje etničkih podjela u Bosni i Hercegovini od predratnog koketiranja s idejom “temeljne bosanske nacije” preko ratnog saučesništva u dizajniranju dejtonskog ustavnog uređenja do poratnog vođenja politike “u svojoj vjeri i na svojoj zemlji” koja nije mogla voditi obnovi multietničke prošlosti.

U odbijanju poziva na popis stanovništva u 2011. godini bošnjački politički predstavnici pozivali su se i na neispunjavanje jedne bitne odrednice Dejtonskog sporazuma, one kojom se – u aneksu 7 – garantuje povratak prognanih. Ali, prognani su u toj politici godinama bili tek pogodan argument u verbalnom nadvikivanju suprotstavljenih nacionalizama a povratak nikad nije postao centralna tema ozbiljne političke strategije. Tako se došlo do tačke kad se provođenje aneksa 7, umjesto praznih obećanja “povratka svih na svoje” danas svodi na zbrinjavanje “preostalih 113.000 razmještenih osoba”. To svakako ne bi promijenilo rezultate popisa niti bi smjelo – u bilo kojoj ozbiljnoj politici – predstavljati razlog da se još deset godina čeka na suočavanje sa statističkom realnošću.

Pogledajte komentare (9)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG