Dostupni linkovi

Sa iskustvima balkanskih osamdesetih-devedesetih, i spoznajama iz sličnih predkonfliktnih ili postkonfliktnih podneblja, više sam nego skeptičan prema mogućnostima da se uzvišene vrijednosti, u kakve spadaju ljudsko i nacionalno dostojanstvo, zaštićuju instrumentima i metodima zakona i prisile.

Pozivaju me ovih dana na debatu o genocidu i propagandi, koja će se odvijati pred publikom i kamerama i emitovati na američkoj javnoj televiziji, i pitaju: šta, kao neko ko se posvetio slobodi štampe, mislim o zakonskom regulisanju – pa i krivičnom gonjenju – govora mržnje u medijima? Kažem kako bih se lako složio da postoje vrijednosti koje se ne bi smjele vrijeđati ni u ime najuzvišenijih ideala među koje ubrajam slobodu govora. Nema, recimo, te slobode u ime koje bih prihvatio poticanje na vjersku ili etničku mržnju, na ponižavanje ili nasilje nad manjinama, na negiranje ili pravdanje skorašnjih ili davnašnjih zlodjela – naročito genocida – čime se ponavlja i produbljuje patnja preživjelih i vrijeđaju žrtve progona.

Ali, iako nipošto ne mislim da bi sloboda štampe mogla značiti pravo i na tu promociju neljudskoga, jako sam sumnjičav prema zakonskom sankcionisanju govora mržnje.

U razvijenim demokratijama ta se stvar podrazumijeva, kao nepisani zakon kojeg se pridržavaju i svi relevantni mediji i ubjedljivo najveći dio javnosti: širenje mržnje toliko je društveno neprihvatljivo da će svaki prestup te vrste sankcionisati sama javnost – ona će se pobuniti, odbaciti, osuditi poticanje na mržnju i nasilje. Oni koji, ipak, insistiraju na promociji vjerske ili etničke netolerancije, zadrtosti, isključivosti pa i nasilja potisnuti su na marginu i osuđeni na izolaciju.

U Sjedinjenim Državama postoji prvi amandman na Ustav koji izričito zabranjuje Kongresu da bilo kakvim zakonom ograničava slobodu govora. Ali, ako i nema zakonske definicije ili sankcije za “govor mržnje”, postoje granice društveno prihvatljivog: kritička javnost sama kažnjava i odbacuje vrijeđanje na rasnoj, polnoj, starosnoj, etničkoj, nacionalnoj, vjerskoj osnovi; povrede ličnosti zbog seksualne orijentacije, fizičkog hendikepa ili izgleda, jezika ili klasne pripadnosti; političkih pogleda ili mentalnog stanja.
Prošle godine jedan od najpopularnijih voditelja radio programa otvorenog za pozive slušalaca izgubio je posao – za koji je bio plaćen više miliona dolara godišnje – zato što je rekao nešto rasno i seksualno uvredljivo o crnim košarkašicama jedne univerzitetske ekipe. Dobio je novi posao tek nakon osam mjeseci i tada je predstavio dvoje novih saradnika u svom timu: oboje iz reda afričkih Amerikanaca. Godinu dana ranije, republikanski senator i bivši guverner države Virdžinija Džordž Alen (George Allen) izgubio je izbore za Senat pored ostalog i zato što je 20-godišnjeg volontera indijskog porijekla u izbornom štabu svog demokratskog protivnika Džima Veba (James Webb) oslovio rijetko upotrebljavanim imenom za vrstu azijskog majmuna. U tekućoj američkoj izbornoj kampanji jedan od vodećih republikanskih pretendenata na Bijelu kuću, bivši gradonačelnik Njujorka Rudi Djuliani (Giuliani), izazvao je reagovanja u javnosti kad se iz neke njegove izjave učinilo da je bio iznenađen što je u njujorškom restoranu čiji je vlasnik crnac bio ugošćen na istom nivou kao u bilo kom restoranu čiji su vlasnici bijelci.

Ne bih, naravno, imao ništa protiv da se ekstremni govor mržnje i krivično goni.

Ali, sa iskustvima balkanskih osamdesetih-devedesetih, i spoznajama iz sličnih predkonfliktnih ili postkonfliktnih podneblja, više sam nego skeptičan prema mogućnostima da se uzvišene vrijednosti, u kakve spadaju ljudsko i nacionalno dostojanstvo, zaštićuju instrumentima i metodima zakona i prisile. Veliki – i za naše krajeve – nesavladiv problem bio bi: ko je taj ko će odlučivati o tome šta je poticanje na vjersku ili etničku mržnju? Ako će to biti režimi koji su predsjedavali nad raspadom Jugoslavije i njihovo pravosuđe, nisu li – kad bolje razmislimo – sami ti režimi raspirivali mržnju sve do otvorenog poticanja ili pravdanja najcrnjih zlodjela.
Otkako je u Miloševićevoj Srbiji krajem osamdesetih memorandumska priča - o tome kako je Srbija žrtva jugoslovenskog federalnog aranžmana; kako su slovenačka i hrvatska ekonomija favorizovane a srpska potisnuta; kako Albanci provode genocid protiv Srba na Kosovu – postala državna i partijska politika, to otvoreno poticanje na mržnju prema drugima koje će Jugoslaviju uskoro učiniti neprihvatljivom najprije za Sloveniju i Hrvatsku a zatim i za sve druge republike a sada evo i za albansku većinu na Kosovu, postalo je neka vrsta patriotskog a svako kritičko propitivanje takve politike neprijateljski čin. Pozivi da se neslaganja o ustavnom uređenju rješavaju političkim sredstvima i u zakonskoj proceduri vodili su do javne osude, smjenjivanja pa i likvidacije istaknutih predstavnika umjerene linije u srpskoj politici. Kritika represije na Kosovu i višegodišnjih zatvorskih kazni čak i za maloljetnike koji bi uzvikivali “Kosovo republika” ili bacali kamenje u demonstracijama vodila je kampanji osude u patriotskim medijima za sve “srbomrsce” i “srboždere”.

Jedna epizoda vjerno oslikava svu štetnost te histerije poticane s vrha. Sjetićete se, vjerovatno, “veličanstvenog mitinga” pred Saveznom skupštinom 28. februara 1989. Tada je stotine hiljada okupljenih skandiralo “Uhapsite Vlasija!” a Milošević – nakon što je teatralnim “Ne čujem dobro” pojačao ton napaljene gomile – svečano obećao hapšenje i uskoro ispunio obećanje uklanjajući tako i posljednje Albance koji su još mogli biti i Jugosloveni. Čak i danas, kad je očito koliko su metodi “olako obećane brzine” u ispravljanju ustavnih krivih Drina bili tragični i po samu Srbiju, da ne govorimo o masovnim zločinima koji su u to ime počinjeni izvan njenih granica, premalo je onih na javnoj sceni koji bi bili spremni da makar i retroaktivno odbace to sistemsko poticanje “jezika mržnje” u političkom i medijskom okruženju.

Da ne dužim: mržnja je sistematski raspirivana i na drugim stranama. U mojoj knjizi o ulozi medija u balkanskom ratu i miru preslikana je stranica iz zagrebačkog “Vjesnika” od 9. kolovoza 1993. u čijem je vrhu objavljen članak pod naslovom “U Zenici obješeno 35 Hrvata!”, nešto što se – srećom - nikada nikome u tom gradu nije desilo, ali takvo izvještavanje jeste doprinosilo zločinima protiv drugih pa svakako i pokolju nad nedužnima u jesen te godine u Stupnom Dolu kod Vareša. U Sarajevu je pred kraj rata muslimanski nedjeljnik “Ljiljan” vodio kampanju “čiste krvi” protiv mješovitih brakova i djece rođene u njima a mlako reagovanje u javnosti nije spriječilo jednog od ključnih učesnika te hajke da istovremeno bude ministar za kulturu u državnoj vladi.
Naše su vlasti nagrađivale – a ne kažnjavale – propagatore mržnje.

Eto, zato sam krajnje nepovjerljiv prema zakonskom regulisanju “govora mržnje” iako znam da je i sazrijevanje javnosti koja će ga prepoznavati i sama osuđivati projekt na dugom štapu.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

XS
SM
MD
LG