Dostupni linkovi

Za zaostajanje nam je najmanje kriva sama Evropa, jer ona nikada nije pospremala zakonodavstvo ili praksu zemalja kandidatkinja za članstvo u EU. To mogu uraditi samo ljudi koji će na svakom globusu na pitanje gdje je njihova zemlja pokazati na Bosnu i Hercegovinu.

Doskorašnji američki ambasador u Ujedinjenim nacijama Džon (John) Bolton, koji je morao otići pošto predsjednik Buš (Bush) nije mogao u Kongresu dobiti potrebnu većinu za njegov novi mandat, ovih dana – promovišući svoju knjigu o spoljnoj politici Bušove administracije – priča novinarima jednu epizodu iz vremena kad je šef američke diplomatije u vrijeme predsjednikovanja Ronalda Regana (Reagan) , od 1982. do 1989, bio Džordž Šulc (George Scultz). “Šulc bi svakog novimenovanog američkog ambasadora dovodio u svoj radni kabinet i svakome bi rutinski pokazao veliki globus na svom radnom stolu: ‘Hajde pronađi mi svoju zemlju’ – tražio bi državni sekretar i svaki ambasador bi nepogrešivo upro prstom u zemlju svog budućeg službovanja. ‘Pogrešno. Ovo je tvoja zemlja’ – rekao bi Šulc i pokazao gdje je Amerika”.

Priča bi bila krajnje poučna kada bi Bosna i Hercegovina imala išta slično diplomatiji ozbiljne države. Ova današnja BiH, nepopravljivo podijeljena na tri još od prvih tzv. demokratskih izbora 1990. godine – kad su tadašnji partneri u nastupajućoj koaliciji Alija Izetbegović, Radovan Karadžić i Stjepan Kljuić pozivali birače da glasaju za “narodne stranke” – od prvog dana je prepustila sudbinu u ruke karakterima čijem je srcu uvijek bila bliža neka druga država. Karadžiću – Srbija, Bobanu - Hrvatska, Izetbegoviću – islamska BiH.

Kako je trijumfalna koalicija navodnih “narodnih stranaka” još od zauzimanja državnih institucija najavila da će u njima svaka funkcija, “od portira do direktora”, biti podijeljena između ta tri u osnovi nebosanska – ako ne i antibosanska partnera – na tim osnovama je nastajala i razvijala se i bosanskohercegovačka diplomatija. U počecima je ona bila pretežno oblikovana po mjeri Izetbegovićeve partije s jakim mladomuslimanskim korijenima pa su na neke od najistaknutijih diplomatskih položaja upućivani ljudi koji u državama u kojima su služili nikako nisu mogli projektovati sliku ili viziju bosanskohercegovačke tradicije i kulture zajedničkog življenja i međusobnog poštovanja različitih etničkih i vjerskih grupa. Poslije rata, kako je Dejton samo obustavio ubijanje ali je ostavio na vlasti i Miloševića u Srbiji i Tuđmana u Hrvatskoj – i njihove političke ispostave u bosanskoj vlasti – i na čelu diplomatije i u njenoj sve razgranatijoj i sve skupljoj mreži smjenjivali su se “diplomati” snažnog antibosanskog osjećanja. Mladomuslimanskim Izetbegovićevim diplomatima u predstavljanju podijeljene države pridružili su se Karadžićevi ratni propagandisti, čitaj: Dutina i Božanić pored ostalih, i osnivači i doskorašnji vlasnici koncentracionih logora, čitaj: Prlić i herceg-bosanska družina.

Povremeno sam, baveći se vlastitim poslovima, dolazio u najčešće neugodne kontakte s istaknutim predstavnicima takve diplomatije.

U septembru 1994, za vrijeme jednogodišnjeg gostovanja na Harvard Univerzitetu, pozvan sam kao počasni govornik na otvaranje izložbe “Lica tuge” u vašingtonskom Muzeju holokausta. Na prijemu povodom otvaranja izložbe, razgovarajući s domaćinima u tom svetištu sjećanja na najmonumentalniji zločin u ljudskoj istoriji, zapanjio sam se kad je u pratnji jednog od najavljenih govornika Harisa Silajdžića u salu ušao i ministar u njegovoj vladi Jadranko Prlić.

“On ne spada ovdje!” - rekao sam Silajdžiću. “Njegovo prisustvo je uvreda svim žrtvama logora zbog kojih je i podignut ovaj muzej”.

“Ali, mi moramo živjeti tamo, i ako je to što je on u mojoj vladi cijena koju moramo platiti da ne bude više ovakvih logora i patnji, onda mi to moramo prihvatiti”, odgovorio mi je bosanski premijer.

“To je kompromis kakav ste možda morali praviti za po kući, ali vlasnik logora nije smio doći na ovo mjesto” – ostao sam ustrajan.

Ostalo mi je da u svom govoru u prisustvu uglednih vašingtonskih zvanica podsjetim kako su na kraju vijeka u kojem je svijet svečano obećao da se genocid neće ponoviti “nikad više“ u mojoj zemlji ponovo ljudi ponižavani u logorima među kojima sam naravno spomenuo i Prlićev Dretelj. Svejedno, on će poslije – u nizu funkcija u poratnoj BiH – biti i šef bosanske diplomatije.

Nešto drugačije, sasvim lično, iskustvo imao sam s Izetbegovićevim namjesnicima u Americi Šaćirbejima. Otac Nedžib bio je njegov ambasador-at-large, posebno aktivan u organizovanju narastajuće bošnjačke dijaspore na sjevernoameričkom kontinentu. Stariji sin Muhamed bio je prvi BiH ambasador u Ujedinjenim nacijama i kasnije šef diplomatije koji je po Bosni impresionirao “odličnim poznavanjem engleskog jezika“ a u Njujorku je neželjenu slavu stekao optužbom za samoposluživanje stotinama hiljada dolara iz kase bosanske misije u Ujedinjenim nacijama. Mlađi sin Omar nije zaostajao u bavljenju porodičnim biznisom čuvanja Bosne u Americi: “Ja radim u ambasada“ – rekao mi je u našem jedinom vašingtonskom susretu sa simpatičnim nesnalaženjem u jeziku zemlje koju eto predstavlja.

Manje simpatičan bio je jedan od poratnih susreta s ocem Nedžibom. Radio Free Europe je u Vašingtonu obilježavao 50. godišnjicu postojanja i, kao jednom od uzvanica, na otvaranju svečanosti ukazano mi je priznanje za doprinos vrijednostima zbog kojih je ta institucija osnovana. Na prijemu sam razgovarao s američkom prijateljicom, autorkom zapažene knjige o raspadu Jugoslavije, kad nam je prišao Šaćirbej stariji.

“O, gospođice, vi poznajete gospodina Kurspahića. Znate, kod nas vam je u Bosni sve na 'K': Karadžić, Koljević, Krajišnik, Kurspahić, a svima im je zajedničko ono 'k' – koljači, ha-ha-ha'. Vi se ne ljutite, gospodine Kurspahiću?“

“Bože sačuvaj, zašto bih se ljutio, kad ja s pomenutom gospodom nemam ništa a vi imate baš sve, uključujući i partnerstvo u vlasti“ – odgovorio sam.

Otkud sad ta razmišljanja poslije toliko godina?

Otud što i jutros čitam u bosanskoj štampi razočarane komentare zbog “evropske neprincipijelnosti“ s pozivanjem Srbije i ponovnim nepozivanjem BiH na nastavak procesa priključenja Evropi. Naši komentatori, isuviše navikli na prirodu vlasti koja već drugu deceniju predsjedava nad bosanskim zaostajanjem za ostatkom svijeta, i ovim povodom nepogrešivo upiru prstom u pogrešnom pravcu. Za zaostajanje nam je, naime, najmanje kriva sama Evropa, jer ona nikada nije pospremala zakonodavstvo ili praksu zemalja kandidatkinja za članstvo u EU. To mogu uraditi samo ljudi koji će na svakom globusu na pitanje gdje je njihova zemlja pokazati na Bosnu i Hercegovinu.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

XS
SM
MD
LG