Naročito je upadljiva bila razlika u naglascima u vezi s ukidanjem uloge i ovlašćenja međunarodnog visokog predstavnika u toj zemlji. Bjorn Lirval (Lyrvall), generalni direktor za političke poslove u ministarstvu spoljnih poslova Švedske kao predsjedavajućeg Evropske Unije, svjedočio je kako je instituciji visokog predstavnika “istekao rok trajanja” i kako ona postaje smetnja euroatlantskim ambicijama Bosne i Hercegovine. Stjuart Džons (Stuart Jones), zamjenik pomoćnika za evropske poslove američkog državnog sekretara, objašnjavao je kako i Sjedinjene Države žele okončavanje misije visokog predstavnika ali da će to biti moguće samo onda kada se ispune poznatih “pet ciljeva i dva uslova” uključujući i povoljnu ocjenu političke situacije u zemlji. Gledano iz američkog ugla, taj najvažniji uslov za sada je daleko od ispunjenja: reformski proces je zaustavljen – pa čak i vraćen unazad u posljednje tri godine – a na sceni je zapaljiva retorika i čak licitacija podjelama, referendumom o otcjepljenju i opasnostima obnove sukoba. Amerikanci i Evropljani slažu se kako je evropska perspektiva jedino ujedinjujuća ideja a Šveđanin je uvjeravao prisutne članove Kongresa kako je u njenom ostvarenju visoki predstavnik “ozbiljna prepreka”, i sve dok ta institucija ostaje, bosanski zahtjev za prijem ne može se ni razmatrati. I baš kad su i neki kongresmeni pokazivali razumijevanje kako je visoki predstavnik nužno zlo, i da je potreban samo zato što ništa efikasnije od toga još nemamo, neko je demokratskom kongresmenu sa Floride Alsi Hejstingsu (Alcee Hastings) dodao komad papira. Bila je to vijest sa tekuće trake kako srpsko rukovodstvo odbacuje odluku o Brčkom i sve druge odluke međunarodnog nadzornika. Kongresmen je pročitao dio iz tog teksta u kojem se kaže: “Premijer Republike Srpske Milorad Dodik izgleda priprema teren za obračun s međunarodnom zajednicom radikalizacijom nacionalističkih osjećanja koja neizbježno prati približavanje izborne godine”.
Nakon toga – kongresmeni su tražili od američkih predstavnika u razgovorima o BiH da se ne odriču jedino raspoloživog instrumenta za sprečavanje eskalacije krize. Predstavnik Stejt dipartmenta dao im je uvjeravanja da se odluka o zamjeni visokog predstavnika predstavnikom Evropske Unije može donijeti samo konsenzusom što – u prevodu s diplomatskog jezika – znači da Vašington neće pristati na takvo šta prije nego što situacija zaista bude pozitivna a država nepovratno na putu prema euroatlantskim integracijama. Logika američkog stava je očita: ako se funkcija i ovlašćenja visokog predstavnika ukinu, u slučaju nove krize više neće biti moguće postići jednoglasnost za njihovu ponovnu uspostavu.
Ova epizoda pokazala je kako zagovornici krajnosti u bosanskom političkom spektru, u ovom slučaju Dodik, uporno proizvode rezultate potpuno suprotne vlastitim ciljevima. Njegov kompletan tim, pojačan plaćenim lobistima, cijele godine nastoji uvjeriti međunarodne sponzore mirovnog procesa kako je vrijeme da visoki predstavnik i drugi strani nadzornici najzad odu i omoguće domaćim “demokratski biranim predstavnicima” da preuzmu odgovornost, ali sve to temeljito ponište demonstracijama opasne političke neodgovornosti koja jednostavno onemogućava međunarodnoj zajednici da se odrekne instrumenata sprečavanja eskalacije krize.
Iz bošnačke političke perspektive, svako podsjećanje kako su jednako štetni učinci zagovornika političkih krajnosti i na toj strani doživljava se kao nemoralno mirnodopsko “izjednačavanje agresora i žrtve” ali rezultat je očit: nasuprot obećanjima “stopostotne države”, s kojima je zaustavljen proces korak-po-korak ustavnih promjena, države je danas manje nego prije tri godine a s reformama se nazadovalo umjesto da se napreduje.
To je ukratko okvir u kojem Sjedinjene Države i Evropska Unija izlaze s najnovijom inicijativom: njena je suština u popravkama – a ne promjenama Dejtonskog sporazuma – s takvom preraspodjelom nadležnosti između države i entiteta koja će deblokirati reforme i dati državi sve one ovlasti koje će joj omogućiti da bez ucjena i blokada donosi odluke neophodne za napredovanje prema Uniji i NATO-u.
U svemu tome nema nikakvih nagovještaja ispunjavanja maksimalističkih zahtjeva i obećanja: niti se predlaže ukidanje dejtonskog dvoentitetskog uređenja niti se dozvoljava licitacija podjelama, referendumom ili otcjepljenjem.
Cilj je, kako se naglašava u najzad usaglašenom američko-evropskom predlogu, funkcionalna bosanska država. Ovog puta bosanskim partnerima na tom reformskom poslu daje se i rok, do marta iduće godine, kako bi promjene mogle da se primijene već u oktobarskim izborima 2010.
Švedski diplomata je u saslušanju pred američkim kongresnim komitetom o alternativi predloženim reformama govorio tonom i autoritetom otpravnika vozova: “Ako Bosna i Hercegovina propusti ovaj voz, moraće čekati drugi – ako ga uopšte bude”.
Nakon toga – kongresmeni su tražili od američkih predstavnika u razgovorima o BiH da se ne odriču jedino raspoloživog instrumenta za sprečavanje eskalacije krize. Predstavnik Stejt dipartmenta dao im je uvjeravanja da se odluka o zamjeni visokog predstavnika predstavnikom Evropske Unije može donijeti samo konsenzusom što – u prevodu s diplomatskog jezika – znači da Vašington neće pristati na takvo šta prije nego što situacija zaista bude pozitivna a država nepovratno na putu prema euroatlantskim integracijama. Logika američkog stava je očita: ako se funkcija i ovlašćenja visokog predstavnika ukinu, u slučaju nove krize više neće biti moguće postići jednoglasnost za njihovu ponovnu uspostavu.
Ova epizoda pokazala je kako zagovornici krajnosti u bosanskom političkom spektru, u ovom slučaju Dodik, uporno proizvode rezultate potpuno suprotne vlastitim ciljevima. Njegov kompletan tim, pojačan plaćenim lobistima, cijele godine nastoji uvjeriti međunarodne sponzore mirovnog procesa kako je vrijeme da visoki predstavnik i drugi strani nadzornici najzad odu i omoguće domaćim “demokratski biranim predstavnicima” da preuzmu odgovornost, ali sve to temeljito ponište demonstracijama opasne političke neodgovornosti koja jednostavno onemogućava međunarodnoj zajednici da se odrekne instrumenata sprečavanja eskalacije krize.
Iz bošnačke političke perspektive, svako podsjećanje kako su jednako štetni učinci zagovornika političkih krajnosti i na toj strani doživljava se kao nemoralno mirnodopsko “izjednačavanje agresora i žrtve” ali rezultat je očit: nasuprot obećanjima “stopostotne države”, s kojima je zaustavljen proces korak-po-korak ustavnih promjena, države je danas manje nego prije tri godine a s reformama se nazadovalo umjesto da se napreduje.
To je ukratko okvir u kojem Sjedinjene Države i Evropska Unija izlaze s najnovijom inicijativom: njena je suština u popravkama – a ne promjenama Dejtonskog sporazuma – s takvom preraspodjelom nadležnosti između države i entiteta koja će deblokirati reforme i dati državi sve one ovlasti koje će joj omogućiti da bez ucjena i blokada donosi odluke neophodne za napredovanje prema Uniji i NATO-u.
U svemu tome nema nikakvih nagovještaja ispunjavanja maksimalističkih zahtjeva i obećanja: niti se predlaže ukidanje dejtonskog dvoentitetskog uređenja niti se dozvoljava licitacija podjelama, referendumom ili otcjepljenjem.
Cilj je, kako se naglašava u najzad usaglašenom američko-evropskom predlogu, funkcionalna bosanska država. Ovog puta bosanskim partnerima na tom reformskom poslu daje se i rok, do marta iduće godine, kako bi promjene mogle da se primijene već u oktobarskim izborima 2010.
Švedski diplomata je u saslušanju pred američkim kongresnim komitetom o alternativi predloženim reformama govorio tonom i autoritetom otpravnika vozova: “Ako Bosna i Hercegovina propusti ovaj voz, moraće čekati drugi – ako ga uopšte bude”.