Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Tim koji je igrao u srijedu u Zenici tek počinje da osvaja vlastito mjesto u fudbalu, i poplava sjećanja na dobra vremena – potaknuta njihovim uspjehom – niti umanjuje to što su već postigli niti treba da opterećuje njihov pojedinačni i timski uspon do zvijezda: ona je samo podsjećanje koliko lijepoga još može da se desi na ovom bosanskom fudbalskom “povratku u budućnost”.

U srijedu uveče Bosna i Hercegovina je najzad pokazala da joj je mjesto u evropskoj porodici bar kad je riječ o “najvažnijoj stvari na svijetu”. Znam: kritičari će smjesta primijetiti kako sam propustio da kažem sporednoj, iako ništa nisam propustio, jer ne znam baš mnogo onih kojima je fudbal zaista sporedna stvar. Uglavnom – noseći se sasvim ravnopravno s Turskom, za koju je pobjeda u Zenici bila imperativ, reprezentativci BiH u svojoj su kvalifikacionoj grupi čvrsto zasjeli na mjesto između zvaničnog evropskog šampiona i polufinaliste evropskog šampionata pokazujući da su – bez obzira na konačni ishod pokušaja da stignu do Južne Afrike – postali fudbalska činjenica s kojom se mora računati i koja se mora respektovati.

Gledao sam utakmicu u irskom sportskom baru u Arlingtonu s grupom vašingtonskih Bosanaca i njihovih američkih prijatelja i razmišljao sam poslije utakmice o usputnom zapažanju jednoga od njih kako je u ovom svom sportskom usponu Bosna i Hercegovina okupila najbolje što ima, bez obzira na etničke ključeve i bez samoporažavajućih podjela na domaće i dijasporu: bio je to trijumf timske igre u kojoj bi eurogol Sejada Salihovića na kraju bio obezvrijeđen da nije bilo fantastičnih odbrana Nemanje Supića i u kojoj je svako bar nekim potezom nagovijestio koliko toga u fudbalu tek ima reći.

Meni se – kao nekadašnjem uredniku sportske rubrike i izvještaču sa Svjetskog prvenstva u Njemačkoj 1974. – učinilo i kako je u ovom zeničkom ovjeravanju svoje evropske klase bosanskohercegovački fudbal najzad došao tamo gdje mu je oduvijek i bilo mjesto da nije bilo izgubljene decenije devedesetih.

On je u decenijama postojanja zajedničke države uvijek davao neke od najvećih doprinosa njenim fudbalskim podvizima. Ako su danas još sasvim rijetki oni koji se sjećaju generacije neposredno nakon onog svjetskog rata – od Miroslava Brozovića preko Sulejmana Repca i Muhameda Mujića do Ilijasa Pašića i Tome Kneza – mnogo je više onih koji su “vlastitim očima gledali” asove od šezdesetih do osamdesetih koji bi, u nekom 4-4-2 poretku, bili tim bez premca: Enver Marić – Mirsad Fazlagić, Josip Katalinski, Faruk Hadžibegić, Mirsad Baljić – Safet Sušić, Ivica Osim, Mehmed Baždarević, Blaž Slišković – Duško Bajević, Vahidin Musemić a, kako u svakom subjektivnom izboru ostaje još dosta onih koji polažu pravo na mjesto među najboljima, nepravedno je ne spomenuti, u istom dahu, i Slobodana Janjuša, Svetozara Vujovića, Davora Jozića, Džemaludina Mušovića, Boška Antića iz Sarajeva; Fahrudina Omerovića, Rizaha Meškovića, Fuada Mulahasanovića, Mustafu Hukića i Dževada Šećerbegovića iz Slobode; Vasilija Radovića, Envera Hadžiabdića, Boška Jankovića, Josipa Bukala, Harisa Škoru, Fikreta Mujkića, Radmila Mihajlovića iz Željezničara; Džemala Hadžiabdića, Franju Vladića, Vahida Halilhodžića, Boru Primorca iz Veleža; Husniju Fazlića i Abida Kovačevića iz Borca; Josipa Lalića i Alojza Renića iz Čelika – i još toliko nespomenutih, uključujući i donedavne reprezentativce poput Hasana Salihamidžića i Sergeja Barbareza.

Između tih generacija najboljega u bosanskohercegovačkom fudbalu i ekipe koja tom fudbalu ovih dana vraća dostojanstvo postoji jedna dramatična razlika: oni nekadašnji su uzrastali od uličnih turnira do zvijezda u samoj Bosni i Hercegovini, ovi današnji su u najvećem broju sticali ime u evropskim ligama – često i kao prognanici od kuće – dolazeći sa autoritetom i samopouzdanjem aktuelnih prvaka Njemačke, najproduktivnijeg prizvođača gol-prilika i drugog najboljeg strijelca u Bundesligi (Zvjezdan Misimović i Edin Džeko); sa senzacionalnim učinkom u tek promovisanom njemačkom prvoligašu (Sejad Salihović i Vedad Ibišević), sa iznenađujuće uspješnim prvim nastupima u timu francuskog šampiona (Miralem Pjanić) …

Ali, i kao igrači koji na velika vrata ulaze u evropski fudbal, današnji bosanskohercegovački reprezentativci dolaze i kao sljedbenici tradicije koja je već ostavila trag.

Dvojica iz te be-ha fudbalske istorije zauzimaju počasno mjesto.

Ivica Osim po ukupnom, igračko-trenerskom učinku, vjerovatno je najuticajnija ličnost u toj istoriji. Oni koji su ga gledali pamte ga kao neku vrstu mađioničara s loptom, čiji su driblinzi ovjekovječeni u klasično-muzičkom nadimku Štraus i zapamćeni po dosjetki koja se pripisuje sportskom komentatoru Radio-Sarajeva Mirku Kamenjaševiću: “Loptu je preuzeo Osim, dok je on ne izgubi – dragi slušaoci – slušajjte muziku iz našeg studija”. Osim je osobenu filozofiju fudbalske igre podigao i na nivo najviše pedagogije postižući neuporedive uspjehe s klubovima i reprezentacijama koje je trenirao.

Igrački je neuporediva pojava Safeta Sušića.

U prvom nastupu za reprezentaciju Jugoslavije, protiv Mađarske u Budimpešti u oktobru 1978. postigao je dva gola; u drugoj, mjesec dana kasnije protiv Rumunije u Bukureštu, tri gola; a zatim je u kratkom periodu ponovio taj podvig postižući po tri gola i protiv Italije i Argentine, obilježavajući tako izlazak na svjetsku scenu kakav još nije ponovio niko poslije njega.

Tim koji je igrao u srijedu u Zenici tek počinje da osvaja vlastito mjesto u fudbalu, i ova poplava sjećanja na dobra vremena – potaknuta njihovim uspjehom – niti umanjuje to što su već postigli niti treba da opterećuje njihov pojedinačni i timski uspon do zvijezda: ona je samo podsjećanje koliko lijepoga još može da se desi na ovom bosanskom fudbalskom “povratku u budućnost”.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

XS
SM
MD
LG