Dostupni linkovi

Priča o ‘zvijezdi i zagradi’


Kemal Kurspahić

Pobuna dječaka iz mog američkog komšiluka protiv uvrštavanja u bilo koji “podrazumijevajući identitet” u snažnom je – i, sa istorijske distance, tužnom – kontrastu s iskustvom iz naših podneblja.

Pričao sam prijateljima zgodu iz neposredno predratnog porodičnog iskustva u Sarajevu o tome kako je tada narastajući nacionalizam ušao i u moju kuću i neki od njih, i sami pisci, su je i prepričavali u svojim kolumnama. Moj tada 10-godišnji sin Mirza satima je na travnjaku ispred naše zgrade u Hrasnom igrao fudbal uglavnom sa starijim dječacima i jednog dana me je ushićeno obavijestio: “Osnovali smo klub i imamo i svoju zastavu”. – Kakva zastava, šta je na njoj? “Zvijezda i zagrada” – rekao je opisujući obilježje svog novog kluba o čijoj islamskoj inspiraciji on naravno ništa nije znao. – Ili raspuštaj ili napuštaj klub! – podviknuo je iz mene pripadnik tradicije i kulture sekularnog Sarajeva koje će se uskoro naći pod opsadom i za proteklih dvadesetak godina ustuknuti i gotovo nestati pod pritiskom novootkrivenih vjerskih i etničkih isključivosti.

Prisjećam se te zgode čitajući ovih dana u “Vašington postu” (The Washington Post) pismo što ge je uglednom dnevniku poslao srednjoškolac iz mog Meklejna (McLean) – statistički najprosperitetnijeg naselja u Sjedinjenim Državama – u kojem protestuje što je od školskih vlasti dobio formular u kojem se traži njegovo “etničko i rasno izjašnjavanje” i napominje se da će, u slučaju da se on ne izjasni, u njegovo ime to morati da uradi školska administracija. Bred Džonson (Brad Johnson) povodom toga piše: “Ne želim da me federalna vlada identifikuje kao pripadnika bilo koje grupe kojoj se nisam dobrovoljno pridružio i to se odnosi i na rasne i etničke grupe … Odbijam i mogućnost da federalna, državna ili lokalna vlast ima ikakvo pravo da diktira moj identitet, rasni ili bilo koji drugi. Ne smatram se pripadnikom nijedne od pobrojanih grupa i nemam želju da se pridružim bilo kojoj od njih i ne želim da me vlast smatra za bilo šta drugo osim za pojedinca”.

Ta pobuna dječaka iz mog sadašnjeg komšiluka protiv uvrštavanja u bilo koji “podrazumijevajući identitet” u snažnom je – i, sa istorijske distance, tužnom – kontrastu s iskustvom iz naših podneblja.

Podsjeća me na to i knjiga koju su mi ovih dana donijeli prijatelji s ljetnog odmora u Beogradu (Aljoša Mimica i Radina Vučetić: Vreme kada je narod govorio: Odjeci i reagovanja u Politici, 1988-1991.) u izdanju Instituta za sociološka istraživanja Filozofskog fakulteta u Beogradu. O ulozi te rubrike u okupljanju pod zastavu srpskog nacionalizma u Miloševićevoj Srbiji opširno sam pisao u vlastitoj knjizi o ulozi medija u balkanskom ratu i miru pa da samo ukratko podsjetim: u ljeto 1988, na liniji Miloševićevog pohoda za promjenu ustavnih rješenja bez obzira na to šta drugi u Jugoslaviji misle ili žele, “Politika” je svakog dana na pune dvije strane počela objavljivati rubriku "Odjeci i reagovanja" za koju je najavila da će je "uređivati narod". Te strane su zapravo bile poziv "narodu" da se na stranicama nacionalnog dnevnika izjašnjava o pitanjima dana, ali - po dizajnu - nije to nipošto bio nekakav forum otvoren svima. U samoj redakciji su naručivana i pisana pisma koja će određivati smjer i ton narodnog raspoloženja a onda su od svih prispjelih reagovanja odabirana i najbolje plasirana, sa jakim naslovima i udarnim plasmanom, ona koja će ostaviti utisak najšire narodne podrške memorandumskim idejama o srpskoj ugroženosti; osude slovenačko-hrvatske "katoličke zavjere" i antisrpskog saveza ostalih u Jugoslaviji a kasnije i cijelog Zapada. "Odjeci i reagovanja" nisu samo odražavali nego su i intenzivno poticali taj duh konfrontacija. Kako se jugoslovenska kriza produbljivala, sa sve većim međunarodnim uključivanjem u nastojanja da se spriječi krvoproliće, lista neprijatelja proširena je na gotovo sav svijet. Naslovi su vrištali: "Je li to ta Evropa?"; "Katolička Evropa protiv Srbije"; "Diktat iza zavjese". O tome je nekadašnji glavni urednik “Politike” Aleksandar Saša Nenadović u knjzi “Srpska strana rata” napisao:

“Politika je, u ekstazi, prihvatila agitatorsko-propagatorsku ulogu, pripremajući građane, svoje čitaoce, ne da razmišljaju sami o svemu i svakome, već da nekritički služe ‘viši nacionalni interes’ … A da stvari budu još gore, Politikini vodeći ljudi, obuzeti varljivom toplinom nacionalističke groznice, nude i više te agresivne ideologije nego što se očekuje od njih: oni postaju ne samo uzorni sljedbenici već i propagandistički aktivisti ... Oni otvaraju gotovo sve strane političkih vijesti s neobuzdanom erupcijom ne samo jeftinog pseudo-patriotizma, šovinizma i nekontrolisanog političkog trača, već takođe i erupcijom slijepe mržnje prema Albancima, Hrvatima, Muslimanima, Slovencima, Makedoncima ... i ‘srpskim izdajnicima’”.

Gorko osjećanje među novinarima-veteranima “Politike” da se njihovim nekad uglednim listom manipuliše iz najviših političkih odaja kasnije je i činjenički potvrđeno u memoarima bivšeg predsjednika Predsjedništva Jugoslavije, Miloševićevog dugogodišnjeg bliskog saveznika Borisava Jovića. U svom dnevniku, 2. avgusta 1990. godine, Jović zapisuje: “Napisao sam seriju članaka pod naslovom Istina o Anti Markoviću i poslao ih Slobodanu (Miloševiću). Oni treba da se objave u nastavcima 5, 6. i 7. avgusta pod nečijim tuđim pseudonimom.” Naravno, članci su zaista izišli u “Politici” u dane koje su odabrali Jović i Milošević.

I godinama nakon tog medijski i politički orkestriranog “događanja naroda” pobuna jednog američkog srednjoškolca protiv bilo kakve grupne identifikacije čini se tako potrebnom - u jednoj drugoj priči.

Pogledajte komentare (14)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG