Međunarodna nastojanja za uspostavu dugoročno “mirne Bosne” – u najpoželjnijem scenariju: kao funkcionirajuće evropske države – nakon četrnaest godina razočaravajućeg “korak naprijed-korak nazad” procesa suočila su međunarodne partnere na tom poslu sa zagonetkom koja podsjeća na odgonetanje vječite enigma: šta je starije – koka ili jaje? Naime, nakon svih godina postdejtonskog eksperimenta sa izgradnjom države i njenih institucija “odozgo” – međunarodnim ubjeđivanjem, uslovljavanjem i pritiscima – postalo je očito da se takva intervencija može okončati samo onda kad ojačaju i osamostale se domaće institucije ali je isto tako očito da one to mogu samo u mjeri u kojoj se počnu oslobađati od međunarodne kontrole. O tome danas uglavnom postoji međunarodna saglasnost a – makar na ravni principa – postoji i saglasnost o tome kada će biti moguće popuštanje te kontrole i prenos odgovornosti na domaće institucije: onda kad se ispune “pet ciljeva i dva uslova” uključujući i ocjenu da je zemlja nepovratno na putu za evropske integracije.
I na ovom raskršću bosanskog saplitanja na evropskom putu moglo bi se pokazati da su međunarodne saglasnosti i principi jedno a međunarodna iskustva i stvarnost ipak – nešto drugo: unutar tog opšteprihvaćenog kriterija za sljedeći korak postoje, naime, razlike u pristupu međunarodnih partnera od kojih jedni insistiraju na striktnom ispunjavanju “ciljeva i uslova” a drugi su, valjda već umorni od “bosanskog pitanja”, spremni da još jednom progledaju kroz prste balkanskim opstrukcionistima, proglase da je “misija ispunjena” – kao Buš prije više od šest godina u Iraku – i da prepuste Bosnu njenim izabranicima.
Od prošlih izbora 2006. godine rezultanta demokratskog izbora dva od tri konstitutivna naroda, Silajdžić na bošnjačkoj – Dodik na srpskoj strani, bila je zakonito ravna nuli: što su upornija bila nastojanja jednoga da poništi mirovni sporazum u čijem je postizanju aktivno učestvovao, toliko su tvrdokornija bila nastojanja drugoga da učrvsti dejtonsku entitetsku podjelu i čak poništi napredak postignut u međuvremenu u uspostavi i jačanju državnih institucija.
Domaći analitičari, najčešće zavisno od boje političkog dresa koji nose, reći će kako je neprihvatljivo, naivno ili čak moralno sumnjivo izjednačavanje Siljadžićevog zalaganja za “jačanje države” i Dodikovog za njeno “slabljenje” ali – nezavisno od različitih polaznih namjera – svaka međunarodno relevantna analiza pokazuje da je zbir tih dviju krajnosti nekako najpribližniji nuli.
U svijetu kritičkog dijaloga, u kojem profesionalni analitičari ne nose dresove vladajućih partija ili etničkih grupa, pokazaće se kako se i rezultanta angažovanja najviših međunarodnih predstavnika u postdejtonskoj Bosni nerijetko približava nultoj tački. Uvaženi međunarodni sagovornici složiće se, recimo, da se dobar dio učinaka možda najenergičnijeg međunarodnog predstavnika Pedija Ešdauna (PaddyAshdown) istopio u godinama u kojima je njegov nasljednik Kristian Švarc Šiling (Christian Schwarz Schilling) “prepustio Bosancima da rade svoj posao” povlačeći se u ulogu pasivnog posmatrača.
U traženju mjere između međunarodnog uslovljavanja i osamostaljenja domaćih institucija u međunarodnoj analizi uzima se kao poučno iskustvo sa uspjelom reformom odbrane i neuspjelom reformom policije u Bosni i Hercegovini. Zašto je jedan projekt uspio a drugi propao?
Neki će analitičari požuriti da ukažu na važnost autoriteta međunarodnog partnera u tom poslu, pa će naglasiti kako su u reformi odbrane glavnu ulogu imali NATO i Sjedinjene Države a u reformni policije Evropska Unija koja je – baš na tom projektu – izgubila kredibilitet i tako što je mijenjala kriterije prihvatljivog, insistirajući na navodnim “evropskim standardima” u prenošenju policijskih nadležnosti s entitetskog na državni nivo i proglasila uspjeh takve reforme uslovom za približavanje Uniji da bi se zatim pokazalo kako je stvaranje centralizovane “državne policije” suprotno iskustvima i nekih od najuticajnijih evropskih država – na primjer, Njemačke i Velike Britanije – i kako policija po navodnim “evropskim principima” ipak nije uslov za približavanje Uniji.
Međunarodni analitičari koji su se neposrednije bavili reformom odbrane kažu kako je uspjehu tog projekta doprinijela tadašnja podudarnost interesa domaćih i međunarodnih partnera. Na širem domaćem planu – bilo je to vrijeme nakon hapšenja Miloševića kad su i reformska vlada Zorana Đinđića u Srbiji i proevropska Alijansa za promjene u BiH bili zainteresovani za prihvatanje u Partnerstvo za mir i kad je prevladavala logika zamjene preskupih i neefikasnih entiteskih vojnih snaga održivijim, bolje opremljenim i obučenim snagama kompatibilnim sa standardima NATO-a.
Pored te podudarnosti domaćih i međunarodnih interesa pojavio se I “poklon iz raja” koji je reformu učinio hitnom i neodložnom.
“Izbila je ‘afera Orao’: otkrilo se da je bijeljinska fabrika pod zaštitom Vojske Republike Srpske preko Srbije izvozila oružje u Irak (tačnije – dijelove za održavanje iračkih borbenih aviona MIG-21 iz sovjetskog doba). To je bio ključni trenutak” – kaže Ajbet (Aybet) Gulnur sa Kent Univerziteta u Velikoj Brotaniji koja je naučno istraživala iskustvo s bosanskom reformom odbrane. Učesnici u tom projektu kazali su kako je “afera Orao” bila okidač za neodložno usvajanje reforme: “Postojao je već detaljno reazrađen plan, kompletan projekt prenosa odbrane na državni nivo, i onda se samo čekalo da se ‘nešto’ dogodi a pošto se radi o Bosni to ‘nešto’ obavezno će se dogoditi i vi onda pokažete koliko ste šokirani i koliko je važno i hitno da se to mijenja”.
Stranci su, kažu, nešto naučili iz toga. Mogli bi i domaći protivnici reformi.
I na ovom raskršću bosanskog saplitanja na evropskom putu moglo bi se pokazati da su međunarodne saglasnosti i principi jedno a međunarodna iskustva i stvarnost ipak – nešto drugo: unutar tog opšteprihvaćenog kriterija za sljedeći korak postoje, naime, razlike u pristupu međunarodnih partnera od kojih jedni insistiraju na striktnom ispunjavanju “ciljeva i uslova” a drugi su, valjda već umorni od “bosanskog pitanja”, spremni da još jednom progledaju kroz prste balkanskim opstrukcionistima, proglase da je “misija ispunjena” – kao Buš prije više od šest godina u Iraku – i da prepuste Bosnu njenim izabranicima.
Od prošlih izbora 2006. godine rezultanta demokratskog izbora dva od tri konstitutivna naroda, Silajdžić na bošnjačkoj – Dodik na srpskoj strani, bila je zakonito ravna nuli: što su upornija bila nastojanja jednoga da poništi mirovni sporazum u čijem je postizanju aktivno učestvovao, toliko su tvrdokornija bila nastojanja drugoga da učrvsti dejtonsku entitetsku podjelu i čak poništi napredak postignut u međuvremenu u uspostavi i jačanju državnih institucija.
Domaći analitičari, najčešće zavisno od boje političkog dresa koji nose, reći će kako je neprihvatljivo, naivno ili čak moralno sumnjivo izjednačavanje Siljadžićevog zalaganja za “jačanje države” i Dodikovog za njeno “slabljenje” ali – nezavisno od različitih polaznih namjera – svaka međunarodno relevantna analiza pokazuje da je zbir tih dviju krajnosti nekako najpribližniji nuli.
U svijetu kritičkog dijaloga, u kojem profesionalni analitičari ne nose dresove vladajućih partija ili etničkih grupa, pokazaće se kako se i rezultanta angažovanja najviših međunarodnih predstavnika u postdejtonskoj Bosni nerijetko približava nultoj tački. Uvaženi međunarodni sagovornici složiće se, recimo, da se dobar dio učinaka možda najenergičnijeg međunarodnog predstavnika Pedija Ešdauna (PaddyAshdown) istopio u godinama u kojima je njegov nasljednik Kristian Švarc Šiling (Christian Schwarz Schilling) “prepustio Bosancima da rade svoj posao” povlačeći se u ulogu pasivnog posmatrača.
U traženju mjere između međunarodnog uslovljavanja i osamostaljenja domaćih institucija u međunarodnoj analizi uzima se kao poučno iskustvo sa uspjelom reformom odbrane i neuspjelom reformom policije u Bosni i Hercegovini. Zašto je jedan projekt uspio a drugi propao?
Neki će analitičari požuriti da ukažu na važnost autoriteta međunarodnog partnera u tom poslu, pa će naglasiti kako su u reformi odbrane glavnu ulogu imali NATO i Sjedinjene Države a u reformni policije Evropska Unija koja je – baš na tom projektu – izgubila kredibilitet i tako što je mijenjala kriterije prihvatljivog, insistirajući na navodnim “evropskim standardima” u prenošenju policijskih nadležnosti s entitetskog na državni nivo i proglasila uspjeh takve reforme uslovom za približavanje Uniji da bi se zatim pokazalo kako je stvaranje centralizovane “državne policije” suprotno iskustvima i nekih od najuticajnijih evropskih država – na primjer, Njemačke i Velike Britanije – i kako policija po navodnim “evropskim principima” ipak nije uslov za približavanje Uniji.
Međunarodni analitičari koji su se neposrednije bavili reformom odbrane kažu kako je uspjehu tog projekta doprinijela tadašnja podudarnost interesa domaćih i međunarodnih partnera. Na širem domaćem planu – bilo je to vrijeme nakon hapšenja Miloševića kad su i reformska vlada Zorana Đinđića u Srbiji i proevropska Alijansa za promjene u BiH bili zainteresovani za prihvatanje u Partnerstvo za mir i kad je prevladavala logika zamjene preskupih i neefikasnih entiteskih vojnih snaga održivijim, bolje opremljenim i obučenim snagama kompatibilnim sa standardima NATO-a.
Pored te podudarnosti domaćih i međunarodnih interesa pojavio se I “poklon iz raja” koji je reformu učinio hitnom i neodložnom.
“Izbila je ‘afera Orao’: otkrilo se da je bijeljinska fabrika pod zaštitom Vojske Republike Srpske preko Srbije izvozila oružje u Irak (tačnije – dijelove za održavanje iračkih borbenih aviona MIG-21 iz sovjetskog doba). To je bio ključni trenutak” – kaže Ajbet (Aybet) Gulnur sa Kent Univerziteta u Velikoj Brotaniji koja je naučno istraživala iskustvo s bosanskom reformom odbrane. Učesnici u tom projektu kazali su kako je “afera Orao” bila okidač za neodložno usvajanje reforme: “Postojao je već detaljno reazrađen plan, kompletan projekt prenosa odbrane na državni nivo, i onda se samo čekalo da se ‘nešto’ dogodi a pošto se radi o Bosni to ‘nešto’ obavezno će se dogoditi i vi onda pokažete koliko ste šokirani i koliko je važno i hitno da se to mijenja”.
Stranci su, kažu, nešto naučili iz toga. Mogli bi i domaći protivnici reformi.