Često me, na predavanjima o iskustvu ratnog urednika, pitaju: šta vas je rukovodilo da uprkos svemu nastavite štampati list svakoga dana na prvoj liniji opsjednutog Sarajeva? Odgovaram da su postojala bar tri velika razloga. Jedan je: tradicija lista - nastao kao glas pokreta otpora u Drugom svjetskom ratu, kako bi mogao ušutjeti pred novom ratnom prijetnjom? Drugi: obaveza prema profesiji - ako desetine stranih novinara mogu dolaziti da pišu o ratu u Bosni, kako bismo mi čije su porodice, gradovi, zemlja izloženi teroru mogli prestati da svjedočimo o svom vremenu? I treće, i možda najvažnije: obaveza prema čitaocima - da ne iznevjerimo njihovo novostečeno uvažavanje izraženo pored ostalog u izboru za List godine u bivšoj Jugoslaviji 1989. Prisjećam se toga ovih dana povodom ovonedjeljne promocije najnovije knjige Dejvida Roda (David Rohde) i njegove supruge Kristen Malvihil (Mulvihill) pod naslovom "Konopac i molitva" (A Rope and A Prayer) u kojoj u naizmjeničnim poglavljima, svako iz svog ugla, pišu kako su preživljavali sedam mjeseci Dejvidovog zatočeništva u rukama talibana u Afganistanu i Pakistanu.
Dejvid Rod jedan je od američkih reportera koji su uzdigli standarde novinarske profesije u izvještavanju o ratu u Bosni i Hercegovini. U susretu sa njim sjećam se i doprinosa razumijevanju prirode i razmjera ubijanja Bosne koji su dali Džon Brns (John Burns) i Tom Dželten (Gjelten) u izvještavanju iz opsjednutog Sarajeva; Roj Gatman (Roy Gutman) u prvim izvještajima u američkoj štampi o koncentracionim logorim i masovnim progonima u Bosanskoj krajini; Piter Mas (Peter Maass) u portretiranju nekih od najmračnijih ratnih zločinaca; Piter Dženings (Peter Jennings) u nekim od najsnažnijih televizijskih dokumentaraca; Samanta Pauer (Samantha Power) u ratnim izvještajima i posebno kasnijoj knjizi o američkom odgovoru na savremene primjere genocida.
Sa nekima od njih dijelio sam podijum na promocijama knjiga ili na američkim univerzitetima i uvijek se radovao da vidim kako su njihova profesionalna iskustva iz Bosne pored ostalog uspostavljala nove standarde izvještavanja o svjetskim zonama sukoba i za sve druge i za njih same.
Dejvid Rod, kojeg su 10. novembra 2008. godine kidnapovali talibani dok je išao na ugovoreni intervju s jednim od njihovih komandanata - da bi ga onda punih sedam mjeseci držali u zatočeništvu zahtijevajući visoku novčanu naknadu i puštanje na slobodu zarobljenih saboraca - već je jednom bio u sličnoj situaciji: dok je 29. oktobra 1995. pretraživao masovne grobnice oko Srebrenice, dokumentujući "najveći masakr u Evropi poslije Drugog svjetskog rata", uhapsile su ga srpske snage, podvrgle ga ispitivanjima i držale ga u zarobljeništvu deset dana. Oslobodjen je 8. novembra nakon što su američki pregovarač Ričard Holbruk (Richard Holbrooke) i njegova supruga Kati Marton – tadašnja predsjednica njujoškog Komiteta za zaštitu novinara – na marginama dejtonskih pregovora ubijedili Miloševića da naredi njegovo oslobadjanje.
Rod je prvi u svjetskoj štampi objavio dokumentarnu seriju reportaža o masakrima oko Srebrenice. Tada je imao samo 27 godina i bio je ratni reporter bostonskog dnevnika “Krišćen sajens monitor” (The Christian Science Monitor). Na istraživanje su ga potakli američki satelitski snimci koji su pokazivali gomile svježe iskopane zemlje na području između Nove Kasabe i Konjević Polja. Američki državni sekretar Madlejn Olbrajt (Madeleine Albright) pokazala je snimke na zasjedanju Savjeta bezbjednosti 10. avgusta 1995.
Iako su mnogi zapadni novinari imali indicije o mogućem zločinu velikih razmjera u Srebrenici, samo je Rod učinio ono što nalažu pravila vrhunske ratne reportaže: već 12. avgusta angažovao je vozača i prevodioca i zaputio se iz Beograda prema Srebrenici. Vozio se kroz to područje desetinama kilometara, pješačio, razgovarao s mnogima i čak mu je jedan srpski vojnik pričao o smaknućima. Ali, nastavio je da traži “materijalne dokaze”. U Bratuncu je u zgradi na mjesnom stadionu našao tragove pritvaranja i možda i mučenja i smaknuća srebreničkih zarobljenika. Ali, za uvjerljiv izvještaj trebalo mu je i više. Zato se vratio u Beograd da traži kopiju satelitskih snimaka koji su ukazivali na masovne grobnice: dobio ju je faksom od svoje urednice u Bostonu.
Od predstavnika bosanskih Srba u Beogradu tražio je i 16. avgusta dobio službeno odobrenje da putuje na Pale ali je na putu skrenuo prema Novoj Kasabi gdje su satelitski snimci pokazivali moguće masovne grobnice. Više od dva sata je hodao oko svježe prekopanih gomila zemlje i našao razbacane dokaze masovnih pogubljenja: prazne kutije za municiju, čahure ispaljenih metaka, svjedočanstvo osnovne škole s muslimanskim imenom, isprane lične fotografije, bilješke sa sastanka u Srebrenici i ljudske kosti s odjećom koje su izvirivale iz prekopane zemlje. Sada su mu još trebale ispovijesti preživjelih koje bi potvrdile ono na šta su ukazivali dokazi koje je našao. Njegov prvi izvještaj o masovnom zločinu o Srebrenici osvanuo je 18. avgusta na naslovnoj strani bostonskog dnevnika.
Rod je nastavio istraživanja: početkom oktobra intervjuisao je preživjele u tri sabirna centra u okolini Tuzle; u septembru i oktobru putovao je u Hrvatsku i Holandiju da istraži odgovornost snaga Ujedinjenih nacija što nisu zaštitile stanovništvo Srebrenice; u oktobru je objavio seriju tekstova o tome. Kad se 29. oktobra vratio na mjesto zločina i našao nova mjesta masovnih pogubljenja uhapšen je i držan u srpskom zarobljeništvu do dejtonske pogodbe o njegovom puštanju na slobodu.
Kasnije je objavio i knjigu “Završnica: Izdaja i pad Srebrenice” a za svoje izvještavanje o genocidu dobio je i najviše priznanje u američkom novinarstvu: Pulicerovu (Pulitzer) nagradu. Kasnije je prešao u “Njujork tajms” i 2008. godine je s ekipom izvještača tog lista ponovo dobio to najviše priznanje. Od 2001. punih sedam godina je izvještavao iz Pakistana i Afganistana a intervju s talibanskim komandantom želio je da napravi uprkos svim rizicima kako bi u knjizi na kojoj je radio imao i taj pogled "s druge strane".
Dejvid Rod jedan je od američkih reportera koji su uzdigli standarde novinarske profesije u izvještavanju o ratu u Bosni i Hercegovini. U susretu sa njim sjećam se i doprinosa razumijevanju prirode i razmjera ubijanja Bosne koji su dali Džon Brns (John Burns) i Tom Dželten (Gjelten) u izvještavanju iz opsjednutog Sarajeva; Roj Gatman (Roy Gutman) u prvim izvještajima u američkoj štampi o koncentracionim logorim i masovnim progonima u Bosanskoj krajini; Piter Mas (Peter Maass) u portretiranju nekih od najmračnijih ratnih zločinaca; Piter Dženings (Peter Jennings) u nekim od najsnažnijih televizijskih dokumentaraca; Samanta Pauer (Samantha Power) u ratnim izvještajima i posebno kasnijoj knjizi o američkom odgovoru na savremene primjere genocida.
Sa nekima od njih dijelio sam podijum na promocijama knjiga ili na američkim univerzitetima i uvijek se radovao da vidim kako su njihova profesionalna iskustva iz Bosne pored ostalog uspostavljala nove standarde izvještavanja o svjetskim zonama sukoba i za sve druge i za njih same.
Dejvid Rod, kojeg su 10. novembra 2008. godine kidnapovali talibani dok je išao na ugovoreni intervju s jednim od njihovih komandanata - da bi ga onda punih sedam mjeseci držali u zatočeništvu zahtijevajući visoku novčanu naknadu i puštanje na slobodu zarobljenih saboraca - već je jednom bio u sličnoj situaciji: dok je 29. oktobra 1995. pretraživao masovne grobnice oko Srebrenice, dokumentujući "najveći masakr u Evropi poslije Drugog svjetskog rata", uhapsile su ga srpske snage, podvrgle ga ispitivanjima i držale ga u zarobljeništvu deset dana. Oslobodjen je 8. novembra nakon što su američki pregovarač Ričard Holbruk (Richard Holbrooke) i njegova supruga Kati Marton – tadašnja predsjednica njujoškog Komiteta za zaštitu novinara – na marginama dejtonskih pregovora ubijedili Miloševića da naredi njegovo oslobadjanje.
Rod je prvi u svjetskoj štampi objavio dokumentarnu seriju reportaža o masakrima oko Srebrenice. Tada je imao samo 27 godina i bio je ratni reporter bostonskog dnevnika “Krišćen sajens monitor” (The Christian Science Monitor). Na istraživanje su ga potakli američki satelitski snimci koji su pokazivali gomile svježe iskopane zemlje na području između Nove Kasabe i Konjević Polja. Američki državni sekretar Madlejn Olbrajt (Madeleine Albright) pokazala je snimke na zasjedanju Savjeta bezbjednosti 10. avgusta 1995.
Iako su mnogi zapadni novinari imali indicije o mogućem zločinu velikih razmjera u Srebrenici, samo je Rod učinio ono što nalažu pravila vrhunske ratne reportaže: već 12. avgusta angažovao je vozača i prevodioca i zaputio se iz Beograda prema Srebrenici. Vozio se kroz to područje desetinama kilometara, pješačio, razgovarao s mnogima i čak mu je jedan srpski vojnik pričao o smaknućima. Ali, nastavio je da traži “materijalne dokaze”. U Bratuncu je u zgradi na mjesnom stadionu našao tragove pritvaranja i možda i mučenja i smaknuća srebreničkih zarobljenika. Ali, za uvjerljiv izvještaj trebalo mu je i više. Zato se vratio u Beograd da traži kopiju satelitskih snimaka koji su ukazivali na masovne grobnice: dobio ju je faksom od svoje urednice u Bostonu.
Od predstavnika bosanskih Srba u Beogradu tražio je i 16. avgusta dobio službeno odobrenje da putuje na Pale ali je na putu skrenuo prema Novoj Kasabi gdje su satelitski snimci pokazivali moguće masovne grobnice. Više od dva sata je hodao oko svježe prekopanih gomila zemlje i našao razbacane dokaze masovnih pogubljenja: prazne kutije za municiju, čahure ispaljenih metaka, svjedočanstvo osnovne škole s muslimanskim imenom, isprane lične fotografije, bilješke sa sastanka u Srebrenici i ljudske kosti s odjećom koje su izvirivale iz prekopane zemlje. Sada su mu još trebale ispovijesti preživjelih koje bi potvrdile ono na šta su ukazivali dokazi koje je našao. Njegov prvi izvještaj o masovnom zločinu o Srebrenici osvanuo je 18. avgusta na naslovnoj strani bostonskog dnevnika.
Rod je nastavio istraživanja: početkom oktobra intervjuisao je preživjele u tri sabirna centra u okolini Tuzle; u septembru i oktobru putovao je u Hrvatsku i Holandiju da istraži odgovornost snaga Ujedinjenih nacija što nisu zaštitile stanovništvo Srebrenice; u oktobru je objavio seriju tekstova o tome. Kad se 29. oktobra vratio na mjesto zločina i našao nova mjesta masovnih pogubljenja uhapšen je i držan u srpskom zarobljeništvu do dejtonske pogodbe o njegovom puštanju na slobodu.
Kasnije je objavio i knjigu “Završnica: Izdaja i pad Srebrenice” a za svoje izvještavanje o genocidu dobio je i najviše priznanje u američkom novinarstvu: Pulicerovu (Pulitzer) nagradu. Kasnije je prešao u “Njujork tajms” i 2008. godine je s ekipom izvještača tog lista ponovo dobio to najviše priznanje. Od 2001. punih sedam godina je izvještavao iz Pakistana i Afganistana a intervju s talibanskim komandantom želio je da napravi uprkos svim rizicima kako bi u knjizi na kojoj je radio imao i taj pogled "s druge strane".