Dostupni linkovi

Kurspahić: Fakti protiv mitova


Kemal Kurspahić, novinar
Ovonedjeljnu kolumnu nastaviću tamo gdje sam završio prošlonedjeljnu čije su dvije završne rečenice glasile: Nakon ranijeg hapšenja Radovana Karadžića, sa hapšenjem Ratka Mladića utire se put prema regionalnom pomirenju i saradnji. Sa suđenjima dvojici najodgovornijih za ratne zločine u Bosni i Hercegovini - civilnom i vojnom vođi - međunarodno pravosuđe će zaokružiti dokumentovanu istoriju "udruženog zločinačkog poduhvata" i, ispunjavanjem pravde prema najodgovornijima, ukloniće prepreku obnovi razumijevanja među nevinima na svim stranama.

Kad bi se sudilo po preovlađujućim reagovanjima u srpskoj i bošnjačkoj javnosti moglo bi se reći kako su takva očekivanja preoptimistična ili čak naivna.
"Osoblje holandskog bataljona na terenu procijenilo je u to vrijeme da je nekoliko 'upada' Bošnjaka iz Srebrenice imalo mali ili nikakav vojni značaj. Ti upadi su često organizovani radi prikupljanja hrane jer su Srbi odbili da omoguće pristup humanitarnih konvoja enklavi.

U srpskoj javnosti, posebno u Republici Srpskoj, hapšenje je potaklo "odjeke i reagovanja" u skladu s medijski i politički uporno proizvođenom predstavom kako je međunarodnopravna slika o odgovornosti za zlodjela u ratu devedestih, zapečaćena i pravosnažnim presudama Međunarodnog suda pravde i Tribunala za ratne zločine, neka vrsta politički motivisane antisrpske zavjere. Po toj propagandnoj matrici, na kojoj su nacionalističke partije i vođe i u poratnim godinama utvrđivale vlastite patriotske reference i dobijale izbore i sa njima moć raspolaganja javnim dobrima i privilegijama, svijet "sudi samo Srbima" i ne pokazuje ni minimum saosjećanja prema srpskim žrtvama. Bilo je upadljivo, i poražavajuće za svakoga ko se nadao da bi novinarstvo petnaest godina nakon rata najzad moglo početi da se vodi profesionalnim kriterijima i standardima, kako su mediji u Republici Srpskoj odlučili da i u ovoj prilici serviraju javnosti mitove umjesto fakata. U njihovom izvještavanju nije dominiralo ono što bi svugdje u svijetu bilo jedino važno kada se radi o hapšenju najtraženijeg bjegunca od međunarodne pravde - za kakva je to zlodjela uhapšenik optužen a riječ je o najstrašnijima u međunarodnom pravu: genocid, zločini protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja - nego su riječ dobili oni koji su ideološki ili emotivno sljedbenici politike koja se u haškim optužnicama i presudama karakteriše kao "udruženi zločinački poduhvat". Ta otvorenost za svakoga ko o devedesetima "misli" kao i mi posebno je upadljivo došla do izražaja u izboru sagovornika koji će javnosti tumačiti "slučaj Mladić" kao najnoviju antisrpsku ujdurmu: nasuprot svima koji su o bosanskom ratu napisali međunarodno uvažene akademske ili publicističke radove, glavni sagovornici postali su ljudi u čijem je akademskom opusu najznačajniji doprinos u negiranju sudski dokazanog genocida. Ako tako postupaju i mediji koji su početni kapital gradili na nagovještajima nezavisnosti, ne treba da čudi kad se u uličnim - prilično mlakim - reagovanjima od Kalinovika do Banjaluke ne ide dalje od guslarskog mita o uzetom "orlu" i prkosnom "gnijezdu".

Nimalo ne čudi kad iz javnosti sistematski navođene na vjerovanje kako je "progon srpskih heroja" samo nastavak navodne "antisrpske zavjere" dolaze i prigovori povodom ove kolumne kako je "zločinu u Srebrenici prethodila jedna serija zločina nad Srbima u okolnim selima Srebrenice i Bratunca". Da su mediji obavljali svoju zadaću - informisanja umjesto dezinformisanja - i da su umjesto poricateljima genocida davali riječ akademskim autoritetima i dokumentima do sada bi uporni ponavljači ove tvrdnje svakako znali da se u najsistematskijem dokumentu o padu Srebrenice, izvještaju generalnog sekretara Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija od 15. novembra 1999. godine, direktno odgovara na tu tvrdnju kako su bošnjački branioci Srebrenice izazvali srpsku ofanzivu napadajući iz te "zaštićene zone".

Žena iz Srebrenice, sede ispod slika žrtava genocida u Srebrenici (1992-1995), i gledaju prvo pojavljivanje haškog optuženika Ratka Mladica u Tribunalu, Tuzla, 03. jun 2011.
U tom izvještaju se kaže kako nema "ubjedljivih dokaza" koji bi potkrijepili takvu tvrdnju.

"Osoblje holandskog bataljona na terenu procijenilo je u to vrijeme da je nekoliko 'upada' Bošnjaka iz Srebrenice imalo mali ili nikakav vojni značaj. Ti upadi su često organizovani radi prikupljanja hrane jer su Srbi odbili da omoguće pristup humanitarnih konvoja enklavi. Čak i srpski izvori s kojima se kontaktiralo u vezi s ovim izvještajem obznanili su da bošnjačke snage u Srebrenici nisu predstavljale značajniju prijetnju njima. Najveći napad koji su Bošnjaci izveli iz Srebrenice za više od dvije godine koliko je ona imala status 'zaštićene zone' izgleda da je bio napad na selo Višnjica, 26. juna 1995, u kojem je nekoliko kuća zapaljeno, ubijeno do četvoro Srba i ukradeno oko 100 ovaca" - kaže se u izvještaju generalnog sekretara o padu Srebrenice zasnovanom na stotinama dokumenata i intervjua s najpozvanijim svjedocima uključujući i visoke predstavnike srpskog vojnog i političkog vrha.

Prevlađujuća bošnjačka reagovanja takođe pate od viška cinizma: u njima se insistira na tome kako je Mladić odavno morao biti u Hagu; kako je on sada "prestar" da bi dočekao kraj suđenja a Srbija Evropi izručuje "polumrtvog čovjeka" u zamjenu za privilegije na evropskom putu. Gledajući međunarodnu vijest nedjelje iz te uske perspektive vlastitih predrasuda, i jedni i drugi previđaju vjerovatno najznačajniju dimenziju Mladićevog izvođenja pred haški tribunal: optužnicu koja zaokružuje sliku "udruženog zločinačkog poduhvata" i odgovornost za genocid nakon pravosnažnih presuda o Srebrenici ilustruje i svim onim što se događalo i na drugim područjima Bosne i Hercegovine u masovnim progonima nesrpskog stanovništva od Bratunca preko Foče, Ključa, Kotor-Varoši, Prijedora, Sanskog Mostra, Vlasenice do Zvornika. Mitovi mogu da zvuče utješno za povrijeđeni nacionalni ponos ali istorija je ipak nešto drugo.

Pogledajte komentare (6)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG