Dostupni linkovi

U Evropu uzvodno


Kemal Kurspahić

I minimum kritičkog posmatranja dovoljan je da se vidi kako i ovih dana najveću štetu evropskim perspektivama bosanske države nanose oni koji se najupornije predstavljaju kao njeni najvatreniji zastupnici.

Nakon više od dvije decenije treniranja javnosti da na svijet i najbližu okolinu gleda u crno-bijelim krajnostima tipa „naši“ su samo dobri momci a sve zlo je u „drugima“, teritorija nezavisnog razmišljanja gotovo da je izgubljena. Ako kritikujete „svoje“ – ili ste izdajnik, ili plaćenik, ili to radite s kakvom nečasnom namjerom poput izjednačavanja krivice u stvarima u kojima su, naravno, krivi samo „drugi“ i zato ste dostojni ni manje ni više nego gađenja. A kad kritikujete „druge“ – onda je to najvjerovatnije motivisano zlim namjerama ili čak patološkom mržnjom. Intenzitet tih nacionalno obojenih kletvi najbolje pokazuje koliko su teško, ako su uopšte, popravljivi učinci nacionalističke indoktrinacije u kojoj se ideologija vladajućih političkih elita sistematski izjednačavala s najvišim interesom podijeljenih pa suprotstavljenih plemena.

A nije teško, na primjerima s tekuće trake događaja pokazati kako i dobra i zla ima na svim stranama i kako – uprkos najstrašnijim iskustvima devedesetih – ne postoje dobri i zli narodi već i dobri i zli u svakome od njih.

Ideološka podvala po kojoj mora da ste rukovođeni zlim namjerama ili nekim nagonom za neprincipijelno „izjednačavanje krivice“ ako, recimo, kritikujete aktuelnu bošnjačku politiku – i optužbe da se svrstavate uz neprincipijelno neutralne međunarodne arbitre ako kažete kako su za neispunjavanje uslova za slobodni vizni režim krive isključivo domaće vlasti – u svjetlu događaja iz protekle dvije-tri nedjelje pretvaraju se, htjeli to njihovi autori ili ne, u kampanju za amnestiranje najodgovornijih za getoiziranje bosanskih državljana, mahom Bošnjaka.

I minimum kritičkog posmatranja dovoljan je, recimo, da se vidi kako i ovih dana najveću štetu evropskim perspektivama bosanske države nanose oni koji se najupornije predstavljaju kao njeni najvatreniji zastupnici.

Kad, recimo, formalno najviši autoritet među bosanskim muslimanima s međunarodne tribine potcrtava jaz između Bošnjaka i Evrope to ne može ne biti zapaženo kao poziv na neku vrstu samoizolacije i prihvatanja – ako ne i propovijedanja – neke vanevropske sudbine najbrojnijeg bosanskog naroda. Teško da je moguće drugačije razumjeti izjavu reisa Cerića kako nam je „žao što nas je Evropa tako markirala, ali joj hvala što nas je osvijestila da znamo gdje smo i da shvatimo šta moramo raditi“ pogotovu ako joj prethode izjave tipa „Turska je vazda bila naši mati, tako je bilo i tako će ostati“ i učešce zvaničnih predstavnika bosanske države u svojevremenim protestima protiv karikature u danskim novinama. Riječ je jednostavno o javnim manifestacijama pomanjkanja – a ne narastanja – svijesti o tome „ko smo i šta nam je raditi.“

Kad, samo koji dan prije toga, bivši mudžahedin osuđen na višegodišnju robiju iščezne iz državnog zatvora pa se još ispostavi da nije ni pobjegao nego se eto nije vratio sa zatvorskog godišnjeg odmora, samo će neizlječivi paranoik još vjerovati kako nam Evropa uskraćuje slobodu kretanja jer nas eto ne voli umjesto da se zamisli: može li Evropa zaista otvoriti granice za državljane zemlje kojom se slobodno kreću i kriminalci kojima je omogućeno da pobjegnu iz Zenice ili Foče svejedno. Dva široko publikovana bjekstva – Abu Hamze iz Zenice i ranije Radovana Stankovića iz Foče nakon što je odležao samo dva mjeseca svoje dvadesetogodišnje kazne za ratne zločine – naravno da neće doprinijeti ni bošnjačkim aspiracijama za bezvizni režim ni uvjerljivosti banjalučke kampanje za dokidanje učešća međunarodnih sudija i tužilaca u bosanskohercegovačkom pravosuđu.

A kad u istom tom mjesecu ambasada Islamske Republike Iran u Sarajevu na novinski feljton istaknutog bosanskohercegovačkog književnika reaguje najtežim ideološkim diskvalifikacijama, evropska intelektualna javnost ne može propustiti da vidi ko se sve u toj polemici svrstao na stranu tuđih vrijednosti makar i samo zaglušujućom šutnjom: ne može niko kome je do slobode javnog dijaloga ne zapaziti kako recimo ministar spoljnih poslova stranke koja se zaklinje u „stopostotnu Bosnu“ tim povodom kaže kako „nije upoznat sa slučajem“ i kako treba ispitati „težinu tog verbalnog sukoba“. Ministar, i to inostranih poslova, ne može ne znati ništa o slučaju otvorenog pokušaja stranog diplomatskog predstavništva da u njegovoj zemlji zavodi red po vlastitim mjerilima javnih sloboda i ograničenja. Kada to bude zapaženo u godišnjim izvještajima o stanju ljudskih prava u Bosni i Hercegovini hoće li i tada „Evropa“ biti okrivljena za nasilno izjednačavanje krivice ili će makar dio javnosti najzad zaključiti kako su se za izjednačavanje pobrinuli „naši“.

I, da ne bude zabune, nije ovo nikakva žalopojka autora zbog toga što se, ovakvim razmišljanjima, kako-kad, izlaže osudi i među „svojima“ i među „tuđima“: nezavisnom javnom radniku mjesto i jeste u manjini. Većina je ionako već svrstana oko ovih na vlasti.

Pogledajte komentare (14)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG