Nagovještaj kako bi se pravosudne institucije u Srbiji mogle pozabaviti odgovornošću “huškačkih medija i novinara”, onih koji su podsticali na mržnju i ubijanje u balkanskim ratovima devedesetih, potakao je neke kolege da traže i moje mišljenje: zanimalo ih je šta, kao autor knjige o ulozi balkanskih medija u ratu i miru (objavljene u Americi pod naslovom “Prime Time Crime: Balkan Media in War and Peace” a zatim i u Sarajevu i Beogradu pod naslovom “Zločin u 19:30 – Balkanski mediji u ratu i miru”) – mislim o izgledima za sudsko gonjenje perjanica “huškačkog novinarstva”. Morao sam iskazati podijeljenja osjećanja. Prvo: uvijek sam vjerovao da je utvrđivanje odgovornosti za zlodjela, pa i za poticanje na nasilje devedesetih, bitan uslov bilo kakvog budućeg pomirenja u našim podnebljima. Drugo: jako sam skeptičan prema mogućnostima da se takvo šta uskoro desi.
Nije, naravno, ni najmanje teško dokazati – radio i televizijskim snimcima, kopijama novinskih tekstova, čitavim knjigama – direktnu vezu između medijske “pripreme terena” i masovnih progona i nasilja nad “drugima”. U početku svega i ovdje je bila riječ: tihi susjedi sistematski su preobražavani u višestoljetne neprijatelje; izmišljani su monstruozni zločini i zavjere tih “drugih” da bi se potakla odmazda za zločine koji se nikad nisu desili; tuđe žrtve slikane su i prikazivane kao naše.
Mnogi su se ovih dana, na nagovještaj iz Srbije o mogućem krivičnom gonjenju podstrekača na mržnju, prisjećali dobro poznatih epizoda iz novije istorije novinarskog beščašća. Znate već: bacanje srpske djece lavovima u sarajevskom zoološkom vrtu, objavljivanje 115 godina stare umjetničke slike siročeta na majčinom grobu kao aktuelne novinske fotografije dječaka čije su roditelje ubile krvožedne komšije, izmišljotine o masakru četrdesetoro djece u vukovarskom obdaništu, uporne tvrdnje kako Sarajlije bombarduju sami sebe u redovima za vodu i hljeb kako bi izazvali međunarodnu intervenciju.
Evo da dodam jednu medijski manje ekploatisanu epizodu. U zagrebačkom “Vjesniku” od 9. kolovoza 1993. objavljena je u vrhu strane “vijest” pod naslovom: “U Zenici obješeno 35 Hrvata!” a da bi se potcrtala emocionalna i vjerska dimenzija tog zlodjela navedeno je i kako je ono počinjeno “na trgu ispred katoličke crkve”. Ko god čita tu “vijest” i sa najmanjom dozom profesionalne kritičnosti, lako će vidjeti da ona ne ispunjava ni najminimalnije uslove za objavljivanje: nema tu nijednog službenog izvora, nijednog imena ili bar zanimanja navodnih žrtava, nijedne izjave svjedoka. Danas se naravno zna, a moglo se znati i tada, da se takvo šta – na sreću – nije ni desilo.
Ali, “vijest” je obavila namijenjenu joj misiju. Vješanje 35 Hrvata, i to još pred katoličkom crkvom u muslimanskoj Zenici, poziv je na odmazdu i opravdanje pred javnošću za vojne operacije u kojima će nešto kasnije u Stupnom Dolu kod Vareša biti ubijene desetine najnedužnijih i najnemoćnijih, uključujući i žene i djecu.
Pa zašto onda nevjerica u mogućnost da medijski promotori mržnje i ubijanja budu gonjeni i kažnjeni? Zato – prije svega – što se ni u društvenom ni u medijskom okruženju nije došlo ni do minimalnog razumijevanja prirode i razmjera zlodjela devedesetih, što su još na javnoj sceni i na uticajnim pozicijama i inspiratori i podstrekači nasilja, što je poricanje ili bar relativizacija zločina – znate već: “svi su ubijali” – i danas više na sceni i na cijeni nego prijeko potrebno dokumentovanje i obznanjivanje žrtava.
Uzaludno se, recimo, podsmijavati ratnopropagandističkom televizijskom izvještaju kako “Sarajevo iznutra opsjedaju muslimanske snage a Srbi samo brane svoja vijekovna brda” ako se i ovih dana, uz učešće najviših zvaničnika srpskog entiteta, proslavlja godišnjica “odbrane sarajevsko-roimanijskog područja” kojom se, u najslužbenijoj formi, poručuje kako je troipogodišnje ubijanje Sarajeva bilo dio herojske odbrane vijekovnih ognjišta. Kako očekivati bilo kakvo sistematično istraživanje učinaka ratne propagande kad i evo punih četrnaest godina nakon temeljito dokumentovanog genocidnog zločina u Srebrenici jedan od najuvaženijih srpskih pisaca na stranicama najuvaženijeg nacionalnog dnevnika piše: “Pred nama savremenicima zbila se epohalna inverzija jednog istorijskog događaja: laž o srebreničkom genocidu postala je sakralna i globalna istina. U toj laži participiran je osim korumpirane novinarske profesije karijerizam i kukavičluk banjalučkih Srba, političara i beogradske posluge inostranih kancelarija. Laž o Bosanskom ratu, džihadska i špijunska laž sa značenjem i posledicama koje ima, mogla se zbiti samo u civilizaciji i konstelaciji čija je kognitivna osnova laž i obmana” (Dobrica Ćosić: Demokratske laži o Bosanskom ratu, Politika, 14. 2. 2009).
Otužno je odgovarati na inače sasvim razumljivo pitanje u naslovu jedne od rasprava na Internet Forumu Sarajeva-X.com: Gdje li su se zavukli ovi medijski zločinci, u kojem se autentičnim snimcima pokazuju neki od drastičnih primjera ratne propagande paljanske televizije. Učesnici u raspravi, slijedeći valjda najzdraviji razum, nisu se dosjetili da su neke od perjanica te propagande godinama poslije rata bili “njihove ekselencije” ambasadori Bosne i Hercegovine a neki od njih i dalje su na visokim državnim funkcijama.
Nimalo ne potcjenjujući značaj eventualnog krivičnog gonjenja, mislim da nismo još ni počeli graditi kulturu bespogovornog poštovanja za žrtve na svim stranama u kojoj je jedino moguće da se izvedu civilizacijski računi devedesetih.
Nije, naravno, ni najmanje teško dokazati – radio i televizijskim snimcima, kopijama novinskih tekstova, čitavim knjigama – direktnu vezu između medijske “pripreme terena” i masovnih progona i nasilja nad “drugima”. U početku svega i ovdje je bila riječ: tihi susjedi sistematski su preobražavani u višestoljetne neprijatelje; izmišljani su monstruozni zločini i zavjere tih “drugih” da bi se potakla odmazda za zločine koji se nikad nisu desili; tuđe žrtve slikane su i prikazivane kao naše.
Mnogi su se ovih dana, na nagovještaj iz Srbije o mogućem krivičnom gonjenju podstrekača na mržnju, prisjećali dobro poznatih epizoda iz novije istorije novinarskog beščašća. Znate već: bacanje srpske djece lavovima u sarajevskom zoološkom vrtu, objavljivanje 115 godina stare umjetničke slike siročeta na majčinom grobu kao aktuelne novinske fotografije dječaka čije su roditelje ubile krvožedne komšije, izmišljotine o masakru četrdesetoro djece u vukovarskom obdaništu, uporne tvrdnje kako Sarajlije bombarduju sami sebe u redovima za vodu i hljeb kako bi izazvali međunarodnu intervenciju.
Evo da dodam jednu medijski manje ekploatisanu epizodu. U zagrebačkom “Vjesniku” od 9. kolovoza 1993. objavljena je u vrhu strane “vijest” pod naslovom: “U Zenici obješeno 35 Hrvata!” a da bi se potcrtala emocionalna i vjerska dimenzija tog zlodjela navedeno je i kako je ono počinjeno “na trgu ispred katoličke crkve”. Ko god čita tu “vijest” i sa najmanjom dozom profesionalne kritičnosti, lako će vidjeti da ona ne ispunjava ni najminimalnije uslove za objavljivanje: nema tu nijednog službenog izvora, nijednog imena ili bar zanimanja navodnih žrtava, nijedne izjave svjedoka. Danas se naravno zna, a moglo se znati i tada, da se takvo šta – na sreću – nije ni desilo.
Ali, “vijest” je obavila namijenjenu joj misiju. Vješanje 35 Hrvata, i to još pred katoličkom crkvom u muslimanskoj Zenici, poziv je na odmazdu i opravdanje pred javnošću za vojne operacije u kojima će nešto kasnije u Stupnom Dolu kod Vareša biti ubijene desetine najnedužnijih i najnemoćnijih, uključujući i žene i djecu.
Pa zašto onda nevjerica u mogućnost da medijski promotori mržnje i ubijanja budu gonjeni i kažnjeni? Zato – prije svega – što se ni u društvenom ni u medijskom okruženju nije došlo ni do minimalnog razumijevanja prirode i razmjera zlodjela devedesetih, što su još na javnoj sceni i na uticajnim pozicijama i inspiratori i podstrekači nasilja, što je poricanje ili bar relativizacija zločina – znate već: “svi su ubijali” – i danas više na sceni i na cijeni nego prijeko potrebno dokumentovanje i obznanjivanje žrtava.
Uzaludno se, recimo, podsmijavati ratnopropagandističkom televizijskom izvještaju kako “Sarajevo iznutra opsjedaju muslimanske snage a Srbi samo brane svoja vijekovna brda” ako se i ovih dana, uz učešće najviših zvaničnika srpskog entiteta, proslavlja godišnjica “odbrane sarajevsko-roimanijskog područja” kojom se, u najslužbenijoj formi, poručuje kako je troipogodišnje ubijanje Sarajeva bilo dio herojske odbrane vijekovnih ognjišta. Kako očekivati bilo kakvo sistematično istraživanje učinaka ratne propagande kad i evo punih četrnaest godina nakon temeljito dokumentovanog genocidnog zločina u Srebrenici jedan od najuvaženijih srpskih pisaca na stranicama najuvaženijeg nacionalnog dnevnika piše: “Pred nama savremenicima zbila se epohalna inverzija jednog istorijskog događaja: laž o srebreničkom genocidu postala je sakralna i globalna istina. U toj laži participiran je osim korumpirane novinarske profesije karijerizam i kukavičluk banjalučkih Srba, političara i beogradske posluge inostranih kancelarija. Laž o Bosanskom ratu, džihadska i špijunska laž sa značenjem i posledicama koje ima, mogla se zbiti samo u civilizaciji i konstelaciji čija je kognitivna osnova laž i obmana” (Dobrica Ćosić: Demokratske laži o Bosanskom ratu, Politika, 14. 2. 2009).
Otužno je odgovarati na inače sasvim razumljivo pitanje u naslovu jedne od rasprava na Internet Forumu Sarajeva-X.com: Gdje li su se zavukli ovi medijski zločinci, u kojem se autentičnim snimcima pokazuju neki od drastičnih primjera ratne propagande paljanske televizije. Učesnici u raspravi, slijedeći valjda najzdraviji razum, nisu se dosjetili da su neke od perjanica te propagande godinama poslije rata bili “njihove ekselencije” ambasadori Bosne i Hercegovine a neki od njih i dalje su na visokim državnim funkcijama.
Nimalo ne potcjenjujući značaj eventualnog krivičnog gonjenja, mislim da nismo još ni počeli graditi kulturu bespogovornog poštovanja za žrtve na svim stranama u kojoj je jedino moguće da se izvedu civilizacijski računi devedesetih.